Sarajevo - (SR) S provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovrom Gavranom razgovaramo o izazovima naviještanja evanđelja suvremenom čovjeku, o bosanskim franjevcima misionarima, mučenicima i svecima.

Razgovarao: Fra Janko ĆURO Snimio: Darko RUBČIĆ

Živjeti i djelovati u današnjem vremenu vrlo je kompleksno i prožeto izazovima raznih vrsta. Svijest se brzo mijenja. Tradicijske i druge vrijednosti se lome… Koliko Vaša zajednica uspijeva odgovoriti znakovima vremena? Koje su poteškoće, ali i blagodati naviještanja evanđelja suvremenom čovjeku?

Istina je, u naše vrijeme su prebrze promjene i u mentalitetu i u načinu života, tako da ih je dosta teško i pratiti. Tehnički napredak, koji je postignut u posljednjih tridesetak godina, nekada se nije mogao ni zamisliti, a ne ostvariti, ni za nekoliko stoljeća. Nekad je komunikacija je bila sporija, ali prisnija, prijateljstvo iskrenije i dublje nego danas.

Osim tehničkog razvoja tu su i velike društvene i ideološke promjene. Nekad se nije ni postavljala u pitanje ideja apsolutne istine i pravde, bila je jasna razlika između dobra i zla, a danas je sve relativizirano: kao da ne postoje ni Bog, ni apsolutna istina, ni pravda, ni dobro, ni zlo. U mentalitet današnjeg čovjeka ukorijenila se ideja hedonizma, kao da je dobro sve ono i samo što nam se sviđa, a zlo ono što nam se ne sviđa. S druge strane duboko su ukorijenjein i materijalizam i utilitarizam: kao da vrijedi samo ono što je vidljivo, opipljivo, mjerljivo i dokazivo. Sve vrijedi samo onoliko koliko je iskoristivo. Posve su zanemarene duhovne vrijednosti: vjere, morala, nacije, dobrote, ljepote, kulture, tradicije itd. Ono što se ne može unovčiti kao da i nema nikakve vrijednosti.

Tehnologija je toliko usavršena da je komunikacija nevjerojatno brza, ali je zbog toga postala i vrlo površna. Brzina komuniciranja je izvanredna prednost, ali površnost je velika smetnja i opasnost da se izgubi iz vida ono bitno. Od mnoštva detalja mnogi danas nisu u stanju sagledati cjelinu. To je jedan od najvećih današnjih problema i u odgoju i u naviještanju evanđelja. Od mnoštva činjenica i parcijalnih spoznaja, današnji čovjek vrlo teško sagledava život u cjelini i njegov duboki smisao.

Upoznajući površno mnoge vjere i religije jedva da je u stanju ijednu upoznati cjelovito i svrsishodno. Zbog toga mnogi danas religiju svode na folklor, a ona ni u kom slučaju nije i ne može biti folklor. Kristova radosna vijest (evanđelje) danas se gleda gotovo isključivo ljudskim očima – kao mudra poruka jednog mudrog čovjeka, Isusa Krista, slična porukama drugih mudrih ljudi (npr. Konfucija, Bude, Zaratustre itd.), a ne shvaća se njezina nadnaravna i univerzalna vrijednost ponude vječnog spasenja svim ljudima.

To su velike poteškoće u današnjem naviještanju evanđelja. Ipak, silno olakšana i brza komunikacija je velika prednost koja nam i mnogo pomaže. Bitno je da su navjestitelji evanđelja krajnje jasni u svom naviještanju, a još više da žive ono što govore. Blaženi papa Ivan Pavao II. je isticao da su svijetu danas potrebni i učitelji i svjedoci evanđelja, ali da svijet prihvaća učitelje samo ukoliko su ujedno i svjedoci. Ako riječi nisu potvrđene djelima, one danas ne vrijede ništa.

Svi krš­ćani, a pogotovo svećenici i redovnici, moraju biti Božji znak u današnjem svijetu. Po njima se mora moći prepoznati ne samo da Bog postoji nego i da je on djelatno nazočan među nama. Hvala Bogu, mi imamo takvih svećenika i redovnika, a i svetih vjernika laika. Dat će Bog da ih bude uvijek, kao što je i u starom zavjetu uvijek bilo proroka u njegovu izabranom narodu.

Fratri Bosne Srebrene nisu angažirani samo u BiH. Više od 70 braće pastoralno djeluje diljem svijeta. Neki su, kao fra Vjeko Ćurić u Africi, položili i svoje živote. Misionarsko djelovanje u širem smislu te riječi ostalo je prioritet kroz cijelu povijest Provincije?

Bosna Srebrena je od početka bila misijska provincija i takvom se smatrala sve do iza II. vatikanskog sabora. Katolička Crk­va je na našem terenu u izravnom kontaktu s pravoslavljem i islamom, a nađe se i ateizma i poganstva. U mnogim mjestima smo manjina ili tek dijaspora. Navikli smo misijski djelovati pa nam nije teško snaći se gdje god nas Crk­va zatreba.

Pokojni fra Vjeko Ćurić je odličan primjer misionara u Africi, u Ruandi. Dobro je naučio narodni jezik, proveo čitav rat sa svojim narodom, svojski se brinuo za izbjeglice, pomagao ugrožene i na jednoj i na drugoj strani i, konačno, poginuo žrtvujući se za Božji narod koji je bio povjeren njegovoj pastoralnoj brizi.

Iako ne možda u toj mjeri, ali svakako u tom duhu, djeluju i svi ostali franjevci diljem svijeta – bilo da rade u hrvatskim katoličkim misijama, bilo da su angažirani na župama drugih naroda. Oni svima nastoje naviještati Kristovu radosnu vijest spasenja jednako kao i svom narodu u Bosni. Zato su svugdje omiljeni i sve više traženi – toliko da ne uspijevamo odgovoriti na sve zamolbe koje nam stižu iz raznih biskupija.

Od svećeničkog ređenja do izbora za provincijala 2009. godine Vi ste pastoralno radili na Kosovu i u Albaniji. Recite nam nešto više o radu bosanskih fratara u ovim zemljama.

Fra Marijan Karaula je napisao vrlo lijepu knjigu o radu bosanskih franjevaca u Albaniji Franjevci Bosne Srebrene u Albaniji (Naša ognjišta, Tomislavgrad 2012, 177 str.), pa to ne bih prepričavao. Trebalo bi napisati nešto i o radu naših franjevaca na Kosovu. Bilo ih je tamo i u vrijeme Turskog Carstva, ali su najviše bili angažirani nakon Prvog svjetskog rata, od 1925. godine kad je Kosovo pripalo Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj.

Naša Provincija najviše je djelovala u Đakovici. Franjevci su tu župu preuzeli 1958. godine, a svetište Sv. Ante u Đakovici imali su još od 1882. godine. Tamo sam i ja služio u dva navrata: 1980-1991. i 2001-2009. Od početka sam zaista zavolio albanski narod tako da sam rado otišao i u Albaniju (1991-2001), čim je tamo dopuštena sloboda vjere.

U Đakovici su djelovala 22 bosanska franjevca, a najviše se proslavio fra Emanuel Kljajić koji je tamo djelovao 15 godina – prvo kao župni vikar, a onda i kao župnik i gvardijan. Iskreno je volio Albance, a i oni njega. Cijenili su ga i poštivali kao sveca.

Uz njega treba svakako spomenuti i fra Krunu Miklića, koji je tamo sagradio samostan i obnovio obje crk­ve, fra Anđelka Kamenčića i fra Iliju Kovačevića, koji su u Đakovici djelovali po 26 godina. (Fra Anđelko je kasnije nastavio još 17 godina u Albaniji.) Nipošto nećemo zaboraviti ni fra Hila Kabashija, prvog Albanca koji je postao član naše Provincije. On je u Đakovici djelovao 12 godina, zatim je otvorio Albansku katoličku misiju u Stuttgartu – prvu misiju za Albance u Njemačkoj i Švicarskoj, a potom je postao biskup Južne Albanije, sa sjedištem u Vlori.

Danas Đakovicu služe četiri franjevca Albanca, sve članovi naše Provincije: fra Nue Kajtazi, fra Anton Nua, fra Ambroz Ukaj i fra Aleksandër Tanushi, a Albansku katoličku misiju u Stuttgartu također vodi naš fratar Albanac s Kosova, fra Marijan Lorenci. Imamo i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu jednog bogoslova Albanca, fra Vinçenca Kajtazija. Dao Bog da ustraje pa da se i on pridruži ostaloj braći u Božjem vinogradu!

Godine 1991. Provincija je proslavila 700 godina prisutnosti i rada u BiH. Fratri nikad nisu odustajali od svoje zemlje, svoga naroda i od povjerenih im vjernika, unatoč mnogim teškoćama i ljudskim žrtvama. Zašto je to tako? U čemu je, da tako kažem, tajna? Naime, jedina institucija koja povezuje srednjovjekovnu Bosnu s današnjom državom jest provincija Bosna Srebrena…

Franjevci su ljudi vjere. Oni su se zavjetovali služiti Bogu – služeći njegovu narodu. Unatoč svim poteškoćama, oni su nastojali ostati vjerni svome Bogu, a onda i svome narodu. Samo su u početku franjevci ovdje bili misionari sa strane. Inače, oni su uglavnom sinovi ovoga naroda i ove grude – bosanske i hercegovačke. Oni vole svoj narod i svoju domovinu. A kad čovjek nešto voli, onda je spreman za to se i žrtvovati, pa ako treba i umrijeti. Fratri su se i žrtvovali i umirali, ali svoj narod nisu napuštali. To im narod nikad nije zaboravio, a i neće. Zato su franjevci tako tijesno, nerazdvojno povezani sa svojim narodom. Nadajmo se da će to tako ostati i ubuduće.

Koliko je važno sistematski istražiti i osvijetliti povijesne okolnosti u kojima se Provincija nalazila i snalazila kako je znala i umjela, budući da smo svjedoci paušalnih, lakomislenih, a ponekad i zlonamjernih tvrdnji i tumačenja, upravo zbog nedostatnog poznavanja vremena i prostora u kojima su se pojedini događaji zbili, kao što je recimo značenje Ahd'name?

U svrhu sustavnog istraživanja povijesti Bosne Srebrene još 2007. godine kod nas je pokrenut Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene koji je već objavio nekoliko važnih djela, ali će vremenom dati i zapaženije rezultate.

Netko je lijepo rekao: "Tko zaboravi svoju povijest, osuđen je da je ponovi!" Naša je povijest bila tako teška, da slobodno smijemo reći: "Ne ponovila se!" Mi smo u svojoj Izjavi o Ahd'nami rekli svoje mišljenje krajem svibnja ove godine – i to je mišljenje dobro poznato, tim više što je objavljeno i na našoj web-stranici, a i u Svjetlu riječi (br. 7-8/2013, str. 6). Ahd'nama nam je bila znatna pomoć u teškim vremenima za Bosnu i Hercegovinu i za Katoličku Crk­vu u našem narodu, ali mi je danas možemo usporediti s jednom vrstom vize za fratre u Turskom Carstvu. I danas se koriste vize u mnogim državama, ali je svakom jasno da je bezvizni režim bolji i poželjniji od viznog. Dao Bog da nam više nikad ne budu potrebne ni vize ni Ahd'nama! Odnosno, dao Bog da sloboda vjere bude potpuna i stvarna pa da ne moramo tražiti ni privilegije ni zaštitu moćnika da bismo mogli ostvarivati svoja ljudska, nacionalna i vjerska prava.

Samo tijekom II. svjetskog rata i poraća Provincija je izgubila više od 70 svojih fratara. Javnosti je malo poznato da je od 1945. do 1985. godine, za vrijeme komunističke vladavine, bilo zatvarano čak 95 fratara. Čini se da je ovo teško razdoblje za Provinciju još uvijek obavijeno šutnjom?

Nažalost, jest! Apsolutna većina naših vjernika, pa čak ni mnogi fratri ni danas ne znaju što su sve naši franjevci pretrpjeli za vrijeme komunističkog režima. Prije svega zato što se u vrijeme komunizma o tome nije smjelo ni govoriti, a i zato što smo mi dosta skloni zaboravu. Oprost i zaborav nisu isto! Oprost je vrlina, a zaborav mana. Opraštati treba, a zaboravljati je opasno. Kao što već rekoh: "Tko zaboravi svoju povijest, osuđen je da je ponovi!" Ne dao Bog da nam ponovno dođu onakva vremena kakva smo preživjeli u vrijeme komunizma!

Hvala Bogu, ima braće koja otimaju zaboravu barem neke najznačajnije činjenice iz naše povijesti, kao i naše mučenike i stradalnike. O njima je fra Marijan Karaula napisao knjigu: Žrtve i mučenici. Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu (Svjetlo riječi, Sarajevo 1999, 335 str.). On i dalje piše i uskoro bi se mogla očekivati barem još jedna njegova knjiga na tu temu. A pisali su ponešto i drugi.

Zahvalni smo svima onima koji osvjetljavaju tu našu tešku povijest, kako radi toga da odamo dužnu počast stradalima, tako i da se znamo bolje orijentirati u budućnosti.

U posljednjem ratu (1991-1995) ubijena su četiri naša fratra. Za ubijene fojničke fratre, fra Nikicu Miličevića i fra Leona Migića, poznati su izvršitelji, ali nisu nalogodavci jer svi pokazatelji govore da je to bio smišljeni zločinački pothvat. Smatrate li da se taj zločin prikriva, jer prošlo je već 20 godina, a još nemamo odgovora na to pitanje?

Vrlo je vjerojatno da će taj zločin biti prikrivan barem dotle dok nalogodavci budu živi. Njima sigurno nije u interesu da se sazna istina. Ima dosta pokazatelja da to nije bio izoliran čin neuračunljivog pojedinca nego izvršenje nečijeg naloga, s dalekosežnijim posljedicama. To će još dugo trebati istraživati pa ne možemo ni ulaziti dublje u detalje dok taj slučaj ne riješi pravosuđe, ali mi nećemo odustati od traženja istine.

Kroz mnoga turbulentna stoljeća fratri su samozatajno svjedočili evanđeosku riječ, unatoč brojnim torturama, omalovažavanjima i progonima. Uz one fratre koji su umrli mučeničkom smrću postoji i velik broj fratra koji su umrli na glasu svetosti. Postoji li popis te braće i jesu li pokrenuti službeni crk­veni procesi za njihovu beatifikaciju?

Fra Marko Semren je napisao vrijednu knjigu na tu temu Život i smrt iz vjere. Svjedočenje franjevaca Bosne Srebrene (Sarajevo - Zagreb 2009, 279 str.). On je tu prikazao 183 naša mučenika. Među njima je bilo: 5 biskupa, 164 svećenika, 6 braće laika, 3 studenta teologije i 5 novaka. Opisao je još 26 franjevaca koji su umrli na glasu svetosti: 8 biskupa, 17 svećenika i jednog studenta teologije (usp. nav. dj. str. 26).

Ipak, teško je sačiniti kompletan popis svetačkih likova Bosne Srebrene. Možemo reći da je popis mučenika i stradalnika više-manje zaokružen, ali popis drugih svetih ljudi jedva da će ikad biti do kraja urađen – jer svaki bi krš­ćanin, a osobito svaki franjevac, prema prirodi stvari trebao biti svetac. Bilo je dosta fratara koji su se izrazito isticali u svetosti. Takav je bio i fra Šimun Filipović za kojega se odavno vodi proces za beatifikaciju, započet još u 19. st. u Italiji, a nedavno nastavljen kod nas. Sličan se proces vodi i za fra Augustina Augustinovića u Venezueli. S pravom bi se mogao pokrenuti i proces za biskupa fra Augustina Miletića, za fra Luju Zloušića, fra Emanuela Kljajića i mnoge druge.

Uprava naše Provincije odlučila je uskoro pokrenuti dijecezanski proces za beatifikaciju mučenika fra Lovre Milanovića, a imamo i mnogo drugih mučenika, znanih i neznanih, koji bi lako mogli biti proglašeni blaženim i svetim. Međutim, moramo biti svjesni da je vrlo teško i skupo voditi procese beatifikacije, a oni i dugo traju. Ipak, o ovim velikim ljudima svakako treba više pisati i treba ih bolje upoznavati, jer oni su naša povijest, naš ponos i naš putokaz u budućnost. Tome, bez daljnjeg, moramo posvetiti mnogo više pažnje nego što smo to do sada činili.

Kako nam ti svetački i mučenički likovi mogu ovo današnje vrijeme oplemeniti i osvijetliti? Što to, ustvari, znači biti svet i biti mučenik?

Svetost je svojstvo božanskog, nadnaravnog, apsolutno dobrog, savršenog. Apsolutno svet je samo Bog, ali je na neki način relativno sveto i sve ono što pripada Bogu, što se odnosi na Boga ili je povezano s Bogom. Tako je sveta Božja riječ; sveti su Božji hramovi – jer su posvećeni službi Božjoj; sveti su sakramenti – sredstva spasenja koja nas povezuju i pomiruju s Bogom, našim Stvoriteljem i Spasiteljem. Sveti su i ljudi koji su se sakramentima i zavjetima posvetili službi Božjoj i koji su ostali do kraja vjerni Bogu. Na poseban su način sveti oni ljudi koji su svoj život žrtvovali i svoju krv prolili za Boga i za vjeru.

Nije svaki stradalnik mučenik i svetac. Netko strada zbog vlastite krivnje ili gluposti, netko zbog naivnosti, a netko u nesreći – prirodnoj, prometnoj i sl. Takve ne nazivamo ni mučenicima ni svecima. Mučenik i svetac je samo onaj tko je svoj život svjesno i slobodno dao kao svjedočanstvo ljubavi i vjernosti prema Bogu i njegovu zakonu.

Međutim, mučeništvo nije jedini put posvećenja. Mučeništvo je izvanredni, junački čin vjernosti Bogu u trenutku životne opasnosti, ali svetost se svjedoči i u najobičnijim životnim situacijama, u svagdanjem životu: u obitelji, na radnom mjestu, na putovanju, svugdje. Onaj tko u svakodnevnom životu slijedi Kristov zakon ljubavi prema Bogu i bližnjemu i tko u takvu držanju ustraje do kraja, on je zaista svet čovjek, makar i ne doživio mučeništvo. A takvih, hvala Bogu, ima dosta.

Sveci žive među nama. Susrećemo ih svaki dan. Nisu oni svi jednako sveti. Netko je savršeniji, netko manje, ali svi oni koji nastoje iskreno služiti Bogu svim svojim bićem i biti pošteni i pravedni prema svome bližnjemu, koji nemaju u srcu mržnje, koji nikoga ne vrijeđaju, a opraštaju uvrede svojim bližnjima, oni su zaista sveti ljudi, makar nikada ne bili proglašeni svetima. Oni su uzori krš­ćanskog i pravog čovječnog života. Oni nam trebaju biti uzor i poticaj da i mi tako živimo.

Na temelju sedmostoljetne povijesti Provincije čiji ste Vi provincijal, što poručujete narodima BiH?

Što poručiti narodima BiH – svim narodima i svim religijama? Jedino ono što bi im i sam Bog rekao preko bilo kojeg od svojih vjernih sluga: "Ja sam vas sve stvorio i svi ste moja djeca. Vi ste međusobno braća i sestre. Ljubite se i poštujte kao braća i sestre!"

Nema čovjeka kojega nebeski Otac ne voli. Da ga nije volio, ne bi ga ni stvorio. Ako ga moj Bog voli, zar ga ja smijem mrziti? Ako sam dužan ljubiti Boga iznad svega, dužan sam ljubiti i svu njegovu djecu, sve svoje bližnje, kao svoju braću i sestre, tj. kao samoga sebe. A tko nam je bliži od naših susjeda? Bliski smo i po mjestu stanovanja, i po jeziku, i po kulturi, pa na neki način i po vjeri – ukoliko svi vjerujemo u jednog jedinog pravoga Boga. Razlike bi nas trebale obogaćivati, a ne izolirati i udaljavati.

Svako dobro koje učinimo svome bližnjemu, na neki način će se vratiti nama samima, a tako i svako zlo. Ne činimo nikad zla nikome! Čak i kad nam nitko na ovome svijetu ne bi nikada mogao vratiti zlo za zlo, mi znamo da postoji svemogući Bog, pravedni sudac, čijemu sudu nitko ne može umaći. Isto tako apsolutno pravedni Bog stostruko nagrađuje i svako dobro, pa makar ono ne bilo poznato nikome na svijetu. Vjernik nema dileme kad je u pitanju izbor između dobra i zla. On je uvijek na strani dobra – koje nije dobro samo za jednu stranu nego za sve.

Dao Bog da u BiH izgradimo takve međuljudske, prave bratske odnose, da se svi mogu osjećati slobodni i sretni, svoji na svome – i da nitko nikoga ne mrzi, da nitko ni od koga ne bude ugrožen niti ikome podčinjen nego da se uvijek u svakoj potrebi možemo slobodno osloniti jedni na druge.

U tom duhu svima u BiH i svim čitateljima Svjetla riječi želim: mir i dobro!

Izvor: Svjetlo riječi (2013)

www.svjetlorijeci.ba