Sarajevo - Autor: fra Janko Ćuro: "Ako je itko bio kritičar, onda je to bio Franjo.

Međutim, njegova kritika društva i Crkve nije bila opora, jalova i paušalna, nešto što je tu uglavnom samo radi sebe (kritika radi kritike jedino hrani vlastitu samodopadnost!), nego kritika prožeta ljubavlju, koja jedina ima moć bolesno iscijeliti, polomljeno i napuklo zalijepiti, izgubljeno naći, a odbačeno, odbjeglo i zaboravljeno vratiti i zagrliti.

Neusporediva je veličina ovog Božjeg trubadura, Franje iz Asiza, koji je svoj darovani tren ljudskog života osvijetlio, oplemenio i ovjekovječio postajući time nenametljiva i trajna inspiracija ljudima mnogih nacija, jezika i kultura do dana današnjeg. A od tada je prošlo već 800 godina! Štoviše, upravo zbog ljudske širine i vjerske topline ovog bogatog siromaška, papa Ivan Pavao II. odabrao je njegov rodni grad Asiz kao mjesto istinskog susreta različitih ljudi, vjera i uvjerenja jer se tu najlakše nalazi osnova za iskren i otvoren dijalog, a to je bezuvjetno prihvaćanje (ne tolerancija!) drugog i drugačijeg. Time se stvara čvrst temelj na kojem je moguće graditi sve drugo, a na prvom mjestu: mir i pomirenje.

Naime, na točkama Franjinog univerzalnog jezika ljubavi, koji nesebično prihvaća ne samo čovjeka nego i sve stvoreno, različiti se ljudi brzo sporazumijevaju i pronalaze zajedničku vodilju ma kako ona ponekad bila nerazumljiva i nevidljiva. Ustvari, različito se pretvori u most koji, koliko god bio malen, ipak povezuje dvije obale. A Franjin kratki život obiluje neprolaznim vrijednostima koje povezuju, spajaju, izgrađuju, prihvaćaju, praštaju i vole bez iznimke. Pa bio to i gubavac – jedan bolesni čovjek kojemu je drugi zdravi čovjek amputirao dostojanstvo živog bića i gurnuo ga na rub društva i samog života. U Franjinom slučaju upravo gubavac liječi ovog drugog, naizgled zdravog, koji je tek tada sposoban prepoznati Boga i Njegovu prisutnost i u uvelom listu koji, obojen jesenskim žarkim bojama, polagano leprša prema tlu da ga zagrli i nahrani kako bi opet iznova na tom mjestu procvjetao život.

Pokušao je Franjo kao mladić ići utabanim putovima ljudske časti, slave i sjaja. Čak je i rat izgledao kao privlačno sredstvo brzog ostvarivanja tih viteških ciljeva. Vraća se satrven i potišten. Bolestan. U toj bolesti ima vremena dobro razmisliti o svemu, o sebi samom prvo. Ta tišina duha omogućava mu, duboko u sebi čuti glas: Tko ti, Franjo, može više dati – gospodar ili sluga? Kad je on na to odgovorio: Pa, gospodar, glas je dalje nastavio: Zašto onda tražiš slugu, a ne gospodara? Od te točke Franji se otvara pogled duha i on vidi novu dimenziju života koja sve drugo čini smislenim i vrijednim. Polagano se rađa novi čovjek, čovjek koji čuje kako ga Bog poziva da se pokrene kako bi dao svoj doprinos u izgrađivanju boljeg čovječanstva i kvalitetnijeg života.

Kao i danas, i tada su neki bili skeptični prema ovom novom Franjinom životu. Kako… Zašto? Vjerojatno se pretvara! Kako imati sve, a skinuti i vratiti čak i odijelo sa sebe? Zašto razdijeliti, a ne zgrtati? Što to ima veliko u krajnjoj malenosti? Zašto izaći iz svog dobro ograđenog svijeta navika, automatizama i prosječnosti? Međutim, svi su oni brzo uvidjeli da ovaj mladić ne želi ništa drugo nego samo živjeti Evanđelje i to u doslovnom smislu: u jednostavnosti, istinskom siromaštvu i slobodi duha. I drugi mu se pridružiše i nazvaše se manjom braćom.Tako nastaše franjevci.

Franjo ne baca staro, a stvara novo. On se ne distancira i ne ograđuje nego se uranja i širi. On daje novi pristup životu. Prilazi evanđeoskoj riječi radosno. Ne bježi niti se sklanja od društva svog vremena nego pun radosti, utemeljene na evanđeoskoj poruci, uranja u to društvo i iznutra ga mijenja i oplemenjuje. Čini da obično postane neobično, a svojim životom krči i pokazuje da smislen i ispunjen život može jedino biti utemeljen na Evanđelju. Naime, za Franju je Evanđelje poticaj i mjesto susreta s Bogom. On nije želio Isusove riječi samo čitati i pamtiti nego živjeti i oživljavati. Učiniti ih vidljivim svakom čovjeku.

Nije u samodopadnom komforu vlastite i mnogo više tuđe misli samo drugimatumačio, nego je nepodijeljen tu Riječ živio, životom je crtao i ispisivao. Ako je itko bio kritičar, onda je to bio Franjo. Međutim, njegova kritika društva i Crkve nije bila opora, jalova i paušalna, nešto što je tu uglavnom samo radi sebe (kritika radi kritike jedino hrani vlastitu samodopadnost!), nego kritika prožeta ljubavlju, koja jedina ima moć bolesno iscijeliti, polomljeno i napuklo zalijepiti, izgubljeno naći, a odbačeno, odbjeglo i zaboravljeno vratiti i zagrliti. Kao sina razmetnoga. To je polazište svake franjevačke kritike i kritičke misli. Sve drugo je strano i tuđe. Namješteno i bezlično. Nepotrebno.

Franjin pristup, koji ne samo da ovakvom ljubavlju prihvaća nego doslovno grli svakog čovjeka i sve stvoreno, jest pristup čovjeka koji u svemu jasno vidi Božji potpis. I zato takav odnos čovjeka prema drugom čovjeku, ali i svemu stvorenome postaje pjesma. Pjesma stvorenja. Nju je Franjo ispjevao pred kraj života dok je gotovo slijep, bolestan i bespomoćan ležao u jednoj slamnatoj kolibici uz crkvicu sv. Damjana. U toj pjesmi Boga hvali i zahvaljuje mu za sve: sunce, mjesec, vjetar, vodu, vatru…, pa čak i za sestricu smrt. Eto, zato Franju volimo svi bez razlike, jer za njega nitko nije otpisan, nitko nije beznačajan: od gubavca do pape, od kapi jutarnje rose do nepreglednog svemira. U svemu vidi Božju nazočnost koja ga čini sretnim, raspjevanim i neodoljivim.

Zato, neka nas život sv. Franje potakne da se svi bez razlike angažiramo u svojim sredinama. Njegov nam život, utemeljen na radosnom življenju Evanđelja, može poslužiti kao kalup prema kojemu možemo uklapati, dotjerivati i usklađivati svoj vjernički i općenito ljudski život, bez obzira na razlike u vjeri, naciji i jeziku. Sa strane pukih promatrača i paušalnih kritičara društva i Crkve, premjestimo se, kao sv. Franjo, na stranu angažiranog življenja Evanđelja kako bismo na taj način unijeli svježinu i istinske vrijednosti u sve pore našeg životnog okruženja, a posebno u naše međuljudske odnose. A sv. Franjo nam je pokazao da je to moguće. Ovakav će, franjevački život, poticati, pronalaziti i buditi sve ono dobro i lijepo u ljudima, a koje nerijetko bude zakopano ili zagubljeno u šumi sporednih i beznačajnih životnih navika i želja. To je sv. Franjo uvijek s uspjehom pronalazio u drugima. Čak, kako ga je on nazvao, i u bratu vuku! Mi valjda možemo u drugom i drugačijem čovjeku!"

www.svjetlorijeci.ba