Tko posteći otvori oči za tuđu glad i u njoj prepozna Božji poziv da se skrbi za nju, spoznaje i kako mu se središnji dio duše hrani glađu.

Piše: Ante Vučković

Besmrtni dio duše hrani se glađu. Ovo je napisla žena koja je iz ljudskog odnosa prema hrani crpila mnoštvo usporedbi. Simone Weil. Njezin je odnos prema hrani i gladi nadasve iskustven. Tjelesni. Cijeli njezin život i prerana smrt vezani su uz hranu. Svojim iznimno oštroumnim zapažanjima o gladi i potrebama duše, svojom neupitnom solidarnoš­ću s ljudima i ljubavlju prema Kristu postala je, a da to nije namjeravala, učiteljicom posta.

Glad je jedno od najtežih ljudskih iskustava. Otkriva temeljnu ljudsku potrebu: čovjek nije dostatan samome sebe. Živi od drugoga. Ne može se hraniti sobom. Živi od drugih. Nakon što tijelo prestane dobivati hranu izvana, još neko vrijeme može živjeti od samoga sebe. No, to ne može trajati. Jer glad raste, tijelo pojede sebe i čovjek umire. Ali, u gladi se opaža i temeljna ljudska solidarnost. Nijedna religija ne smatra da se može spasiti netko tko ima hrane, a bližnjega ostavlja gladnim. I izvan svake religije, ljudska se solidarnost pokazuje u skrbi za tuđu glad, a ljudska okrutnost u ravnodušnosti prema tuđoj gladi. Svaki se napredak predstavlja vizijom društva u kojem nitko neće biti gladan. Mjera vjernosti Bogu je odnos prema tuđoj gladi. Mjera ljudske solidarnosti i zalaganja za bolji svijet je odnos prema tuđoj gladi. Pa ipak, cilj ljudskoga života nije u tom da čovjek uvijek bude sit. Čovjeku je, osim hrane, potrebno i iskustvo gladi.

Različiti su oblici gladi. Netko ne jede jer nema što jesti. Takva je glad najteža. Drugi ne jede jer se bori za tjelesni izgled. Drugi opet gladuje jer se bori s boleš­ću. Treći odbija hranu jer se bori protiv nepravdi pa štrajka. I post, glad zbog vjerskih motiva, može biti neka vrsta borbe. U njoj se čovjek ne bori protiv nekoga ili nečega izvan sebe, nego protiv svojih nagnuća, zlih sklonosti, protiv sebe kakvim se ne želi. No, osim borbe, post je nadasve trud da čovjek Bogu u svom životu dade više prostora. Na isti se način čovjek oblikuje prema slici za koju vjeruje da je Bog ima o njemu.

A Bog? Kakav je on prema čovjeku i njegovoj gladi? Bog ne ostavlja svoju djecu gladnom. Tako vjeruje svatko tko ima neki odnos s Bogom. Međutim, čovjeku je potrebno da neko vrijeme prestane jesti kako bi otkrio ono što vjeruje, a ne vidi: Bog hrani svoju djecu. Površnoj vjeri i čovjeku bez iskustva gladi Bog se lako učini okrutnim i nemarnim. Post probija kroz tu površnost. Kao što se Bog, tvorac svega života, objavljuje u pustinji u kojoj je najmanje života, tako se i iskustvo njegove blizine kojom se čovjek svakodnevno hrani najlakše opaža kada čovjek posti.

Post je neobično iskustvo. Tko posti, gladuje, ali bez očaja izgladnjelih. Gladan čovjek ne može ni misliti ni raditi. On želi jesti. Ako ne može doći do dobre hrane, jest će što god mu se učini jestivim. Tko posti, ne misli nadasve na hranu. Ona mu je na dohvat ruke, ali on je ne želi uzimati. Želi nešto drugo.

Post je dragovoljan. Tko se god osjeća prisiljenim gladovati, nije slobodan. Njegova glad ne oslobađa. Samo post, glad bez prisile, oslobađa i donosi plodove.

Post nam otkriva čime se sve hranimo. Osim jestvinama, krijepimo se knjigama, umjetnoš­ću, molitvom. Hranimo se svim što u nas dolazi izvana. Dobrim i zlim. Oblikuje nas ono što pretvaramo u sebe. Post nam otkriva kako se hranimo i ljudima. Jedemo ih. Ne volimo ih čisto. Volimo ih kao hranu. Iskorištavamo ih. Zlorabimo njihovu ljubav i njihove slabosti. Post otvara oči za moguću čistu ljubav prema ljudima. Moguće je ljubiti tuđu glad. Taj je uvid rezultat posta i odnosa s Bogom.

Bog hrani svoju djecu, ali njegova djeca teško vide kako on to čini. Post prodire u središte ljudskoga bića. Dopire do onog dijela za kojega čovjek najčeš­će ni ne zna da postoji. U tom dijelu čovjek spoznaje Boga i sebe. Sebe pred Bogom. Taj se besmrtni dio ljudske duše hrani glađu. Tjelesnim postom čovjek dopire do srca svoga bića i u njemu otkriva glad za Bogom. Samo onaj tko otkrije tu glad razumije zašto se Bog čovjeku daje kao hrana. Tko se hrani Bogom sve više za njim gladuje. Kao čovjek kada voli pa sve više gladuje za ljubavlju.

Kada se početkom korizme opet raspire brbljanja o odricanju i postu, čovjek se lako pozabavi sobom. Prividom posta nastavi uigrani život bez Boga i bez sućuti za tuđu glad. Umjesto Boga u središte svoje pozornosti stavi samoga sebe. Umjesto otkrića besmrtnosti duše, opije se samim sobom i svojim uspjesima u postu. Naprotiv, tko posteći otvori oči za tuđu glad i u njoj prepozna Božji poziv da se skrbi za nju, spoznaje i kako mu se središnji dio duše hrani glađu. Najdragocjenije što čovjek ima, besmrtni dio duše, živi od gladi za Bogom.

Izvor: Svjetlo riječi