Dok teče zadnji mjesec fra Lovrine provincijalske službe, pravo je vrijeme da s našim čitateljima podijeli neka od svojih razmišljanja.
Razgovarao: fra Vjeko Eduard Tomić
Na predstojećem provincijskom Kapitulu, tj. na izbornoj Skupštini Franjevačke provincije Sv. Križa – Bosne Srebrene, koji će se održati u Sarajevu od 4. do 9. travnja ove godine, franjevci Bosne Srebrene izabrat će svoju novu Upravu i novog provincijalnog ministra.
Nakon što su svečano zavjetovani članovi Provincije, njih 295, tajnim glasovanjem prošle godine izabrali svoje kandidate za ovu službu, Generalna uprava Franjevačkog reda u Rimu potvrdila je trojicu kandidata, koji su dobili najveći broj glasova od svoje subraće u Provinciji, a to su: fra Zdravko Anđić, župnik iz Zenice, fra Jozo Marinčić, definitor i ekonom Provincije, ujedno i gvardijan samostana Sv. Križa u Sarajevu (na Kovačićima), te fra Ivan Šarčević, gvardijan samostana sv. Ante, također u Sarajevu (na Bistriku). Jedan od ove trojice narednog će mjeseca biti izabran za novog provincijala Bosne Srebrene i tako naslijediti fra Lovru Gavrana, koji je na ovu službu izabran na Kapitulu u travnju 2009.
Izbor fra Lovre za provincijala ove drevne franjevačke provincije predstavljao je i određenu vrstu iznenađenja u javnosti, budući da je zbog dugogodišnje pastoralne službe na Kosovu i u Albaniji, toj javnosti bio manje poznat.
Provincijal se obično bira na mandat od šest godina, ali budući da je Generalni kapitul Reda 2009. godine odlučio da se provincijski kapituli više ne održavaju u godini Generalnog kapitula, svim provincijalima kojima je mandat istjecao 2015. godine, mandat je produžen do 2016., budući da je prošle godine slavljen Generalni kapitul. Tako je i fra Lovrin mandat trajao sedam, umjesto šest godina.
Oče provincijale, bolji pratitelji života Bosne Srebrene među našim čitateljima lako će se prisjetiti da su vaši predšasnici fra Mijo Džolan, † fra Petar Anđelović i † fra Luka Markešić provincijalsku službu obavljali po devet godina, s tim da im je ona, kako to predviđaju i Statuti Provincije, obnavljana na kapitulima nakon što im je istekao prvi šestogodišnji mandat. Vama završava sedmogodišnji mandat, ali ste odlučili da od braće nećete zatražiti povjerenje za još jedan trogodišnji mandat vođenja zajednice, iako ste na to imali pravo. Zašto se odlučiti prekinuti ovu tradiciju?
Franjevačka tradicija nije devetogodišnji, nego šestogodišnji mandat! Devetogodišnji je izuzetak, a ne pravilo. A uz to, i samo iskustvo mnogih provincija nas je poučilo da taj dodatni trogodišnji mandat nije od neke osobite koristi ni Provinciji, ni provincijskoj Upravi – osim u iznimno teškim (ratnim ili poratnim) vremenima, kad je jedva moguće kvalitetno pripremiti Kapitul i izabrati adekvatnu novu upravu. Jedan provincijalski mandat je sasvim dovoljan da čovjek dadne od sebe ono što može. A uz to, hvala Bogu, mi imamo dosta dobrih i sposobnih fratara, koji mogu uspješno voditi Provinciju, pa bi bilo šteta ne pružiti i njima prigodu da od obilja Božjih darova kojim su obdareni, dadnu svoj doprinos rastu i razvoju Provincije.
Biti na čelu jedne ovakve redovničke zajednice, a ona je među najvećima u Franjevačkom redu, mora da je silan izazov i odgovornost, ali zacijelo predstavlja i određenu čast, kao i svaka liderska funkcija. Što Vas je potaklo da prije sedam godina najprije prihvatite kandidaturu braće, a onda i izbor za poglavara Bosne Srebrene?
Zbog časti, prestiža ili bilo kakvog osobnog interesa nikad ne bih prihvatio službu provincijala, a pogotovo ne u ovako velikoj i zahtjevnoj provinciji, kao što je naša, koja po svom značaju i raznim aktivnostima u mnogo čemu nadilazi granice Bosne i Hercegovine.
Razlog zašto sam se ipak prihvatio ove službe jest taj što je većina braće u našoj Provinciji godinama željela jedan novi duh u našim međusobnim odnosima unutar same naše zajednice, kao i u odnosima s ostalim ljudima s kojima živimo, počevši od mjesne Crkve, preko Franjevačkog reda, pa sve do Katoličke Crkve u cjelini. Naše bratstvo je željelo jasnije nego prije izraziti svoj kršćanski, katolički i franjevački identitet, koji u suvremenom sekulariziranom društvu biva sve više potisnut, zanemaren, pa čak i osporavan. Oni koji su me poznavali, bili su uvjereni da bismo zajedno mogli nešto učiniti na tom planu, pa su me stoga i predložili i izabrali. Jesmo li išta od naših ciljeva uspjeli ostvariti, ocijenit će drugi, i to – što kasnije, to objektivnije. Ako jesmo, to nije samo moja zasluga, nego zasluga cijele Uprave i svih onih koji su je birali. Jer bez čvrste podrške i suradnje braće ja sam ne bih mogao ništa učiniti.
Znam da mi nećete odgovoriti tko je Vaš kandidat za novog provincijala, međutim ovo je prilika da kažete kakve bi on kvalitete morao imati? Kako je zapravo biti na čelu jedne redovničke ustanove? Hajdemo pomoći onima koji će birati novog provincijala, pa nam recite kakav mora biti čovjek i redovnik da bude provincijal Bosne Srebrene?
U priručniku za franjevački redovnički odgoj, Ratio formationis franciscanae, naglašava se svestrani, višestruki odgoj na svim razinama osobnosti: prvo ljudski, zatim kršćanski, potom katolički i tek na kraju franjevački. Naime, ne može biti dobar kršćanin onaj tko nije dobar čovjek, ne može biti dobar katolik onaj tko nije dobar kršćanin, niti može biti dobar franjevac onaj tko nije dobar katolik.
To isto vrijedi i za našeg budućeg provincijala. On mora biti prije svega čovjek na svom mjestu. Mora biti čovjek širokih pogleda i čvrstih stavova. A također mora biti i dobar kršćanin i uzoran katolik. Sveti je Franjo u svom Pravilu izričito naglasio da njegova braća moraju biti katolici! Kome nije stalo do katoliciteta, on ne može biti dobar franjevac! A tko želi uz to biti i provincijal, on mora biti i jako dobar franjevac, tj. on po vjeri, po pobožnosti, po poniznosti, po radinosti, po bratoljublju, po čovjekoljublju, po miroljubivosti i po požrtvovnosti mora jako nalikovati na sv. Franju Asiškog, koji se nije htio isticati iznad drugih ni znanjem, ni imanjem, ni čašću, ni vlašću, nego samo vjernim nasljedovanjem Isusa Krista: siromašnog, raspetog i uskrslog – za naše spasenje.
Uz to nijedan franjevac, pa ni provincijal, ne bi smio biti isključiv ni u kom pogledu. Svaka je krajnost negativna, i lijeva i desna. Pozitivna je samo zlatna sredina, a u sumnji i nedoumici: uvijek je bolje ono što je malo teže od onoga što je lakše i privlačnije.
Uvjeren sam da će naša braća lako ocijeniti tko ima te kvalitete, pa će znati sebi izabrati dobra provincijala, dostojna toga imena i službe.
Kad ste postali provincijal, djelovali ste gotovo 30 godina izvan Bosne i Hercegovine. Sve pojedince i cijelu zajednicu poslije sedam godina vjerojatno ste upoznali kao svoj džep, kako bi se reklo. Kako je sada doživljavate, kako biste je predstavili našim čitateljima. Bosna Srebrena i njeni franjevci poslije sedam godina Vašeg provincijalstva? Kako ih vidite?
Sedam godina uprave jednog provincijala nije neka epoha, koja bi mogla mnogo štošta bitno promijeniti, ali smo nastojali učiniti što nam je bilo moguće. Nastojali učiniti barem neke male pomake naprijed i staviti neke stvari na svoje mjesto, što uvijek zahtijeva vraćanje izvorima vlastite karizme: Evanđelju i Pravilu sv. Franje. Kad imaš ljudi i imaš mogućnosti, to je lako, ali mi, na žalost, nemamo dovoljno osposobljenih ljudi za sve službe koje su Provinciji potrebne. Zato smo poslali na postdiplomski studij lijep broj mladih svećenika, a i nova Uprava će morati nastaviti rad u tom pravcu. Jer budućnost Provincije krije se u odgoju. Ako nam odgoj bude dobar, imat ćemo svijetlu budućnost. Ako u odgoju zakažemo, budućnost će nam biti jako upitna.
Naša je Provincija, hvala Bogu, još uvijek ne samo brojna, nego i duhom jaka zajednica. Možemo reći da je više-manje zdrava. To ne znači da ne bi mogla biti još zdravija. Uvijek moramo težiti prema boljem. Ali ona ne samo da funkcionira, nego čak i dobro funkcionira – a svakako može i treba i bolje. Zato se kod nas provincijske, pa i samostanske uprave relativno često mijenjaju, kako bi svaka nova uprava dala svoj doprinos boljitku zajednice.
Mi se svojom zajednicom s pravom ponosimo. Bosna Srebrena je za nas Bosna ponosna! Ali da naš ponos ne bi bio neutemeljen i uzaludan, uvijek moramo dobro vidjeti i svoje slabosti i nedostatke, kojih svaka zajednica uvijek ima. Moramo raditi na otklanjanju slabosti, ali isto tako i na unapređenju i poboljšanju čak i onoga što je u biti dobro i u čemu drugi i ne vide neku slabost ili nedostatak, a moglo bi biti bolje. Generalni kapitul Franjevačkog reda 2009. imao je kao moto svoga rada izreku: „Od dobrog prema boljem!” Dao Bog da nikad ne budemo loša zajednica, ali uvijek možemo biti i bolji nego što jesmo! To je istina i to pošteno moramo priznati.
Kraj mandata je i vrijeme sabiranja rezultata. Usporedite nam Provinciju kada ste je preuzeli i sada kada njeno upravljanje predajete drugom provincijalu i drugoj Upravi. Kamo se ovih sedam godina kretala Bosna Srebrena? Je li bilo pozitivnih pomaka u čemu, novih koraka naprijed, projekata koji su se ostvarili ili nisu?
Već sam rekao da će tek budućnost moći objektivno i nepristrano ocijeniti naš dosadašnji rad. Moram priznati da su mi prve tri godine mandata bile znatno teže od posljednjih četiri – tim više zato što su u to vrijeme i braća tek upoznavala mene, a i ja njih. Na Kapitulu 2012. pokazalo se da je Provincija vrlo složno podržala svoju novu Upravu, unatoč posve suprotnim prognozama s nekih drugih strana. S tom podrškom mogli smo više poraditi na učvršćenju unutarnje discipline i poštivanja reda i zakona, u čemu je bilo i vidnih rezultata.
I ne samo to: s braćom smo se bratski odnosili, tako da je nekolicina braće od gotovo „otpisanih”, postala vrlo aktivna i korisna Provinciji i Crkvi. Nekolicina braće nakon privremenog odsustvovanja se vratila u Provinciju. Atmosfera u svim našim odgojnim ustanovama je danas daleko pozitivnija nego što je bila prije sedam godina. Zahvaljujući obostrano dobroj volji, odnosi s mjesnom Crkvom su vrlo dobri, a pogotovo oni s Generalnom kurijom i sa Svetom Stolicom. Tijekom cijelog ovog razdoblja nismo imali nikakvih ozbiljnijih problema. S te strane mogu biti prezadovoljan. Drugo je pitanje koliko to svaki pojedini brat u Provinciji zapaža. Jer mi nastojimo ne opterećivati braću problemima koji ih mogu mimoići. Nastojimo ih rješavati bez buke. I, hvala Bogu, u tom pravcu nam je posao išao dobro.
Što se konkretnih projekata tiče, dosta je toga urađeno, neki se upravo ostvaruju, a neki su još uvijek u pripremnoj fazi. Ali o tome će se raspravljati na predstojećem Kapitulu i time će se baviti nova Uprava.
Prvi ste provincijal u povijesti ove provincije koji je u zgradi Provincijalata ugostio jednog Papu. Pretpostavljam da ćete taj 6. lipnja 2015. pamtiti kao svojevrsni vrhunac svoje poglavarske službe?
Zaista, to je bila rijetka čast, koju malo tko ima sreću doživjeti. Drago mi je što je Papa, suglasno s našim uzoritim kardinalom Vinkom Puljićem i s nuncijem mons. Luigijem Pezzutom, izabrao upravo našu kuću za međureligijski susret u Sarajevu. Time je počašćen i Franjevački red, koji je od početka bio otvoren dijalogu i gajio bratske odnose s drugim i drugačijim od nas, kako po vjeri, tako i po kulturi, naciji, mentalitetu i sl. To ćemo, dakako, svi pamtiti kao jednu od najljepših uspomena iz ovog vremena, ali to nam mora ostati i kao trajan poticaj da nikad ne prestanemo voditi strpljiv, ustrajan i dobrohotan bratski dijalog sa svim ljudima dobre volje, s kojima živimo ne samo u ovom gradu, nego i svuda po svijetu.
Imali ste vjerojatno dosta radosnih trenutaka kao provincijal, a ne dvojim da je bilo i teških odluka? Možete li neke izdvojiti?
Radost mi je bila uvijek kad je neki brat, odlukom Uprave Provincije, našao svoj mir i mogao radosno nastaviti svoje svećeničko i redovničko poslanje na dobrobit Božjeg naroda, a takvih je slučajeva bilo mnogo – bilo da se radi o nekom radnom mjestu, bilo o studiju, putovanju i sl. Čak i izvan vremena redovnih promjena, Uprava Provincije je uvijek brzo intervenirala kad god je trebalo riješiti neki problem, tako da su napeta stanja u pojedinim mjestima trajala vrlo kratko – samo onoliko koliko je bilo nužno da se po kratkom postupku pronađe odgovarajuće rješenje. To mi je uvijek stvaralo zadovoljstvo.
Teško mi je bilo donositi bilo koju disciplinsku mjeru. Kažnjavanje smo nastojali izbjeći gdje god je to bilo moguće, ali se moralo imati na umu i to da postoje također i tzv. „medicinske” kazne, koje „liječe” kažnjenoga od krivih stavova i usmjeravaju ga na put uzornog ponašanja, kao i one „primjerne” kazne, kao primjer drugima, kako ne bi i drugi počeli s neprihvatljivim načinom ponašanja. Zato smo u par slučajeva ipak morali izreći i takve kazne. I zaista, iako su nam takve odluke bile teške i nepoželjne, bile su od koristi, barem utoliko da se više slični slučajevi nisu ponavljali.
Na javnoj društvenoj sceni niste bili prisutni ni blizu koliko Vaši predšasnici koji su nas navikli na intervjue u medijima. Zašto ste odustali od takvog načina komunikacije s javnošću, posebno imamo li u vidu nezadovoljavajući položaj hrvatskog naroda u BiH? Rijetkim pojavljivanjem u medijima ostavili ste dojam da Vas politika ne zanima. Je li to točno?
Ozbiljna politika, tj. istinska briga za dobrobit društva u kojem živimo, jako me zanima i stalo mi je do svakog pomaka naprijed u tom pravcu. Ali me ne zanima tzv. „dnevna politika”, a pogotovo ne „politikantstvo“, tj. nagađanje: što će biti od ovoga, a što od onoga; što je mislio ovaj, a što onaj; kako ocjenjujete ovo, a kako ono… Ja nisam dnevno-politički analitičar, niti bi to bilo koji fratar trebao biti. Na takva pitanja odgovaraju oni koji se time profesionalno bave.
Mi, crkvene osobe, bavimo se načelnim stavovima. Važno je da naša braća u Provinciji, kao i sav naš narod, zna osnovne stavove Crkve i bitna vjerska i moralna načela, po kojima se treba ravnati pošten čovjek, a svaki je građanin slobodan da ih ozbiljno i odgovorno primijeni na svoju konkretnu situaciju.
Drugi je razlog zašto se nismo mnogo bavili medijima taj što mediji vrlo često idu za senzacionalizmom, a nama do toga nije stalo. Nije nam stalo da se svaki čas pojavljujemo gdje treba i gdje ne treba. A pogotovo ne volimo da nam se rečenice vade iz konteksta i da se na osnovu jedne rečenice prave članci, koji nemaju nikakve veze s osnovnom misli i porukom onoga tko je tu rečenicu izrekao. Zaista često puta pojedini novinari znaju iz jedne rečenice razviti misao, na koju dotični ne bi nikad ni pomislio, a kamo li je izrekao i potpisao.
Ozbiljne medije, koji žele pošteno i iskreno prenijeti stavove Crkve, Franjevačkog reda i naše Provincije, jako poštujemo, rado ih primamo i s njima dobro surađujemo, a ne zanimaju nas oni koji bi rado manipulirali našim imenom ili čašću i ugledom Bosne Srebrene, a nije im stalo ni do istine, ni do dobra Bosne Srebrene, niti do dobrobiti svojih čitatelja, nego samo do neke senzacije ili skandala, kako bi bolje prodali svoje novine i sl.
Budući da su, kao što ste već rekli, moji predšasnici bili jako aktivni na javnoj društvenoj sceni, ja sam od samog početka svoj mandat više posvetio unutarnjem razvoju naše zajednice, nego njezinu prezentiranju vani, kao što sam i najavio u jednom od svojih prvih intervjua.
Vjerujem da imate duboke uvide u sadašnji trenutak Bosne i Hercegovine, a napose u stanje hrvatskog naroda u njoj. Dok mladi i nezaposleni odlaze, a siromaštvo sve snažnije kuca na mnoga vrata, čini se da uzalud izlazimo na izbore jer nema nikakva napretka. Kakvi su naši političari koje ste susretali? Vjerujete li da znaju, hoće i mogu urediti ovu zemlju po mjeri svih?
Kad pogledamo današnji svijet u cjelini, svi smo u nezavidnoj situaciji. Nisu mnogo sretniji Amerikanci od Europljana, niti Europljani od Afrikanaca. Bogatiji jesu. Vojnu i ekonomsku moć imaju, ali to im ne donosi ni sigurnost, ni sreću. Da bi čovjek bio koliko-toliko sretan, on mora voljeti sebe i svoje, a poštivati drugoga i tuđe. Ako toga nemamo, nigdje nećemo biti ni sretni ni zadovoljni. Tek kad naučimo voljeti sebe, svoju obitelj, svoj narod i svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu – moći ćemo biti sretni ovdje gdje jesmo, pa makar posao morali potražiti i drugdje. Posao može biti bilo gdje, ali sreću treba tražiti, ostvarivati i živjeti prije svega u vlastitom domu! Jadna je to sreća, koja postoji samo izvan vlastite obitelji!
Ne možemo se hvaliti svojim političarima, da su idealni. Nisu. Nismo ni mi. Nitko nije idealan. Ali svatko može dati svoj doprinos boljitku naših međuljudskih i međunacionalnih odnosa.
Jedna stara kineska priča kaže da i u paklu ima svih dobara, kao i u raju, ali prokletnici u paklu se međusobno mrze. A budući da su im štapići za prinošenje hrane k ustima predugi, prije nego što donesu hranu do usta, neki vrag im udari po štapu i hrana im se prospe. Zato su nesretni i umiru od gladi. U raju, naprotiv, svi se vole, pa iako su i njihovi štapići predugi, oni, budući da ne mogu dugim štapićima prinijeti hranu svojim ustima, hrane jedni druge, pa su svi siti i sretni.
Čini mi se da je u tome glavni problem svih nas u BiH: imamo mentalitet pakla, mrzimo se, nastojimo napakostiti jedni drugima, pa u konačnici napakostimo i sami sebi. Svi bi htjeli izigrati one druge i riješiti svoj problem na račun drugoga, a to ne može. Mi možemo biti uspješni samo jedni s drugima, ili nikako! Valja početi surađivati na rješavanju zajedničkih problema, a ne opstruirati i zavlačiti do u nedogled i najjednostavnija rješenja, koja bi 2-3 čovjeka mogla dogovoriti za pola sata. To nas ubi i to nas vuče nazad. Moramo početi raditi na općem dobru, da nas ne bi opet zahvatilo opće zlo!
Europa nije idealna i nikad ne bih bježao iz Bosne u Europu. Ali Bosna i Hercegovina po prirodi stvari pripada Europi. Mi smo ne samo geografski, nego i politički, pa i kulturno dio Europe. Zato je dobro da država Bosna i Hercegovina što prije uđe u Europsku uniju, a nije dobro da Bosanci i Hercegovci napuštaju svoju domovinu: da kao pojedinci ili kao narod odlaze na Zapad, a da svoju zemlju ostave izvan Europe.
Nadam se da će na tom putu naši političari uspjeti naći zajednički jezik. A usklađujući naše zakonodavstvo s europskim, nadam se da ćemo koliko-toliko uspjeti poboljšati uvjete života i u samoj BiH, te da će nas sve manje nevolja i bijeda tjerati da napuštamo svoja ognjišta i svoju domovinu, tražeći kruha nad pogačom.
Na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu Crkva je zaključila Godinu posvećenog života. Sada smo u Godini milosrđa, te smo ovaj broj naše revije posvetili baš toj temi, kao i Porcijunkulskom oprostu, čiju 800-tu obljetnicu obilježavamo također ove godine. Možete li napraviti mali rezime što se sve uradilo u Bosni Srebrenoj, a što na razini Vijeća franjevačkih zajednica BiH i Hrvatske?
Gotovo sve bratske, duhovne, molitvene, pa i studijske susrete na razini Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH, te Vijeća franjevačkih zajednica HR i BiH tijekom protekle godine, kao što su mjesečne duhovne obnove, duhovne vježbe, redovnički dani, hodočašća, župski i samostanski patroni i sl. tijekom protekle godine, posvetili smo Godini posvećenog života. Radilo se mnogo i na studiju svetačkih likova utemeljitelja redova i družbi, te na promociji zvanja, kako živom riječju, tako i preko radija, televizije i tiska. – I bilo je zaista divnih rezultata i poticajnih primjera. Urađen je film „Susret“, izdaje se časopis „Susret“, promovirana je redovnička himna „Hvala redovnika“, bilo je i vrlo uspjelih prigodnih nagradnih natječaja – osobito u Hrvatskoj, a iSvjetlo riječi je osobito u svom prošlom broju predstavilo našim cijenjenim čitateljima nekoliko redovničkih zajednica. Hvala Bogu na tako bogatim plodovima!
Godinu milosrđa doživljavam upravo kao prirodan nastavak Godine posvećenog života, jer Bogu posvećena osoba po prirodi nastoji suobličiti se s Bogom, koji je sama ljubav i milosrđe, izvršavajući tako Isusovu izričitu zapovijed: „Budite milosrdni, kao što je milosrdan Otac vaš nebeski!“ (usp. Lk 6,36). Zato mi je jako drago što ste ovaj broj revije posvetili Godini milosrđa, a i o tome, kao i o Porcijunkulskom oprostu, bit će još prigode govoriti.
Znam da Vam nije bilo žao što ste se 2009. vratili s Kosova u BiH, a hoće li Vam biti žao ako opet uskoro odete iz domovine i znate li hoće li to biti i kamo?
I na Kosovo, i u Albaniju, sam otišao na osnovu vlastite molbe, uz blagoslov svojih crkvenih i redovničkih poglavara. Od ranog djetinjstva sam imao simpatije prema misijama. Imam ih i sad. Ako to bude volja Božja i ako s time bude suglasna nova Uprava Provincije, rado bih se i dalje posvetio radu s Albancima, bilo to na Kosovu, bilo u Albaniji. Ne samo da mi neće biti žao, nego će mi nova Uprava ispuniti želju, ako me opet vrati u Đakovicu.
No, ipak nisam vezan isključivo na Đakovicu, niti na Albaniju. Otvoren sam i za drugačija rješenja. Spreman sam prihvatiti bilo koji zadatak, za koji moji poglavari smatraju da ga mogu koliko-toliko dobro izvršiti. Dok mi Bog daje zdravlja i snage, želim dati sve od sebe za dobro Kristove Crkve – upravo ondje gdje sam najpotrebniji. Nek se vrši volja Božja!
Hvala na razgovoru, oče Provincijale!
Hvala vama! Bog blagoslovio sve naše drage prijatelje, čitatelje Svjetla riječi!
Izvor: SVJETLO RIJEČI