Duhovi - Stvarnost Duhova dolazi kao sloboda ljubavi kojoj se čovjek može otvoriti ako želi biti Isusov učenik. Ta sloboda nije, međutim, sloboda od drugih nego za druge.

Piše: Božo Lujić

Kad se čovjek nađe u velikoj nevolji ili neizravnoj životnoj opasnosti, zna vrlo često iskreno zavapiti Bogu: Bože, gdje si sada? Zašto mi ne pritekneš u pomoć? Nemoj me ostaviti na milost i nemilost mojim neprijateljima! Pokaži se u mojoj stvari da si Bog koji je djelatan u svijetu i životu i da si gospodar i nad snažnim silama zla!

U pozadini takvih pitanja i vapaja zacijelo se nalazi prapitanje o Božjoj nazočnosti u životu općenito i o Božjem djelovanju u ovome svijetu i konkretnom životu čovjeka pojedinca osobito. Zapravo, u takvim se životnim stanjima gotovo načelno pita: Zar se Boga može susresti u ovakvome prljavome svijetu u kojemu vladaju različiti interesi, gdje čovjek čovjeku izgleda više da je vuk nego bližnji, gdje zlo određuje odnose među ljudima, gdje netransparentne sile određuju živote i sudbine ljudi? Odgovor na ta temeljna pitanja čovjekova postojanja može u izvjesnom smislu dati događaj označen kao Pedesetnica ili događaj Duhova.

Isusova prisutnost u svijetu kao stvarnost Duhova. Nakon Isusova uskrsnuća pojavilo se pitanje o smislu i zadaći Isusove poruke, kao i povezanosti njegovih učenika s njihovim Učiteljem. Isus više nije bio fizički prisutan u ovome svijetu i među učenicima, pa se nametao problem međusobnih odnosa i povezanosti prve kršćanske zajednice s Isusom. Već je iskustvo uskrsnuća pokazivalo da je Isus ostao blizu svojim učenicima, ali da ta blizina kao pojava ukazivanja ne može ostati trajno obilježje Isusova odnosa prema zajednici. Razrješenje tih problema može se iščitati u zanimljivu i važnu događaju Duhova gdje se Isusova nazočnost u ovome svijetu pokazuje kao djelovanje u snazi Duha.

Već je starozavjetni prorok Joel najavljivao vrijeme kad će Bog izliti svoga Duha na svako stvorenje: Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojeg u dane one. Pokazat ću znamenja na nebu i zemlji, krv i oganj i stupove dima (Jl 3,1-3). Iz navedenog je teksta jasno da će Bog dati svoga Duha svakome čovjeku bez obzira na njegov materijalni ili društveni položaj. Duh će učiniti da svaki pojedinac može stupiti u određenu komunikaciju s Transcendentnim. To će događanje pratiti neobični znaci vatre, krvi i dima.

Znakovitost događaja Duhova. U okviru Joelove slikovite najave stoje i izvješća o dolasku Duha u Djelima apostolskim. Evo nekih značajki uzetih iz slika o dolasku Duha iz Djela apostolskih (2,1-13). Prvo, u opisu u Djelima apostolskim ističe se da Duh dolazi odozgor, čime se želi reći da on nije od ove i iz ove stvarnosti te da se također ne ravna ovozemaljskom logikom niti čovjekovim zakonima. Duh dolazi iznenada i nepredviđeno i izlijeva se ne samo na apostole nego i na cijelu zajednicu koja se našla na jednome mjestu. Dj 1,15 govori o sto i dvadesetero braće koja su bila na okupu.

Drugo, slika Duha je i slika vjetra koji se vidi, ne zna se ni odakle dolazi ni kamo ide, ali se njegovu nazočnost zamjećuje i osobito se uočavaju njegovi učinci. Vjetar je snaga koja pokreće i pročišćava. Njegova je bit upravo u pokretu. Značajno je također ukazati da u hebrejskom jeziku riječ ruah ima istodobno značenje vjetra i značenje duha. Uz vjetar, kao popratna pojava, nastupa i huka koja je u biblijskim tekstovima prisutna u opisu teofanije.

Treće, Duh je prikazan kao mnoštvo ognjenih jezika koji se spuštaju na ljude. I ovdje, kao i gore, imamo dva simbola: oganj i jezike. Navedena pojava zahvaća najprije ljude u kući a onda i u gradu u kojemu se nalazi mnoštvo iz različitih naroda i različitih jezika i – što je osobito neobično – u njima čini vrlo važnu promjenu; oni se međusobno razumiju i počinju stvarati zajednicu razumijevanja i slaganja. Mnoštvo jezika ne znači razdijeljenost Duha, nego prije želi istaknuti kvalitativnu funkciju Duha: da on unatoč svekolikoj raznolikosti stvara među ljudima jedinstvo i zajedništvo u razlikama.

Iz svih tih elemenata smijemo zaključiti da je Isusov Duh zapravo velika snaga njegove ljubavi koja poput ognja otvara i pročišćuje ljude da se mogu razumjeti, da mogu jedan s drugim živjeti i da mogu tvoriti zdravu životnu zajednicu. Isusov Duh je, prema tomu, pozitivna duhovna snaga u ovome svijetu koja stvara pretpostavke za jedan drukčiji, ljudskiji i božanskiji svijet i život u njemu. Konačno treba reći: Isusov se Duh ne može običnim okom vidjeti, ali ga može osjetiti iskreno ljudsko srce.

Teološko značenje Duhova. S teološke točke gledišta Duhove treba promatrati u uskoj povezanosti s Isusovim krštenjem i dolaskom Duha Božjega na njega o čemu izvješćuju sva četvorica evanđelista (Mt 3,13-17; Mk 1,0-11; Lk 3,21-23; Iv 1,19-34). Kao što Isus svoje propovijedanje u Nazaretu počinje nakon što je primio Duha, tako i Petar kao prvak Dvanaestorice, ispunjen Duhom, drži govor pred mnoštvom ljudi. Naglašavanjem da je Duh zahvatio i pogane – a Duh dolazi odozgor – želi se legitimirati kršćansko naviještanje i poganima.

U tom smislu Lukino evanđelje i Djela najčešće i govore o Duhu; znatno više nego sva tri druga Evanđelja ukupno. U njima se ne spominje Pavlova tvrdnja o egzistenciji vjernika u Duhu (Rim 5,5; 1 Kor 2,12; 2 Kor 1,22; Gal 3,2) jer je na početku ipak bilo važno teološko iskustvo. Međutim, Duh se veoma tijesno povezuje s Isusom: on je, naime, ispunjen Duhom na krštenju; on će ljude krstiti Duhom i vatrom (Lk 3,16). U snazi toga Duha Isus ide u pustinju i potom se vraća u Nazaret. Isus govori i djeluje u Duhu. Isusovo je vrijeme, prema Luki, vrijeme Duha. Duh čini ljude djecom Božjom. Duh će, uvjerava Isus, poučavati učenike kad se nađu pred sudovima. Duh je nadahnuo Pismo kojim je Bog najavio svoj plan spasenja. Konačno, Duh stvara zajednicu povezanu s Isusom.

Tako Duh iz Lukina evanđelja zahvaća cjelokupnu stvarnost i pokazuje se kao učinkovita Božja nazočnost ovdje na zemlji. Kao što je Isus nerazdvojno povezan sa stvarnošću Duha – štoviše Duh Božji je i Duh Isusov – tako se i kršćani vežu u tom Duhu uz Isusa, i konačno uz Boga.

Značenje Duhova u suvremenom svijetu. Ako se ove spoznaje primijene na svakidašnji život, može se reći da je Isus u svome Duhu prisutan u ovome i ovakvome svijetu ondje gdje ljudi unatoč različitostima ipak razumiju jedan drugoga, pomažu jedan drugome i stvaraju međusobno zajednicu povjerenja. Isusov je Duh prisutan u ovome svijetu ondje gdje ljudi podnose patnju u snazi tog Duha i onda kad nisu izravno odgovorni za neke čine; gdje podnose siromaštvo, a da se ne razočaraju; gdje podnose uvrede i nepravdu a da ne uzvraćaju; gdje trpe nasilje, a nastoje ne vršiti nad drugima nikakvoga nasilnoga čina. Još više: Isusov Duh u ovome svijetu je sigurno na djelu ondje gdje u njegovo ime dobro pobjeđuje zlo, gdje pravda pobjeđuje nepravdu, gdje ljubav praštanjem pobjeđuje mržnju. I još jedan korak dalje: Isusov Duh počiva među onima koji se u njegovo ime skupljaju i mole, opraštaju jedni drugima i u njegovo ime čine zajednicu.

Logika Isusova Duha nije logika ovoga svijeta, ali jest logika dubljega shvaćanja života. Svijet koji ne živi od snage Isusova Duha smatra kako je praštanje ludost, kako je podnositi nepravdu i ne nanositi je drugima zapravo put koji vodi samoponižavanju, kako je uzvraćanje ljubavlju na mržnju zapravo znak velike slabosti.

Ipak treba imati na umu da sama riječ Duhovi govori da stvarnost, koja je tu prisutna, nije od ovoga svijeta i da se ne ponaša prema zakonima ovoga svijeta. Može se bez daljnjega ustvrditi da samo principi Isusova Duha otvaraju život i omogućuju da se život razvija i ide dalje, da samo Isusova snaga ljubavi čini temelj novim odnosima i novome svijetu.

I kao što je nemoguće uhvatiti i zadržati ljubav, jer u bit ljubavi spada da se ne da uhvatiti i da se ne može njome raspolagati – ona je zapravo odnos, tako je nemoguće u ovome svijetu dohvatiti Isusova Duha i zadržati ga samo za sebe. Stvarnost Duhova dolazi kao sloboda ljubavi kojoj se čovjek može otvoriti ako želi biti Isusov učenik. Ta sloboda nije, međutim, sloboda od drugih nego za druge.

Izvor: Svjetlo riječi