Fojnica - Tako je govorio ubijeni fojnički gvardijan:

"Vjerujem da se nama ovdje neće ništa dogoditi", govorio je fojnički gvardijan fra Nikica Miličević. Njegova fratarska duša bila je isuviše blaga da shvati svu silu zla i mržnje koja se obrušila na njegov samostan, na njegov hrvatski katolički puk i na njega samog. Zločinci su ga ubili pod krovom samostana zajedno s njegovim vikarom fra Leonom Migićem. Zločin je to koji se rijetko događao i za "turskog vakta". Fra Nikica i fra Leon su bez sumnje mučenici, jer su dali život za dobro i mir, za vjeru i Boga, za samostan i za Bosnu franjevačku, Bosnu Srebrenu. Zato i objavljujemo riječi gvardijana fojničkoga, koje je prije ubojstva dao sarajevskoj televiziji. To je svojevrsna oporuka mrtvoga fratra bosanskoga. To je i poruka nama koji ostajemo.

Ljetos su domaći i svjetski mediji razglasili kako je došlo do sporazuma i prijateljstva između Armije RBiH i HVO u Fojnici. Čak je i general Morillon išao onamo. Poveo je brojne novinare i dao tomu veliki publicitet. Janjci su se pekli. Slavilo se. Rečeno je da je odlučujuću ulogu pri svemu tome igrao komandant Armije u Fojnici g. Fadil i gvardijan fojničkog franjevačkog samostana fra Nikica Miličević.

Nije se još ni utrnula vatra na kojoj su pekli janjce za proslavu bratimljenja a u Fojnici je zapucalo. Armija je istjerala HVO iz grada. Mnogo je hrvatskoga pučanstva moralo otići. Ostala su zgarišta i čuđenje što se dogodi. Sarajevska je televizija poslala reporterku da uvjeri svijet kako se crkvi i franjevačkom samostanu u Fojnici i povijesnom blagu u samostanskom muzeju, knjižnici i arhivu nije ništa dogodilo. Reporterka je dugo snimala razgovor s gvardijanom. Ne znam što su sarajevski mediji od toga objavili ali smatram da ovo treba ostati zapisano.

Kad je bilo govora kako netko hoće zaštititi samostan, Gvardijan je rekao da će samostan "biti najsigurniji ako u njemu ne bude nijedne vojske i da ga nitko ne treba čuvati. Ja kao gvardijan mogao sam i učinio sam da unutar samostana ne bude nijednoga vojnika, a posebno da se iz samostana borbeno ne djeluje. Što se tiče ostalih stvari, odvijale su se mimo našeg i htijenja i znanja i posebno mimo naše volje... "

Stradanje fojničkog samostana vodi uništenju povijesne uspomene i dokumentacije o Bosni: "I jedan i drugi narod (hrvatski i muslimanski) svjesni su značenja kulturnog blaga i za jedan i za drugi narod. Nitko ništa nije dirao."

Netko iza Armije RBiH je lansirao vijest kako je na "fratarskom tornju ustaško mitraljesko gnijezdo" (floskula baštinjena od Kukanjca i njegove propagande) a ničega nije bilo. Jedino je jedan ranjeni vojnik nabasao u crkvu i ništa više.

Postupak novih osvajača prema samostanu "bio je neotesan, ali se ne radi o zloj volji. Jednostavno su očekivali da će biti otpora iz samostana pa su došli sa strahom. Tražili su ključeve od automobila i od traktora, ali su za njih policajci kasnije rekli da su 'samozvani'. Razgovorio sam se s njima pa su dečki 'malo ohladili'".

Fratri su se bili prepali, ne toliko za svoju glavu koliko za stradanje naroda, pogotovo kad je hrvatski narod morao bježati iz fojničkog kraja. Bez naroda samostan nema smisla ni opravdanja, ni fratri neće ostati bez naroda: "samostan sam po sebi ništa ne znači ako uz njega nema naroda koji ga je podigao i koji ga uzdržava i brine se za njega. Sada osjećam jednu strahovitu nemoć za svoj narod, ali se nadam da će uskoro doći vrijeme da ćemo moći pomoći svom narodu".

"Poslije ovoga rata sigurno je da će nam trebati ono osnovno što kršćanstvo u svojim temeljima uči, a to je velika duša koja je sposobna oprostiti. Jer mnogo se zla događalo i događa se još uvijek i sami ne znamo dokle će se događati. Vjerujem da će franjevci kao svećenici, katolici-kršćani moći mnogo pomoći da ljudi lakše prebole sva ova zla koja su se dogodila i posebno da ostanu djelovati u svome narodu.

Ja znam da se jedno veliko zlo zakotrljalo. Očekivao sam da će Fojnicu mimoići... Međutim, mi nismo ni bolji ni gori pa je i nas zadesilo ono što je sav narod Bosne i Hercegovine (ne razlujučem ni naciju ni vjeru!) zadesilo. Znači, sve je zadesilo pa i nas fratre. Ipak sam uvjeren da ćemo uz dobru volju, posebno uz vjeru i – kako sv. Pavao naglašava – uz ljubav, uspjeti nadvladati sva zla koja se događaju".

Hoće li gvardijan pozvati hrvatsko pučanstvo da se vrati?

- "Ja uvijek mogu pozvati. Samo je pitanje koliko će biti učinkovit moj poziv. Kad bi postojao neki autoritet koji će ljudima jamčiti sigurnost, ljudi bi se istog trena vratili. Dok ne budem uvjeren da je taj autoritet spreman učiniti ono što obećava, ne mogu pozivati ljude da se vrate, niti bilo što drugo učiniti. Sigurno je da svijet nakon ovoga što se dogodilo i mene prima s rezervom, jer je narod toliko izmanipuliran, izlagan da je teško naći nekoga komu bi vjerovali. Ja sam uvjeren da će narod ipak sigurno najviše povjerovati svojim franjevcima. Ali mi moramo biti dostojanstveni i mudri pa ocijeniti kad će biti trenutak i koliko se može učiniti."

Uvredljiva je tvrdnja da će raseljeni Hrvati naći neku "rezervnu domovinu". To je za fratra najveća glupost i uvreda: "Svi mi Hrvati iz Bosne i Hercegovine uvijek smo bili stranci i u Hrvatskoj i bilo gdje na svijetu. I uvijek smo se vraćali svojoj Bosni. Uvijek smo pjevali o svojoj Bosni, čeznuli za svojom Bosnom, ponosili se svojom Bosnom, nadali se svojoj Bosni gdje god bili raseljeni bilo iz ekonomskih bilo iz političkih razloga. Ja znam, može se ovaj svijet raseliti, može se umjetno prikalemiti nekomu drugomu, ali nikada to neće biti njegova kuća, barem dok je ova generacija i ona sljedeća živa. Ja znam da će moj narod biti sretan jedino ovdje gdje je nikao, gdje su mu korijeni stari makar trinaest stoljeća.

Nema za nas blistave budućnosti niti bilo kojeg drugog mjesta izvan našeg korijena i izvan naših ognjišta. Mi stvarno nemamo rezervne domovine. Vrijeđa me kad neki političari reknu: Hrvati iz Bosne imaju rezervnu domovinu. Nemamo mi rezervne domovine. Istina je da se većina hrvatskog svijeta nalazi u Hrvatskoj, ali to je domovina onih Hrvata koji su se ondje rodili. Isto tako naša je domovina, domovina moga naroda iz kojeg sam nikao i s kojim živim jedino Bosna. Ja pripadam i Bosni i redodržavi (stari izraz za franjevačku provinciju) Bosni Srebrenoj. Za mene nema druge države koja je moja. U svim drugim državama sam stranac. Mogu se ja kao fratar i katolik tješiti da ću svuda u svijetu gdje dođem i gdje ima katolika i fratara biti u svojoj kući, ali mi vrlo dobro znamo kako nam srce kuca."

O Fojničanima muslimanske vjere i o komandantu s kojim je surađivao kad je posredovao u sklapanju prijateljstva i saveza između Armije i HVO gvardijan govori: "On je izuzetan čovjek koji ima profinjenu dušu, izgrađen je momak pa je lako s njim pričati. Bio je zapovjednik Armije za Fojnicu. Upoznali smo se u tim razgovorima i pregovorima i postali prijatelji. To su ljudi s kojima sam najviše komunicirao i kojima ja bezrezervno vjerujem. Vjerujem da su čestiti, da su pošteni. To su na izuzetno mnogo područja pokazali i mnogo puta. Treba biti samo bezobrazan pa moći reći da ti ljudi lažu. Ja njima vjerujem. Ne možeš ni postati prijatelj s nekim komu ne vjeruješ."

Tek u međusobnom povjerenju možemo pomoći jedni drugima i spasiti Bosnu. To su pokušali fra Nikica i g. Fadil. A onda je došao general Morillon, doveo mnoštvo novinara i našao tumačenje za sve: "A nema pojma, kao ni cijela Europa, što je Bosna, koja je duša Bosne. Ja sam onda govorio: Fadile, Ti se strpi danas. Mi smo im kao međedi koje će oni voditi da nas slikaju, hvalit će se kako su oni uspjeli. Ali mi znamo: naša je sreća dosad bila što nemamo blizu Srba, a druga nam je sreća što smo imali malo više tolerancije nego oni u drugim krajevima. Sva mudrost je u tome... Ima izuzetno mnogo ljudi Muslimana u Fojnici s kojima sam se susretao i družio i s kojima ću se opet susretati, a koji su izuzetno fini ljudi. Vjerujem da ćemo opet skupa živjeti. To sam uvijek govorio... da se nas pitalo, ne samo da ne bi bilo sukoba, nego bi nam i privreda radila. Ali, eto, budući da se mnogi dušobrižnici brinu o hrvatskome i muslimanskom narodu, sad imamo sukob, umjesto da imamo normalan život.

Ja jednostavno vjerujem u Boga i vjerujem u ljudsku dobrotu i vjerujem da se nama ovdje od "naših" Muslimana ništa neće dogoditi."

Do sukoba i rata je došlo zato što ljudi nisu postavili jasan cilj i što jedni drugima ne vjeruju. A ipak se mora zajedno živjeti. I drugoga moraš ljubiti kao sebe samoga, jer tako Evanđelje nalaže. A fratru je Evanđelje životni put i cilj koji nastoji ostvariti: "Ja imam Evanđelje koje se potvrdilo već 2000 godina kao ispravan nauk i ja se ne bojim u ime Evanđelja nastupati, ako treba, pred dželatom koji će mi odsjeći glavu jer znam da je to istina. A kako ću nastupati u bilo kojoj političkoj opciji kad nije dorečena? Ili ide ukrivo, ili ide stranputicom ili se šulja negdje iza grma i nema jasne koncepcije."

"Svi oni koji nastupaju i kunu se da nastupaju u ime naroda, znaju lagati i redovito – lažu. Ne moraju baš uvijek lagati, ali redovito lažu. Što se pak tiče trenutačnih opcija, nijedna nije moja. Moja je opcija poštivanje svakoga čovjeka i ljubav prema svim ljudima, a ovo što se radi daleko je od moje opcije."

"Problem sukoba hrvatskoga i muslimanskog naroda, posebno u srednjoj Bosni izbio je zbog nejasne političke koncepcije i ciljeva za koje se treba boriti... Teško je ljude uvjeriti u cilj ako on nije kristalno jasan. Zna se da je cjelokupna Katolička crkva, a franjevci posebno, bila za referendum za jedinstvenu BiH. Svi smo se mi fratri ljetos u Livnu opet izjasnili za jedinstvenu BiH. Ali ne može moj provincijal fra Petar Anđelović, ni moj nadbiskup msgr. Puljić formulirati političko uređenje Bosne i Hercegovine. Zna se tko to mora činiti. Što će nam maloumni KOSovci i MOSovci i pitaj Boga kakvih sve nema da nam ovdje pamet sole!... Upoznao sam tri člana Predsjedništva i smatrao da bi oni trebali zabavljati unučad a ljudima pustiti da rade. Većina nas je glasovala ali nije znala čovjeka za koga glasuje: ima li moralne i intelektualne kvalitete. Zanimljivo je kako ljudi uvijek lakše vjeruju prevarantima i onima koji lažu, koji olako obećavaju brda i doline, nego onima koji iskreno govore. Ne znaju da u BiH vlast nikad nije bila narodna. Uvijek je bila protiv naroda.

Nije problem u narodu, nego u nejasnim i iskrivljenim ciljevima koje su postavili političari kad samo jedan čovjek soli pamet cijelome narodu. Zato se i kaže: svatko ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Jesmo mi, brate, grešni, ali da smo toliko zgriješili da moramo svi izginuti – nismo!"

"Volim biti jednostavan čovjek. Naši su ljudi jednostavni. Naši ljudi imaju duše, posebno u Fojnici. To smijem reći i za jedan i za drugi narod. Dolazilo mi je desetak Muslimana s kojima sam dobar prijatelj pa plaču. Stide se što se ovo radi. Da je situacija obrnuta, isto bi dolazili Hrvati.

Kad sam razmišljao hoću li postati svećenik, onda sam znao da nije bilo fratra iznad 50 godina a da nije bio u zatvoru. To su bili časni i pošteni ljudi koji su svjedočili za istinu svojim životom. Oni su za mene bili argument.

Takvi bi nam vođe trebali.

Što se pak tiče Bosne i Hercegovine, sve dok svaki čovjek ne bude imao elementarnih ljudskih prava, socijalnih i gospodarskih prava, da zaradi koliko radi, da slobodno misli, da bude vjernik ili nevjernik, ali po svom uvjerenju a ne po diktatu države, dotle ne može biti države. Dokle god netko bude sebi preuzeo pravo da to ljudima nameće, možemo imati rat i stotinu godina. Jer niti Musliman daje Hrvatu pravo niti Hrvat Muslimanu, niti Srbin jednome i drugome, niti ovi Srbima.

Svaki čovjek koji smatra da je ovo njegovo, njegovo ognjište, njegov korijen, njegov grunt, može prihvatiti samo poštenu državu. Kad se ne bude gledalo krivim okom što naš doktor Srbin peče krme za Božić a Musliman kolje kurban bez ustručavanja, onda će biti dobro. Ali ja ne mogu biti političar jer govorim ono što mislim i nikad neću govoriti drugačije.

Novinari su uprskali, doboga su uprskali propovijedajući na Dnevniku mjesto da donose vijesti. Da su ljudi, ne bi se time bavili.

Političari su, što se ono kaže, sitnošićardžije i nastupaju po onoj: koliko mogu zakinuti druge da meni bude dobro! Mali ljudi vuku kola onamo kamo političari potegnu uzde. Teško će im bilo tko od naroda, koji su sada, nažalost, suprotstavljeni, povjerovati ako ne prihvaćaju ovo. Ako smo ljudi, onda nitko nije ni protiv koga. Ako smo ljudi?! Ljudstvo je na ispitu.

Hrvatski narod stradava jer oni koji ga vode nemaju jasne ciljeve.

Meni rekoše da sam optimist, a optimizam je ravan gluposti. Ja, naprotiv, kažem da treba imati vjeru, nadu i ljubav, ove tri stožerne kršćanske kreposti. Ljubavi nam posebno treba. Jer ljubav oprašta. A ovo je sad najblesavije stanje u kojem sam se ikad u životu našao."

Je li fra Nikica bio naivan? Želio je susresti sestru i brata, jer je mislio da su mu svi braća i sestre, jer je on to njima bio. Nije ih mogao više susresti. Susrele su ga ubojice. Njega i subrata mu fra Leona Migića. Nikica Miličević je tipičan primjer bosanskog "ujaka" fratra koji može obići čitav svijet, svršiti sve škole, ali ga iz Bosne i od Bosne ne možeš ni pedalj odmaknuti.

Vikar (zamjenik gvardijana) franjevačkog samostana u Fojnici fra Leon (Mato) Migić bio je utjelovljena slika dobrote i blagosti, široka srca u kojem je bilo mjesta za svakoga bosanskog čovjeka. Teško ga je bilo natjerati da i na godišnji odmor ode izvan Bosne. Bosna je za njega bila i njegova briga i njegov trud i njegov odmor i njegova razonoda.

Kakav drugačiji fratar i može izići iz Fojnice?

Mali rudarski gradić srednjovjekovne Bosne iznad kojega se diže franjevački samostan živio je s tim samostanom. U samostanu su fratri imali svoje škole (kulturu su prenosili i na svoj puk), u samostanu je često bilo sijelo apostolskog vikara – biskupa, u samostanu se čuva još uvijek ni blizu proučeni arhiv, muzejski predmeti, u samostanu je bogata knjižnica s mnoštvom inkunabula i vrijednih knjiga.

Imao je ovaj samostan kroz povijest mnogo nevolja: gorio je, pa je opet podizan; globili su ga i na trošak nagonili Turci, a on se othrvao; ubijali su njegove članove, ali on nije klonuo...

Sad se dogodio zločin: u samostanu je ubijen gvardijan i vikar je izrešetan iz automatske puške (kako to veli suhoparno policijsko priopćenje). Ubijeno je starješinstvo drevnoga i časnoga fojničkog samostana, čuvara tradicije bosanskih fratara i tradicije bosanske samobitnosti, čuvaraAhdname, dokumenta osmanskog osvajača Mehmeda El Fatiha u kojem fratrima i puku Bosne jamči slobodu vjere i opstanak a prijeti kaznama onima koji ih ugrožavaju.

U Fojnici se dosad živjelo u miru u međusobnom poštovanju. Susjedi – komšije su vjerovali jedan drugome. Drugačije se i ne može živjeti u Bosni. I fra Nikica Miličević i fra Leon Migić su vjerovali svojim susjedima. Stvarali su mir i širili dobro u Fojnici – u Bosni, jer fratar i ne zna ni za što drugo nego za svoje načelo: MIR I DOBRO! U Bosni više nema ničega dobroga jer mira nema. Fratri su sedam stotina godina čuvali ovu zemlju i sačuvali tradiciju njezine samobitnosti. Od nekadašnje tri bitne institucije bosanske države (kraljevske kuće, krstjana Crkve bosanske i franjevačke provincije Bosne Srebrene) ostala je samo franjevačka provincija Bosna Srebrena, svjedok bosanske državnosti, ostao je bosanski fratar – ujak, rod rođeni bosanskog puka. Bez fratara Bosna ostaje sirota. A fratre ubijaju neki ljudi (?). Kad za fratra nema mjesta u Bosni, za koga onda ima?

Izvor: Svjetlo riječi