Visoko - Dana 24. veljače 2014. obilježili smo stogodišnjicu rođenja dugogodišnjega profesora, knjižničara, odgojitelja i ravnatelja naše Gimnazije fra Ignacije Gavran.

U holu Konvikta postavljena je izložba njegovih knjiga i članaka objavljenih u različitim časopisima. Fra Ignacije se bavio i slikarstvom pa su izložbi pridodana i njegova umjetnička djela: Portret majke, autoportreti i mrtve prirode u akvarelu. Đaci i profesori imali priliku pogledati i kratak dokumentarni film o fra Ignaciju, koji je u povodu ove obljetnice izradila visočka produkcijska kuća Magazin plus. Ovom skromnom akademijom i izložbom željeli smo fra Ignaciju izraziti svoju zahvalnost za sav njegov radni i životni vijek posvećen Bogu i čovjeku.

 

Fra Ignacije Gavran

1914. – 2009.

Fra Ignacije (Mijo) Gavran, sin Ivana i Marije r. Stjepanović, rođen je 24. veljače 1914. u Varešu. Ondje je pohađao osnovnu školu, a zatim Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1925-1934). U Franjevački red stupio je nakon 6. razreda gimnazije, u Livnu, gdje je proveo i godinu novicijata (1931-1932). Za svećenika je zaređen u Banjoj Luci 11. rujna 1938. Studirao je teologiju u Sarajevu i Wrocławu, a filozofiju u Wrocławu i Ljubljani (1934-1941), gdje je 1941. godine postigao doktorat iz filozofije tezom Filozofska antropologija Vladimira Solovjeva. Jednu godinu studirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu (1943-1944). Predavao je kao docent na Teološkom fakultetu u Sarajevu (1944-1945), a 1945-1950. nastavio je predavati na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, i to uglavnom filozofiju i sakralnu umjetnost. Od 1958. do 1967. ponovno je usporedo predavao i na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Osim filozofije i povijesti umjetnosti u Visokom je predavao i druge predmete: hrvatski, njemački, ruski, latinski i engleski. U međuvremenu, bio je drugi prefekt sjemeništaraca (1941-1943), magistar bogoslova u Sarajevu (1945-1956), prvi prefekt u visočkom Sjemeništu (1950-1959), član uprave Provincije Bosne Srebrene (1961-1967) i direktor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom od 1967. do 1976, a knjižničar Profesorske knjižnice od 1942. do 2006. Njegovom je zaslugom fond ove knjižnice porastao s 15.000 na gotovo 60.000 svezaka, a uspostavio je i školsku arheološku zbirku te etnografsku zbirku. Obje svojom važnošću daleko nadmašuju okvire svoje institucije.

Spisateljskom se djelatnošću počeo baviti još kao gimnazijalac objavivši 1931. u đačkom listu Cvijet svoj prvi rad. Poslije je surađivao radovima iz područja teologije, filozofije, povijesti, povijesti umjetnosti, nekrolozima, prikazima knjiga, putopisnim bilješkama, prijevodima i znanstvenim komentarima u raznim listovima, časopisima i zbornicima: Dobri pastir, Bosna Srebrena, Blagovest, Nova et vetera, Svjetlo riječi itd.

Osim suradnje u periodičnim časopisima i manjih studija objavio je monografije Bludna psovka (1962), Veliki likovi povijesti umjetnosti (1969) i Lucerna lucens? (1978) te priredio franjevačke ljetopise iz 18. st.: Ljetopis sutješkoga samostana fra Bone Benića (1979), Ljetopis fra Nikole Lašvanina (1981) i Ljetopis kreševskoga samostana fra Marijana Bogdanovića (1984), a zajedno s fra Šimom Šimićem preveo je Pregled starina Bosanske provincije fra Filipa Lastrića (1977). Ovi su ljetopisi vrlo dragocjen izvor za povijest Bosne i Hercegovine te Katoličke crkve u njoj u 18. i 19. st.

1991. godine objavio je bosančicom pisani prijevod djela Bartolomeja di Salutija, Sedam trublji za probuditi grešnika na pokoru, koje je 1649. godine s talijanskoga preveo Visočanin fra Pavao Papić.

U izdanju Svjetla riječi izdao je četiri knjige pod naslovom Suputnici bosanske povijesti: sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca (1988-2003) te monografiju Suputnici bosanske povijesti (1990, 2007, 2010). Napisao je i udžbenike psihologije i logike, a prevodio je s nekoliko jezika. Bio je član rimske Academije internationalis Scotistice.

Kao priređivač niza povijesnih dokumenta, napose samostanskih kronika, istaknuo je veliku važnost djelatnosti franjevaca provincije Bosne Srebrene u bosanskom i europskom kontekstu. Pišući s ljubavlju i toplo o značajnim franjevcima minulih vremena i njihovu svijetu, postao je čuvar memorije, štoviše i sam memorija zajednice.

Od 95 godina života fra Ignacije Gavran je proživio kao franjevac 78, a kao svećenik 72. Uzorno poštujući pravila razvijao se u službi zajednice – franjevačke, kršćanske i ljudske.

Marljivo studirajući teologiju, filozofiju i povijest umjetnosti postao je jedan od najznačajnijih intelektualaca svoje franjevačke zajednice i domovine Bosne i Hercegovine. Kroz 68 godina svoga pedagoškog i profesorskog rada odgojio je naraštaje franjevaca i drugih intelektualaca koji su se odlučili za život u svijetu. Kao voditelj Profesorske knjižnice u Visokom desetljećima je posuđivao knjige osobito učenicima i studentima iz Visokog i okolice. I na taj je način ostvario Franjino geslo: Non solum sibi vivere sed etiam aliis proficere (Ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti).

Nastupajući s jasnim etičkim stavovima, otvoreno ih štiteći i u najteža vremena, postao je neupitan moralni autoritet. Odbio je ponuđene svjetovne počasti i odličja kao i visok položaj u svojoj zajednici. U svemu je pružao primjer sabrane skromnosti, velikoga rada i samodiscipline. Proglašen je za počasnog građanina Visokog 2007. godine.

Preminuo je 24. studenog 2009. u Visokom, a pokopan je u Kraljevoj Sutjesci.

 

Čovjek koji se to usudio biti

Piše: Alen Kristić

Još jedno jutro.

Drugačije od drugih jer me poziva zaviriti u škrinju sjećanja. U prošlost koja sam ja. Nekad sam se toga jako plašio. Danas to činim s osmjehom jer život je čudo s puno smisla za humor.

Svaki put me novo – a ipak staro otkriće – obaspe vedrinom i lakoćom kad zavirim u sebe. Sve ono što sam u meni samo ja nespretno je i skvrčeno, neprocvalo i nezaživjelo, a sve ono što su u meni i drugi, blista punim sjajem. Dodir drugoga je uvijek blagoslov.

Među mnogima koji ostaviše trag u meni i fra Ignacije je. Možda toga tako jasno nikad nisam ni bio svjestan kao ovoga jutra.

Fra Ignacije je za mene tajna jer ga ne poznajem dobro.

Kao dječarac došao sam u Bašku Vodu, u sjemenište. U nepoznatu svijetu, sjećam se, bilo mi je milo čuti da je starac bijele kose i velika ugleda iz Vareša.

Netko moj je tu, u hotelu koji mi je nespretno kušao darovati toplinu doma. Mali komadić sigurnog i poznatog svijeta djetinjstva bio je tu i hrabrio me da odgovorim izazovu novoga. Bio je skriven iza lica dragoga starca, a ipak nisam imao hrabrosti prići mu otvoreno i došapnuti koliko mi znači. Bila je to prešućena, nikad izgovorena blizina. Nosila me je.

A školski sati kod fra Ignacija? Bili su radosni. Sjećam se Josipa, uvijek je nosio tovar knjiga za fra Ignacijem. Bio je njegovo magare. Tek danas, kad i ja kušam drugima prenijeti znanje, u jasnoći vidim s koliko ljubavi je fra Ignacije držao svaki sat. Na licu čuđenje kad nešto ne znamo, beskrajna radost kad se nečije znanje razmaše. Naše pobjede bile su njegove. A mi, mangupi, to tada nismo shvaćali. Nama je od znanja važnija bila igra odgonetanja tko će odgovarati naredni sat.

Proveo nas je fra Ignacije svijetom logike, psihologije, povijesti umjetnosti i engleskog jezika. Ma, priznajem: malo od toga danas pamtim. Ali kroz to nam je pružao plemenitu dušu, tiho i nenametljivo. I tu je u meni. I po tome će ostati zauvijek nedodirljiv zaboravu.

Vrijeme je čarobnjak. Čini da znanje u nama blijedi – i ono darovano i ono koje dokučimo sami – ali trag nečije dobrote u nama čini jasnijim.

Dobrota treba vremena. Da urodi.

Ni danas mi ne znače puno logička pravila, mada znam da su vrijedna, ni otkrića o ljudskoj psihi, mada ih koristim često, ni priče o vitezovima lijepoga, mada se na plamenu njihovih snova zapališe i moji, ni engleski jezik koji još nisam posve svladao. Znače mi sve više male fra Ignacijeve geste u kojima je bila skrivena njegova duša.

Nježnost kojom dotiče svaku knjigu kao da je živa. Slutim s divljenjem koliko tek u njegovim rukama ima nježnosti za svakog čovjeka. Nježnosti koja je suzdržana jer ne želi osakatiti. Koja tiho grije i daje rasti.

Zastajao sam pred njegovom strpljivošću. Valjda tim više jer sam nestrpljiv. A znam da se ničega vrijedna ne može postići bez strpljivosti. Ni za sebe ni za druge. I ona je utkana u sve ono što fra Ignacije jest. I s tugom razmišljam o tome kako je sve manje ljudi nalik njemu među nama mladima. Ne znamo čekati i koračati lagano. Kao da u vremenu vidimo neprijatelja, a ne prijatelja. Vrijeme će vrijednome dati da se takvim pokaže, a zlu će nemilosrdno strgnuti krinku s lica. A u svemu velikom što fra Ignacije jest i što je učinio dug je niz malih i strpljivih koraka. Možda o tome priča dojmljivije od svega knjižnica u Visokom. Tko zna koliko su knjige koje je fra Ignacije skupljao olakšale životna lutanja ljudima koji su dolazili u Visoko. Jer postoje vremena u životu svakog čovjeka kad mu je ipak knjiga najbolji prijatelj. Privremen, ali tada najbolji.

I u osobnim susretima otkrio sam fra Ignacijevu istinoljubivost, koja je u podnožju njegova rada. Nikakva blizina ili naklonost ne pomuti fra Ignacijev pogled da stvari vidi u svjetlu istine. Izriče s radošću pohvalu i ohrabrenje, ali bez straha i kritiku onoga što bi trebalo biti drugačije i bolje. Dragocjeno je to u vremenu kad se pohvale kupuju, a kritika smatra izdajom i manjkom ljubavi. Ne samo u društvu, nego nažalost i u Crkvi. A fra Ignacije se za istinoljubivost zalagao na dva načina. Blago, kad su u pitanju mali i obični ljudi, koji trebaju potporu i znanje, i oštro, kad su u pitanju moćnici koji iskrivljuju stvarnost radi skrivanja vlastite zloće. A oba su načina Isusova. I jedan bez drugog ne vrijedi.

A ponekad me fra Ignacije znao podsjetiti na dijete zbog povjerenja s kojim prilazi čovjeku. Čini mi se da je upravo to kruna fra Ignacijeva života. Odrasti, skupiti puno znanja, a ne izgubiti u sebi dijete koje vjeruje u čovjeka i njegovu iskonsku dobrotu. I sam bih volio biti takav. Jer bez te crte sve bi izgubilo vrijednost u fra Ignaciju. Postalo bi hranom gorčini i razočaranju u život i ljude. I znanje i bogato životno iskustvo.

Zanimljivo, fra Ignacija sam rijetko susretao u Varešu. Netko površan mogao bi reći kako je njegova ljubav prema zavičaju malena. Ali znam da nije tako. Ne samo što o tome svjedoči velik dio njegova rada, nego stoga što tako bogat život može imati samo čovjek čiji su korijeni duboko zapleteni u zavičaju. Doseći nebo i zakoračiti u svijet bez straha može samo onaj tko u svome srcu nosi veliku ljubav spram zavičaja. To je komadić zemlje pod nebom koji daje sigurnost. Izgubivši njega, čovjek gubi sve. I nebo. I zemlju. Fra Ignaciju se to nije dogodilo. O tome govori njegov život. Sâm on je o tome šutio, ja ga barem nisam nikad čuo govoriti o tome. Možda znajući da je ionako odviše onih koji jedino znaju pričati o ljubavi prema zavičaju i domovini.

I sve ove riječi koje napisah, slutim, fra Ignaciju neće biti jednostavno pročitati. Zbog njegove nenametljivosti i skromnosti. Ali ne pišem ih jedino zbog fra Ignacija. Njegova nagrada je ono što nosi u sebi, plod onoga što je sijao cijeloga života, pa mu ove riječi nužno i ne trebaju. Pišem ih kao ohrabrenje prije svega mladim ljudima – i sebi – kao svjedočanstvo protiv duha našeg vremena, koji želi u nama ugušiti svaki napor i istinski rad koji izniče iz povjerenja u dobro. Fra Ignacije je svjedočanstvo da je moguće biti čovjek, da čežnje i snovi upisani u nama mogu postati stvarnost, ali ne po receptima modernih sapunica nego po fra Ignacijevu receptu – ustrajnim i strpljivim radom koji ne guši životnu radost i vedrinu, nego je produbljuje i obogaćuje.

Na koncu, ne bi bilo dobro kad bi netko nakon svega rečenog pomislio kako je fra Ignacije bio sve izuzev redovnik i svećenik. On je to bio na ispravan način upravo po svome radu. Jer biti čovjekom vjere ne znači živjeti bježeći od svijeta u daleko i nestvarno nebo nego prigrliti zemlju i izgrađivati je nošen nadom u dolazak Onoga tko će sva ljudska nastojanja za dobrom dovesti do ispunjenja. Svoju ljubav prema nebu i vječnom životu fra Ignacije je pokazao na kršćanski način – izgrađujući ovaj svijet koji je Bog prigrlio u Isusu zauvijek i neopozivo sa svim sjenama ljudske povijesti.

Ostaje nam zahvaljivati Bogu za fra Ignacija. Radosni su oni koje je život s fra Ignacijem povezao na bilo koji način. A fra Ignaciju ostaje s ponosom okrenuti se natrag i promotriti svoj život. Ne s osjećajem nelagode. Jer, kako kaže jedan moj prijatelj, i Bog se nakon stvaranja svijeta prošetao rajem da se divi onome što je stvorio.

Hvala, fra Ignacije.

Izvor: fraklas-gimnazija.edu.ba