Tolisa – 14. rujna, na blagdan Uzvišenja sv. Križa, naša Provincija slavi svoj patron i Dan Provincije. Tako je bilo i jučer, kada se u franjevačkom samostanu u Tolisi okupilo 130 fratara Bosne Srebrene koji djeluju u Bosni, ali i šire. Na ovaj susret braća su stigla iz svih krajeva Bosne, a nekoliko njih i iz Hrvatske, Srbije, Kosova i Australije. Druženje braće je započelo okupljanjem već oko 9h ujutro, da bi u 10h započeli s predavanjima na temu vjere.
Tema vjere je izabrana upravo povodom skorog proglašenja Godine vjere u Katoličkoj crkvi. Predavači su bili fra Miro Jelečević, profesor na Franjevačkoj teologiji, te fra Josip Mrnjavac, profesor i prefekt u Franjevačkom sjemeništu u Visokom. Spomenuti profesori pokušali su braći izložiti temu vjere kroz dva aspekta: teološki i socijalno-filozofski. Nakon predavanja, u podne, fratri su zajedno s toliškim pukom slavili svetu misu. Misu je predvodio i propovijedao provincijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran, uz koncelebraciju ostalih fratara.
U svojoj propovijedi Provincijal se osvrnuo na ulogu križa u životu vjernika, osobito u životu redovnika Franjevca: „Kako svim kršćanima, tako je i nama glavni zadatak i životni cilj: suobličiti se Isusu Kristu, a posebno Kristu raspetomu. Svatko bi se od nas rado suobličio Kristu uskrslom i proslavljenom, pa i Kristu čudotvorcu također. Ali Kristu neshvaćenom, nepravedno optuženom, popljuvanom, ismijanom, mučenom i raspetom – ne suobličujemo se rado, niti je to lako. Ali bez toga nema suobličenja ni sa Kristom proslavljenim! Ako želimo cilj, moramo prihvatiti i put i sredstva koja će nam pomoći da stignemo do tog cilja.“ Po završetu sv. mise braća su se okupila na zajedničkom ručku, a potom je slijedio tzv. Aktualni sat, na kojem su braća razgovarala o aktualnim internim temama. Ovaj susret zaista je lijepa godišnja prigoda da se braća okupe i zajedno proslave Dan Provincije.
Ovim putem zahvaljujemo svima Vama koji ste nam uputili čestitke povodom naše svetkovine. Neka Vas Gospodin nagradi! Koristimo prigodu da zahvalimo i fratrima toliškog samostana na čelu s gvardijanom fra Marijanom Živkovićem, koji su lijepo braću ugostili. Zahvalnost dugujemo i gospodinu Željku Vukiću, u čijem su salonu „Dvor“ braća imala sastanak, te firmi „Maxi Orašje“, čiji se vlasnik Drago Živković pobrinuo za ručak fratara. Neka Gospodin nagradi sve naše dobročinitelje!
U nastavku možete pročitati propovijed oca Provincijala na jučerašnjoj misi.
"Draga braćo!
Dobro nam došli na proslavu patrona naše Provincije – Uzvišenje sv. Križa!
Mi, franjevci Bosne Srebrene, stojeći s nadom u sjeni svetoga Kristova Križa, čuvamo, gajimo i dalje prenosimo staru predaju naše slavne Provincije, koja nikad kroz svoju dugu povijest nije bila bez raznih križeva i nevolja, ali je uvijek – oslanjajući se na Kristov sveti Križ – uspijevala nadvladavati nevolje i ići naprijed, na dobrobit i svojih članova, a i cijeloga Božjeg naroda, koji je stoljećima bio povjeren našoj brizi.
Pouzdanje u Križ Gospodinov jest originalni kršćanski paradoks: sablazan za Židove, ludost za pogane, ali za nas vjernike – mudrost Božja i Božja sila (usp. 1 Kor 1, 21-25). Sjetimo se samo koliko nam je braće izginulo tijekom proteklih krvavih stoljeća, svjedočeći svoju živu vjeru u Kristov Križ, tj. u Isusa Krista, raspetog i uskrslog!? A tko to od nas nije – na ovaj ili na onaj način – trpio podsmijeh, porugu, nepravdu, pa čak i progonstvo zbog Križa Kristova? I nikome ni dlaka s glave nije pala uzalud. Bog je nagradio naše žrtve i naš trud, a pogotovo žrtve onih koji su najviše stradali. Hvala Mu zauvijek!
Ni današnji naši križevi nisu za podcijeniti: ni onaj križ koji nosimo skupa sa svojim narodom – zbog gubitka gotovo polovice katoličkog stanovništva sa teritorija Bosne, ni razni križevi socijalnih i ekonomskih problema, ni bezbrojni naši osobni križevi. Ali ni jedan od njih, a ni svi skupa, ne mogu se usporediti sa Kristovim Križem – niti se mogu usporediti s onom srećom i slavom, koju nam Bog preko njih nudi. Prihvaćanje i strpljivo podnošenje tih križeva samo je mali znak naše dobre volje i spremnosti da primimo obilje Božjih milosti, koje nam Bog nudi preko tih naših križeva. Dao Bog da ih znadnemo sa zahvalnošću primiti!
Kako svim kršćanima, tako je i nama glavni zadatak i životni cilj: suobličiti se Isusu Kristu, a posebno Kristu raspetomu. Svatko bi se od nas rado suobličio Kristu uskrslom i proslavljenom, pa i Kristu čudotvorcu također. Ali Kristu neshvaćenom, nepravedno optuženom, popljuvanom, ismijanom, mučenom i raspetom – ne suobličujemo se rado, niti je to lako. Ali bez toga nema suobličenja ni sa Kristom proslavljenim! Ako želimo cilj, moramo prihvatiti i put i sredstva koja će nam pomoći da stignemo do tog cilja.
Put je sam Isus Krist – njegov ljudski život i njegova ljudska narav, po kojoj je jednak s nama, da bismo i mi mogli postati slični njemu po svetosti i po bespogovornom, dragovoljnom podlaganju volji Božjoj.
A sredstvo pomoću kojega najlakše možemo slijediti taj put – jest Katolička Crkva, Franjevački red i naša Provincija Bosna Srebrena, sa svim svojim manjim zajednicama i pojedincima. Mi kao zajednica lakše idemo putem Isusa Krista i lakše ustrajavamo na njemu. Sami, izolirani, zatvoreni u same sebe, jako bismo teško mogli ići tim putem i jako bismo teško mogli postići svoj životni cilj, a ovako nam je to daleko dostupnije i lakše ostvarivo.
Pružajmo jedni drugima ruku – ne samo mira i pomirenja, nego i bratske pomoći! Nosimo jedni druge, kad vidimo da je netko klonuo! Pridržimo jedan drugoga kad vidimo da je netko posrnuo! Nosimo teret jedan drugome, kad vidimo da to sam neće moći izdržati! Umnažajmo radost, dijelimo i prevladavajmo žalost, nadilazimo depresiju i besmisao, koji se oko nas širi, stvarajmo zdravu obiteljsku atmosferu u našim zajednicama – pa će nam sveti Kristov Križ biti lagan teret i slatko breme (usp. Mt 11, 30).
Takav stav prema Kristovu Križu morali bismo svjedočiti osobito sada, u Godini vjere, koju je Vrhbosanska nadbiskupija započela još jesenas, a koju je papa Benedikt XVI proglasio za cijelu Crkvu, s početkom 11. listopada 2012., a najavio ju je točno godinu dana ranije, tj. 11. 10. 2011.
Taj datum nije izabran slučajno, jer on ima svoju dugu povijest. To je 50. obljetnica početka II. Vatikanskog sabora. A treba da znamo da je blaženi Papa Ivan XXIII. želio da II. Vatikanski sabor započne upravo 11. listopada (1962.), tj. na onaj isti dan kad je 431. godine u Efezu proglašena dogma Katoličke Crkve da je Blažena Djevica Marija Majka Božja, Bogorodica (Theotokos).
Isto tako to će biti i 20. obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve, koji je također plod II. Vatikanskog sabora.
Dakle, u spomen na taj izvanredni događaj, 11. listopada započinje Godina vjere, koju je Benedikt XVI. proglasio svojim pismom motu propio Porta fidei.
U tom pismu papa naglašava da su nam vrata vjere uvijek otvorena i da je vjera proces koji traje čitav život: „započinje krštenjem, … a završava prijelazom iz smrti u vječni život“ (PF 1). Godina vjere je poziv na obraćenje Kristu, jedinom Spasitelju svijeta (PF 6). „Vjera raste kad se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kad se prenosi kao iskustvo milosti i radosti“ (PF 7). Za spasenje je nužno srcem vjerovati i ustima ispovijedati svoju vjeru, a ispovijedanje vjere jest i osobni, a i zajednički – odn. crkveni čin (PF 10). Da bismo mogli ispravno vjerovati, treba dobro poznavati sadržaje vjere. Tome služi Katekizam. „Između vjere i autentične znanosti ne može biti bilo kakvog sukoba, jer oboje – premda različitim putovima – teže istini“ (PF 12).
„Godina vjere bit će također dobra prilika da osnažimo svjedočanstvo ljubavi. … Vjera bez ljubavi ne donosi ploda, a ljubav bez vjere bio bi osjećaj prepušten na milost i nemilost sumnji (PF 14). … Ono što svijet danas osobito treba, jest: uvjerljivo svjedočenje onih koji su, prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom Riječju, kadri otvoriti srce i um mnogih ljudi želji za Bogom i pravim životom, životom koji nema kraja“ (PF 15).
Mi, obožavatelji Isusa Krista raspetog i uskrslog i štovatelji njegova svetog Križa, svoju ćemo vjeru najbolje svjedočiti tijekom ove Godine vjere i tijekom cijeloga našeg života upravo živeći poput sv. Franje Asiškoga, u skladu s naputcima sv. oca pape i u skladu sa Riječju Božjom, te sa istinama naše vjere – utjelovljujući ih u život, po ljubavi prema Bogu i prema svakom bratu čovjeku.
Dao Bog da do konca ustrajemo u nasljedovanju Krista raspetoga, kako bismo se zauvijek mogli radovati s Kristom uskrslim! Amen."
