Htio bih se pred tobom, Gospodine, spomenuti i svojih mrtvih, svih koji su mi pripadali i otišli preda mnom. Mnogo ih je, toliko da ih se sviju ne mogu namah ni sjetiti, nego moram proći uspomenama svoga života da ih svojom tugom sve pozdravim.
Čini mi se tada kao da cestom života stupa povorka ljudi iz koje se svaki čas ponetko šutke i bez pozdrava izdvoji, skrene s puta i nestane u tami noći. Sve se više osipa povorka mojih, a novi se samo naoko pridružuju da bi zajedno sa mnom išli mojim životnim putom. Doduše, mnogi idu istom cestom, ali jedva tko sa mnom. Zapravo, skupa sa mnom hodočaste samo oni koji su sa mnom zajedno i krenuli na put, oni koji su stajali uza me kad sam pošao k tebi, Bože moj; oni što su bili i ostali bliski mome srcu. Oni ostali su samo drugovi na istom putu, i njih je mnogo. Pozdravljamo se i pomažemo si. Novi se neprestano pridružuju i opet odlaze. Ali ona prava povorka moga života, sastavljena od onih koji se vole, biva sve manja i tiša, dok se i sam šutke ne izdvojim i skrenem s puta te odem bez pozdrava i povratka.
Zato je moje srce kod onih koji su već otišli od mene. Ništa ih ne može nadomjestiti, nema drugog čovjeka koji bi popunio četu onih koji se iskreno ljube, kad je jedan neočekivano napusti. Tȁ u pravoj ljubavi nitko ne može nadomjestiti drugoga. Jer prava ljubav ljubi drugoga do u dubinu, u kojoj je svaki samo on sam. Stoga je svaki od preminulih odnio komadić moga srca, a često i čitavo srce, kad je smrt prošla mojim životom. Onome, tko je stvarno ljubio i još ljubi, život već prije smrti postaje život s mrtvima. Zar može onaj koji ljubi zaboraviti svoje mrtve? I ako je netko doista ljubio onda "zaborav" i "kraj oplakivanja" nisu znak ponovne utjehe, nego samo znak okončanja njegove žalosti, znak da je dio njegova vlastitog srca stvarno suumro, i da je sad živ – a mrtav te stoga više ne može žaliti.
Tako živim s mrtvima, s onima koji otiđoše preda mnom u tamnu noć smrti, gdje nitko više ne može djelovati.
Ali kako ću živjeti s mrtvima, živjeti u jednoj stvarnosti moje i njihove ljubavi? Bože moj, odgovori mi, jer ti si sebe nazvao Bogom živih a ne mrtvih! Kako da živim s njima? Što mi koristi kad reknem – ah, Gospode, to mi čak i filozofi dokazuju – oni postoje, oni još žive? Jesu li uza me? Zato jer sam pokojne ljubio i još ih ljubim, moram biti kod njih. A jesu li oni isto tako kod mene? Ipak su otišli i sad šute. Nijedna njihova riječ ne dopire više do mog uha i nikakva ljupka dobrota njihove ljubavi ne ispunja više moje srce. Kako su mrtvi tako tihi, kako su mrtvi ipak tako – mrtvi! Žele li da ih zaboravim kao što se zaboravlja namjernik, s kojim smo u putu prozborili nekoliko beznačajnih riječi? Ako se onima koji u tvojoj ljubavi otiđoše s ovoga svijeta život ne oduzima, već mijenja u život vječan, beskonačan i preobilan, zašto je meni tako, kao da ih više nema? Bože, je li to svjetlo, tvoje svjetlo u koje su stupili, tako slabo da ne može prodrijeti amo do mene? Da bi mogli boraviti kod tebe možda je potrebno da me ostavi i njihova ljubav a ne samo njihovo tijelo? Od njih se moja pitanja vraćaju k tebi, Bože, koji hoćeš da te zovem Bogom živih, a ne mrtvih.
Kako li da tebe pitam kad i ti šutiš kao i mrtvi? Ja ljubim tebe kao što ljubim i svoje mrtve, daleke i nijeme, one koji zakoračiše u noć. Hoćeš li ti dati jasan odgovor kad te moja ljubav zazove i zamoli za znak da se uvjeri u prisutnost tvoje ljubavi u meni? Zar se mogu požaliti na svoje mrtve kad je njihova šutnja samo odjek tvoje šutnje? Ili je tvoja šutnja tvoj odgovor na moje žalbe zbog njihove šutnje?
Tako to i mora biti, jer ti si zadnji, premda nedokučiv odgovor na sva pitanja moga srca. Znam zašto šutiš: tvoja je šutnja neograničen prostor u kome jedino moja ljubav može ostvariti djelo vjere u tvoju ljubav. Kad bi se tvoja ljubav prema meni očitovala već u ovom zemaljskom životu, te bih ja tako već znao što sam: onaj koga ti ljubiš – kako bih ti onda mogao iskazivati smionu hrabrost i vjernost svoje ljubavi? Kako li bi one tada uopće postojale, kako li bih se u zanosu vjere i ljubavi mogao vinuti nad ovaj svijet u tvoj svijet, u tvoje srce? Da bi se u vjeri otkrila moja ljubav, tvoja se ljubav sakrila u tišinu tvoje šutnje. Napustio si me, da bih te našao. Jer kad bi ti bio uza me, ja bih tražeći tebe uvijek nalazio samo sebe. Moram izići iz sebe ako te želim naći tamo gdje ti možeš biti samo ti. Budući da je tvoja ljubav beskrajna, može se nastaniti samo u tvome beskraju, a jer mi želiš pokazati svoju beskrajnu ljubav, sakrio si mi je u mojoj konačnosti te me zoveš da iz nje izađem. Zato moja vjera u te nije ništa drugo nego tamni put u noć između napuštene kuće moga života s njezinim malim, slabo osvijetljenim sobicama – i svjetla tvog vječnog života. Tvoja šutnja u ovom zemaljskom vremenu nije ništa drugo nego zemaljski lik vječne riječi tvoje ljubavi.
Tako, dakle, moji mrtvi oponašaju tvoju šutnju; jer su ušli u tvoj život ostaju skriveni. Riječi njihove ljubavi prema meni stapaju se s klicajima tvoje beskrajne ljubavi te zato ne dopiru do mog uha. Oni zajedno s tobom žive neograničenost tvoga života i tvoje ljubavi pa njihova ljubav i njihov život ne ulaze više u tijesne prostore onoga što ja zovem svojim životom i svojom ljubavlju. Ništa ne znam o njihovom vječnom životu koji ne zna za smrt, jer ja još živim život mrijenja – prolixitas mortis, kako ga Crkva zove.
Ali upravo na taj način oni žive i za me. Njihova je šutnja zapravo najglasniji zov, jer je ona odjek tvoje šutnje, suglasje s tvojom riječi koja nam govori zaodijevajući u svoju šutnju nas i naše riječi, svu zaglušnu graju naše jurnjave i plaha preklinjanja na vjernost i ljubav, koju jedni drugima prebrzo obećajemo. Tako nas tvoja riječ zove u tvoj život, tako nam zapovijedaš da u djelu ljubavi, koje je hrabra vjera, ostavimo sebe, kako bismo u tebi pronašli vječni temelj. Jednako tako poziva i zapovijeda i šutnja mojih pokojnika koji žive u tvome životu te mi stoga zajedno s tobom upućuju tvoju riječ, Bože života, života koji je daleko od mog umiranja. Jer žive, zato šute, kao što mi pukim govorenjem kušamo zaboraviti da smo smrtni. Njihova je šutnja riječ njihove ljubavi prema meni, riječ njihove ljubavi upućena meni.
Tihi Bože tihih pokojnika, živi Bože živih, ti koji šutnjom zoveš, Bože onih koji me svojom šutnjom žele dozvati u tvoj život, ne dopusti da zaboravim svoje mrtve, svoje žive. Moja ljubav i vjernost prema njima neka bude dokazom moje vjere u te, Bože vječnoga života. Ne dopusti da prečujem njihovu šutnju, najsrdačniju riječ njihove ljubavi. Neka me prati ova najprisnija njihova riječ kad se dijele od mene, kako bi mi njihova ljubav, pošto se sjedini s tobom, postala sasvim bliza. Dušo, ne zaboravi mrtve. Oni žive. Žive tvoj vlastiti život u vječnom Svjetlu bez koprene, život koji je tebi još skriven. Neka tvoji živi, Bože živih, ne zaborave mene mrtva. Bože, koji si im sve zajamčio, pa i sama sebe, daj im još i to da njihova šutnja bude najrječitiji govor njihove ljubavi prema meni, govor koji i moju ljubav upravlja k njihovu životu i njihovu Svjetlu. Ako moj život jest i sve više postaje život s mrtvima koji su preda mnom otišli u tamnu noć smrti, gdje nitko više ne može djelovati, onda neka on po tvojoj milosti bude sve više život vjere u tvoje Svjetlo u noći mog života. Tako ću živjeti sa živima koji su preda mnom u znaku vjere otišli u blistavi dan života gdje se nitko više ne mora truditi, jer ti sam si taj dan, punina svake zbilje, Bog živih. Kad govorim: Pokoj vječni daruj im Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima, onda neka moja molitva bude samo odjek njihove riječi ljubavi kojom me u tišini svoje vječnosti zagovaraju: Gospodine, onome, kojeg u tvojoj ljubavi volimo kao nikada dosad, podaj nakon životnih borbi vječni pokoj, i svjetlost tvoja vječna svijetlila njemu kao i nama. Dušo, ne zaboravi mrtve. Bože svih živih, ne zaboravi mene mrtva, da bi jednoć postao i moj život. Amen.
Izvor: Karl RAHNER, Molitve života, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb 2001, str. 157-161.
Preuzeto sa: www.svjetlorijeci.ba