Burundi/Afrika - Bilo je zaista dirljivo doživjeti kako obitelji, franjevci i prijatelji dišu i mole kao jedan za svoje buduće franjevce.

Piše: Ana Martinović

Ja sam Ana Martinović iz Zadra. U Ruandu sam došla po preporuci prijateljice Nikoline koja se dosjetila da bih ja, kao bivša košarkašica, mogla učenike u srednjoj strukovnoj školi "Otac Vjeko" malo zabaviti na tu temu. I tako je krenula moja pustolovina. Zadar, grad košarke, na dva mjeseca zamijenila sam Ruandom. Moji košarkaši u selu Kivumu košarku su odmah prihvatili kao nešto zabavno, ali i korisno. Treningu pristupamo vrlo ozbiljno, čak se nadam da će u skoroj budućnosti upravo naš učenik zaigrati u nekom "velikom klubu". U slobodno vrijeme volim s fra Ivicom malo istraživati neka važna mjesta i događanja, pa tako s vama želim podijeliti i ovu priču.

Krenuli smo na putovanje u Burundi, malu državu nadomak Ruande. Povod je bio i više nego dobar, zapravo uzvišen. Ondje su svoje svečane, vječne zavjete, pred Bogom i narodom, položili dvojica bogoslova: Afhrodise Rumanyika iz Ruande te Bénoit Ndayizeye iz Burundija. Zavjetovali su se na poslušnost, čistoću i siromaštvo. No, krenimo od početka.

U franjevački samostan u Gitegi, Burundi, stigli smo u večernjim satima. Samostan je već bio ispunjen velikim brojem fratara s raznih strana svijeta. Mjesta je bilo premalo za sve okupljene, ali u svom su duhu braća dijelila prostor radosna i otvorena srca. Bilo je bučno, no i veselo. Franjevci su se srdačno pozdravljali, prepričavali razne anegdote, zadirkujući Afhrodisea i Bénoita. Istu smo večer imali vrlo intiman i svečan obred odricanja od naslijeđene imovine. Potekla je i koja majčinska suza, ali ponos je bio jači od svega. Bilo je zaista dirljivo doživjeti kako obitelji, franjevci i prijatelji dišu i mole kao jedan za svoje buduće franjevce. Smijeh se prolomio tišinom kad je provincijal Carmelo Giannone rekao: "Cure, pozdravite se zadnji put s ovom dvojicom!"

Obred je bio kratak i u zraku se već mogla osjetiti blagost. Sutradan, na sam dan polaganja svečanih zavjeta, u Gitegi je sve stalo, sve oči bile su uprte u ovaj događaj. Radilo se punom parom, prostirao se tepih od trave za procesiju, kićena je crk­va, pripremana svečana sala za slavlje, vršile su se završne finese... Čak se i kuhanju pristupilo na svojstven način. Ipak, mnogo se i molilo da sve protekne u najboljem redu.

Ovdje sve počinje i završava s bubnjevima! Tako je skupina od deset mladića bubnjala do iznemoglosti. Kad je krenula svečana procesija, sa zakašnjenjem od trideset minuta, uzbuđenju nije bilo kraja. Zapravo, najdirljivije je bilo na misi vidjeti svu onu dječicu iz obližnjih škola kako ponizno mole i pjevaju i kako su svjesna ili nesvjesna da će upravo ovakav događaj, za nekoliko desetaka godina, doživjeti upravo ona sama. Vrlo simbolično je također bilo polaganje ruku i blagoslov svakog prisutnog svećenika na glave naših novicijata. Molili su za njih, jer znaju i sami da je njihov rad težak i nerijetko napreduje vrlo malim i sporim koracima. Malim, ali vrlo značajnim za Afriku i njezin napaćeni narod.

Nakon svete mise svoj nastup su opet jedva dočekali, pogađate, bubnjari. Jednu od glavnih uloga imali su i plesači tradicionalnih plesova u svojim specifičnim kostimima. Pravi melem za oči, pogotovo onih koji takvo što rijetko viđaju. Slavlje se nastavilo u crk­venoj dvorani i svi su se, pa i ja sama, nastojali probiti do Afhrodisea i Bénoita, da bi im čestitali i poželjeli Božji blagoslov i da molitva sv. Franje koja kaže "Bože, učini me instrumentom svoga mira", uistinu zaživi u njihovom životu i radu.

Teško je bilo na kraju oprostiti se od svih, dojmova je mnogo, dragih ljudi još više. Sretna sam jer ćemo se uskoro opet susresti u Ruandi na ređenju. Moram naglasiti da je za mene najbolje provedeno vrijeme u Africi upravo druženje s franjevcima istočne Afrike. Oni su ne samo ponizni i pobožni nego i neizmjerno pristupačni i duhoviti u svojim pričama i anegdotama. Od njih sam naučila mnogo, a ono najvažnije je da u vjeri treba slijediti srce, a ne razum! Pravi su primjer da retke iz molitve "...gdje je mržnja, da donosim ljubav..." doista ispunjavaju pa, iako se nazivaju malom braćom, imaju golemo srce.

Bio je ovo svečan i radostan dan za Gitegu i franjevački red, mnogo se slavilo, a sad je došlo vrijeme da se upregnu sve snage u pastoralnom radu. Nije lako, ali uz Božju pomoć, koji je i sam prezaposlen s nama, sve se može. Nakon dva dana slavlje se preselilo u Ruandu, župu Mbazi, gdje su se za đakone zaredili već spomenuti Afhrodise i Bénoit, te Onyango Charles iz Kenije. Za svećenika je zaređen Jean Damaseene Karanganwa iz Ruande. I ovdje se proslavilo kako i priliči ovako velikom i posebnom događaju.

A ja, da sam muško i osjećam svećenički poziv, zasigurno bih bila franjevac s poslanjem u Africi.

Izvor: Svjetlo riječi (2014)