Božić je izraz Božjeg samoponiženja i nepojmljivog Božjeg sebedarja, jer vječni i svemogući Bog postaje nemoćni, ograničeni, smrtni čovjek, radi otkupljenja svoga grešnog stvorenja.
Piše: fra Anto POPOVIĆ
Cijeli život blažene Majke Terezije iz Kalkute kao i njezino humano, čovjekoljubivo djelovanje bilo je nadahnuto biblijskom porukom, a posebno vjerom u istinu Isusove riječi i u primjer Isusova života. Tako se Majci Tereziji pripisuje sljedeće razmišljanje, a to je zapravo pjesma o životu: Život je ljepota, divi joj se! Život je izazov, prihvati ga! Život je igra, igraj je! Život je tragedija, zagrli je! ... Život je dragocjenost, nemoj upropastiti tu dragocjenost!.
Bog Biblije jest Bog života. Bog je stvorio sav svijet, a kao krunu svega stvorenja stvorio je čovjeka na svoju sliku. I nakon što je Bog stvorio svijet, on se nije udaljio od svoga stvorenja, nije stvoreni svijet prepustio samom sebi, nego Bog nastavlja i dalje svoje djelovanje, koje nije više djelovanje stvaranja, nego je to djelovanje uzdržavanjem stvorenog svijeta i života. Sve stvoreno, svaki stvoreni život, Bog nastavlja uzdržavati svojim blagoslovom. Božji blagoslov daje da život koji dolazi od Boga može trajati po rađanjima, po rođenjima. Plodnost života u svijetu biljaka, životinja i u svijetu čovjeka jest znak Božjeg blagoslova. Život traje zahvaljujući Božjem blagoslovu koji daje plodnost životu.
Zašto Božić?
Ako je Bog već na početku stvorio sve dobro i savršeno, tada je potrebno samo da Bog nastavi i dalje uzdržavati svijet i život! I doista, to bi i bilo tako da ipak nije došlo do poremećaja u stvorenom svijetu. Dogodilo se, naime, da je čovjek kao kruna svega stvorenja, kao jedino biće obdareno slobodom (slobodnom voljom) i kao jedino biće stvoreno na sliku Božju, zloupotrijebio svoju slobodu i pokušao je živjeti bez Boga, pokušao je, štoviše, živjeti protiv Boga. Tako je u stvoreni svijet, u čovjekov život ušao grijeh (stvarnost zla). Tim činom suprotstavljanja Bogu čovjek se udaljio od Boga i ugrozio svoju povezanost s Bogom, svoje zajedništvo s Bogom. A jer je čovjekov život proizišao od Boga, i jer čovjekov život može opstati jedino ako je povezan s izvorištem života, čovjekovo udaljavanje od Boga značilo je udaljavanje od izvora života, a time je bio ugrožen sam čovjekov život.
Izlaz iz beznađa
Čovjekov grešni čin kojim se suprotstavio i udaljio od Boga doveo ga je u beznadnu situaciju. Čovjekov život, odsječen od Boga kao izvora života, značio je smrt. I u toj za čovjeka beznadnoj situaciji, Bog ga nije prepustio njegovu beznađu, nego mu je obećao put povratka u puno zajedništvo života.
Ovo Božje obećanje da će čovjeku iscijeliti smrtnu ranu prouzročenu grijehom, da će ga osloboditi od zamke grijeha koja ga odvlači u smrt, označilo je početak povijesti spasenja.
Povijest spasenja kretala se prema cilju, a to je punina Božje objave, koja je sa sobom nosila potpuno otkupljenje čovjeka, potpuno oslobađanje čovjeka od okova grijeha i smrti, i pripuštanje čovjeka u puninu božanskog života.
Čovjek je grijehom iznutra bio nagrižen, iznutra je bio ugrožen. Stoga je bilo potrebno da djelo otkupljenja iscijeli čovjekovu nutrinu: čovjekovo srce, čovjekove misli, čovjekovu volju.
Djelo spasenja koje je Bog obećao posrnulom čovjeku bilo je zapravo neka vrsta novog stvaranja čovjekove nutrine i temeljitog obnavljanja čitavog njegova bića.
I zato je svemogući i vječni Bog u svojoj neizmjernoj ljubavi odlučio poduzeti nešto nečuveno. Odlučio je postati čovjekom od prvog do posljednjeg trenutka čovjekova života, da bi iscijelio, da bi oslobodio od grijeha cijeli čovjekov život, od njegova početka do njegova svršetka, i da bi otkupio svaki trenutak čovjekova života između ove dvije točke u vremenu.
Stoga događaj Božića, događaj Božjeg osobnog ulaska u ljudsku povijest, u tajni Isusova utjelovljenja i rođenja, predstavlja početak vrhunca povijesti spasenja i označava početak dovršenja Božjeg djela potpunog otkupljenja čovjeka. Vrhunac i punina Božjeg djela otkupljenja koje otpočinje utjelovljenjem bit će dovršeno na križu, Isusovim polaganjem vlastitog života iz ljubavi za grešnog čovjeka, i bit će okrunjeno Isusovim uskrsnućem.
U događaju Božića razotkriva se bit samoga Boga, kao i motiv i cilj Božjeg djelovanja. Naime, Bog je tako ljubio svijet da je poslao u svijet svoga Sina da ne propadne nijedan od onih koji u njega vjeruje, nego da ima život vječni (Iv 3,16).
Sveti Franjo i božićne jaslice
Danas je uobičajeno ukrašavanje gradova, ulica i trgova svjetlima, svjetlećim ukrasima, božićnim drvcima. U svim crkvama se nalaze jaslice koje predočavaju svetu obitelj: Josipa, Mariju, Josipa, zatim pastire i tri kralja, štalicu, vola, magarca, ovce, zvjezdano nebo itd. Taj običaj priređivanja božićnih jaslica nosi franjevačko obilježje i izraz je franjevačkog shvaćanja tajne utjelovljenja.
Sv. Franjo Asiški bio je velik zato što je u svome vremenu, svojim životom uspio približiti Krista svojim suvremenicima, tako da su ljudi gledajući sv. Franju mogli konkretno vidjeti što znači Krist i njegov navještaj Božjeg kraljevstva i što znači Isusov poziv na obraćenje. Franjo je toliko pounutarnjio Kristovu poruku, toliko je osobno živio evanđelje da su ga nazivali alter Christus, drugi Krist. Jedan od znakova ovog Franjina poistovjećivanja s Kristom bile su rane (stigmata) na Franjinu tijelu, poput Kristovih rana na križu.
Franjo je želio predočiti svojim suvremenicima ne samo Boga koji iz ljubavi umire na križu, nego je zorno predočavao Boga od njegova rođenja, od trenutka Božjeg ulaska u ljudsku povijest. Tako je Franjo priredio žive jaslice u Grecciu, sa živim likovima Josipa i Marije, i djetešca Isusa. Bile su to jaslice na otvorenom, u hladnoj Božićnoj noći, sa živim pastirima i pravim volom i magarcem i ovcama.
Franjo je na taj način postupao poput prvih svjedoka Isusova života, koji su osobno doživjeli da se u Isusu očitovao život vječni, i da je Bog svjetlost i da u njemu nema nikakve tame, i to osobno iskustvo radosti željeli su podijeliti s drugima, da bi njihova radost bila potpuna. Franjo je uz pomoć božićnih jaslica želio predočiti Božju blizinu ljudima svoga vremena.
Božićne jaslice i Isusov križ
Božićne jaslice u znaku su onoga što je konačni cilj Božjeg ulaska u povijest, a to je djelo otkupljenja, koje će biti dovršeno na Isusovu križu. Zato u franjevačkom predočavanju Isusova rođenja u pozadini se nalazi križ.
To je biblijski utemeljeno shvaćanje Božića, jer evanđelja su nastajala obrnutim redoslijedom od redoslijeda kako ih mi danas čitamo. Početna jezgra (kerigma) od koje su kasnije nastala evanđelja može se sažeti u dvije riječi: Gospodin živi!, odnosno, Gospodin je živ! ili Gospodin je uskrsnuo!. To znači da Isus, koji je na križu razapet, umro i pokopan, nije ostao u grobu, u vlasti smrti, nego je uskrsnuo, i on živi!
Križ je vrhunac, zato što križ razotkriva veličinu Božje ljubavi. Na križu postaje jasno koji je bio cilj cijele povijesti spasenja i događaja utjelovljenja. Bog je pokazao da nema veće ljubavi od one, da netko položi život svoj za svoje prijatelje (Iv 15,13). Početak vrhunca jest utjelovljenje, jest događaj Božića.
Poruka Božića
Kad je odrasli Isus poučavao svoje učenike što znači istinsko nasljedovanje, Isusovi učenici imali su teškoća da to prihvate. Da bi svojim učenicima zorno prokazao što znači biti njegov učenik i koji je to način da netko postane najveći u nasljedovanju Isusa, Isus je u jednom trenutku uzeo malo dijete, stavio ga posred svojih učenika i rekao: Tko prima jedno malo dijete, mene prima, a tko mene prima, prima onoga tko je mene poslao (Mk 9,34-37).
Što znači prihvatiti malo dijete? Novorođeno dijete potpuno je ovisno o drugima, o pomoći i skrbi odraslih. Druga živa bića i njihova novorođenčad daleko su sposobnija za samostalan život u trenutku rođenja od novorođenog čovjeka. Janješce nakon što se ojanji, ono odmah pokušava stati na noge. Novorođenom čovjeku potrebni su mjeseci da bi prohodao! Novorođeni čovjek, kada bi bio prepušten samom sebi, umro bi, jer nije sposoban održati se u životu. Isus traži od svojih učenika da prihvaćaju upravo djecu, tj. one koji su nemoćni, koji ne mogu opstati vlastitom snagom, koji ne mogu skrbiti sami o sebi, koji su potpuno upućeni na druge.
I još je karakteristično za djecu da ona u svome odrastanju primaju pomoć od drugih, a ne mogu vratiti primljenu pomoć. Djeca nisu u stanju platiti hranu, odjeću, odgoj, školovanje koje im roditelji priskrbljuju. Isus traži od svojih učenika da prihvaćaju nemoćne, one koji ne mogu skrbiti sami o sebi, a da za iskazanu skrb ne očekuju nikakvu uzvratnu nagradu od onih koje pomažu.
Događaj Božića jest poziv upućen ne samo obiteljima nego cijelom društvu da budu otvoreni i spremni prihvaćati život i malene. Investicija u malene jest najbolja investicija u budućnost i obitelji i društva. Isus želi da njegovi učenici budu na strani života, da se ne plaše darivati i uzdržavati život, jer naš Bog jest Bog života.
Događaj Božića priopćuje radosnu vijest da Stvoritelj i Uzdržavatelj života ne napušta čak ni posrnuli, grijehom i zlom ili neimaštinom i beznađem ugroženi ljudski život. U jedincatom događaju Božića, po Isusovu utjelovljenju i rođenju, Bog je jedanput i zauvijek stao na stranu života i kao njegov Otkupitelj i Spasitelj.