Sarajevo - Ovih dana je u izdanju Rabica iz Sarajeva izišla iz tiska nova knjiga fra Luke Markovića, bosanskog franjevca, pod nazivom "Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije" (Europski islam ili islamska Europa).

Knjigu se može naručiti kod izdavača. U nastavku Vam donosimo tekst iz Uvoda, koji je svojevrsni sažetak onoga o čemu knjiga govori.

„Početak 21. stoljeća obilježen je u zapadnom svijetu sve učestalijim diskusijama o povratku religija, ili bolje rečeno religioznog u životu čovjeka, koji se, razočaran nemogućnošću materijalnog da mu ispuni dublji smisao života, sve više okreće duhovnoj strani. Stara priča prosvjetiteljstva, pogotovo materijalistički orijentiranih filozofa i sociologa iz 18. i 19. stoljeća, kako će religije iščeznuti zauvijek iz života čovjeka, pokazuje se netočnom. što više, potreba za duhovnim u Europi pokazuje se sve jačom, iako, istina, ne uvijek u klasičnom smislu, pripadnošću nekih od kršćanskih crkava. Naprotiv, broj kršćana koji se zanimaju za kršćansku liturgiju i rituale je u zapadnim društvima sve manji. Ali na drugoj strani povećava se broj onih koji svoje duhovno zadovoljenje traže u različitim meditacijama, sektama ili ezoterici. A nije beznačajan niti broj onih koji se odlučuju za neke druge religijske zajednice, kao što su budizam ili islam.

Teroristički napad islamskih fundamentalista 11. 9. 2001. na „tornjeve“ u New Yorku, pojačat će još više zanimanje za razgovor o religijama, i to na poseban način o jednoj, o islamu. A ono što se nakon toga čina događalo u svijetu zadnjih deset godina, ne samo da će potaknuti na davanje islamu velikog prostora u svjetskim, posebno zapadnim medijima, nego će izazvati i određenu antiislamsku histeriju. Toj histeriji će uveliko pridonijeti i sami muslimani u svijetu, ali i Europi, koji se nisu, barem preko svojih organizacija, dovoljno jasno distancirali od tog terorističkog čina. Što više, zapadni čovjek će biti gotovo paraliziran, doživljavajući sve veće prisustvo radikalnog islama pred svojim vratima. Zavedeni islamski teroristi iz Europe, među njima čak i kršćanski ili ateistički konvertiti na islam, izazvat će pravi šok kod europskog prosječnog čovjeka, već dugo vremena naviknutog na to da su se  religije na europskom prostoru okrenule izgradnji mira i suživota, prihvaćajući dostignuća zapadne civilizacije. U kontekstu tih događanja, koja opterećuju i sam islam, kad se vidno pojačao razgovor s muslimanima i njihovim organizacijama u Europi, u što su uključene i kršćanske crkve, pojavit će se pitanje mogućnosti izgradnje jednog „europskog islama“, islama koji bi se, prihvaćajući prosvjetiteljstvo i znanstveni pristup religiji, mogao uklopiti u zapadni svijet, te tako učiniti i svojim one bitne društvene vrijednosti, kao što su poštivanje ljudskih prava, slobode vjere, osobne slobode u vjeri, državno zakonodavstvo i toleranciju prema onima koji drugačije misle i žive. Mišljenja o tome su podijeljena. Dok jedni vjeruju da je to nemoguće, jer je islam agresivna i isključiva religija, nastala na maču, mišljenja su drugih da postoji nada, ukoliko dođe do ozbiljne povijesno-kritičke egzegeze Kurana i islamske tradicije, gdje bi se razlučilo ono što je „vrijednost islama“ od onoga što je povijesno uvjetovano, i što ne mora pripadati biti Muhamedove vjere. Nažalost, pristalica ove teorije je među samim muslimanima u svijetu, a i među europskim imigrantima, veoma malo. Većina doživljava Kuran i dalje kao direktni Božji govor, kao kopiju nebeskog Kurana, u kojem je svaka riječ od Boga i jednako vrijedna. Pokušaji modernog shvaćanja islama od strane liberalnih, angažiranih, muslimanskih teologa, koji su uglavnom pred fundamentalistima pobjegli u Europu ili Ameriku, ne dolazi do ušiju prosječnog europskog imigranta. Utjecaj imama, koji su došli iz različitih država islamskog svijeta, bez poznavanja jezika domaćina, daleko je veći. A fundamentalističkih razmišljanja, koja odudaraju od vrijednosti zapadno-kršćanske civilizacije, ima među njima, kao i među mladim islamistima i konvertitima na islam, koji truju suživot između islama i kršćanstva, između islama i zapadne civilizacije.

Poseban problem predstavlja pozivanje fundamentalista na Kuran i njegove tekstove tradicije, koji bez moderne egzegeze, kakvu je doživjela Biblija na Zapadu, postaju izvorom velike opasnosti po mir. Jer Kuran ima toliko oprečnih razmišljanja o miru i suživotu, kao i o ratu i neprijateljstvu s drugima i drugačijima, da ga se može na različite načine interpretirati; kao knjigu koja poziva na ubijanje, ali i kao knjigu koja poziva na poštivanje uvjerenja drugih i drugačijih. Druga velika opasnost, koju sa sobom donosi renesansa islama, a s kojom se danas suočava svijet, pa i u Europi, jesu snovi pojedinih fundamentalista o stvaranju kalifata, po uzoru na one iz povijesti, gdje su muslimani bili dominantni i pravi vjernici , a svi drugi samo tolerirani podanici, drugorazredni vjernici (dhimmi), što je dolazilo do izražaja i u doba arapskih, ali i osmanlisjkih osvajanja, o čemu će biti govora u ovoj knjizi. Takva shvaćanja dolaze u direktni konflikt sa zapadnim zakonodavstvom, koje je odvojeno od religije i služi na isti način svim građanima, bez obzira na vjeru i ideologiju. Treća opasnost se skriva u neodlučnosti zapadne demokracije da se ozbiljnije uhvati u koštac s islamistima, i to ne samo teroristima, nego i s radikalnim propovijednicima, kojji zlorabe pruženi im azil, pozivajući na rušenje onih vrijednosti koje su im omogućile život u slobodi. Jedno od pitanja koja se postavljaju u odnosu na islam jest i pitanje daljnjeg razvoja u islamskom svijetu. Koje snage će pobijediti i tumačiti islam? One koje se mole „milostivom Bogu“ i traže mir i suživot s drugima ili one koje govore o rigoroznom „Alahu osvetniku“, koji će još više radikaliziradi ionako radikalno stanje u svijetu islama. Na važnost toga pitanja upućuju i najnovija previranja u arapskom svijetu, kolijevci islama.

Ono što zabrinjava glede odnosa prema islamu jest držanje pojedinih zapadnih država koje su očito više zainteresirane za privredne interese, nego za dijalog i mir u svijetu. Moderni zapadni kolonijalizam, prisutan danas u američkoj hegemonističkoj bahatosti, u mišljenju da se sve u svijetu može vrlo brzo naviknuti na zapadne proklamirane vrijednosti, i to s pomoću žandarske palice, izaziva u islamskom svijetu povijesna sjećanja na poniženja koja su im nanijeli engleski i francuski kolonijalisti. Takvo ponašanje podgrijava samo mržnju i dodatno motivira islamske fundamentaliste da se aktiviraju i na europskom tlu. Teško je pojasniti i kršćaninu u muslimanu, i ateistu i agnostiku u Europi, zašto se neke islamističke države napada, dok se s drugima uveliko surađuje na ekonomskom i političkom području, bez ijedne riječi kritike. Kako pojasniti liberalnim muslimanima da je Saudijska Arabija, u kojoj se prakticira najradikalniji i najisključiviji islam, u vrlo dobrim odnosima sa zapadnim zemljama? Osim ako iskreno ne prihvatimo da razlog leži u nafti. Takvo ponašanje zatamnjuje snagu zapadnjačkog govora o slobodi vjere, ljudskim pravima i toleranciji?

Islam, koji je nastao i širio se na duhovnim vizijama Muhameda, pod velikim utjecajem židovstva i kršćanstva, ali i kontinuiranom ratnom osvajanju, primjenjujući šerijatsko pravo, o čemu će biti govora u ovoj knjizi, teško će prihvatiti za partnere one koji jedno govore, a drugo rade. Već u Kuranu se o takvima kaže da su „nevjernici, koji nemaju ništa zajedničko s Bogom“, jer jedno govore, a drugo rade.

Izgradnja „europskog islama“, prosvijećenog islama, nije nemoguća, kao što nije bilo nemoguće uvjeriti kršćanske crkve da su u ime Krista ne može voditi „sveti rat“, kao i to da sam Bog određuje komu će pružiti ruku spasenja. Ali bit će to dug i mukotrpan putm kakav je bio i put kršćanskih crkava do današnjeg prihvaćanja tolerancije i slobode drugoga i drugačijega, do prihvaćanja mišljenja da Biblija nije znanstvena knjiga i da u njoj nije svaka riječ od Boga. Samo onaj tko iskreno zastupa ideju mira, jednakosti svih pred zakonom i Bogom, slobodu pojedinca i naroda, s čvrstim uvjerenjem da to treba i braniti pod svaku cijenu, moći če pripomoći islamu da se uklopi u svijet moderne. Jer i islam 21. stoljeća će morati shvatiti, kao što je kršćanstvo dobrim dijelom shvatilo glede Biblije, da i kad „Bog govori čovjeku u Kuranu“, čini to vrlo oskudno. Zato je nužno i u islamu odvojiti ono što je bitno za njega kao religiju, koja pretendira biti posrednica „milosrdnog Boga“ ljudima, od onoga što se, zahvaljujući ljudskim slabostima i pogreškama, nakupilo kroz povijest. Muhameda iz Meke, koji je u svojim duhovnim vizijama bio blizak židovima i kršćanima, ne može se u potpunosti poistovijetiti s onim iz Medine, koji je započeo sa socijalnim i političkim reformama, dolazeći u sukob s mnogima, pa i sa spomenutima. I za islam važi ono što za kršćanstvo kaže poznati teolog Metz, kad upozorava da samo „kritički odnos prema prošlosti, a ne romantični ili doktrinalni“, može sačuvati bitnu vrijednost naslijeđa. A kršćanima kao partnerima u dijalogu s islamom, koji mogu puno pripomoći islamu u prihvaćanju svijeta moderne, trebalo bi važiti pravilo da se prema drugima može kritički odnositi samo tada, ako se sjećamo vlastitih pogrešaka i stranputica iz prošlosti.“