Kad sam se kao dijete prvi put susreo s tiskanim oblikom pjesme "U se vrijeme godišta", mislio sam da je riječ "se" pogrešno otiskana, umjesto "sve".

Nije me ni to rješenje zadovoljavalo, jer što li bi to značilo "U sve vrijeme godišta", kad treba istaknuti upravo ovo, božićno, vrijeme?! Tek u gimnaziji shvatio sam što je po srijedi: ono "se" stara je riječ, koja znači "ovo". Nju susrećemo i danas u ruskom jeziku, npr. u izrazu "segodnja" = danas; nailazimo na nju i na starim bosanskim stećcima ("A se leži" = "Ovdje leži"). U našim današnjim riječima ona se sačuvala u oznakama "danas", "ljetos", "jutros" itd. Već to pokazuje da je pjesma "U se vrijeme godišta" stara, vrlo stara, pa je umjesno pogledati o kakvoj se tu pjesmi radi 1) gdje se ona pjeva; 2) od čega se ona sastoji i o čemu govori; 3) gdje su nastale njezine riječi i njezina melodija; i 4) kakvo je njezino značenje za nas?

1. Ova je pjesma vrlo omiljena i općenito prihvaćena po Dalmaciji i po našim otocima, od Trogira i Hvara pa do Lošinja i Istre, zatim po Bosni i Hercegovini. U prekosavskim krajevima ona je manje zastupljena pa negdje gotovo i nepoznata; u zagrebačkom Kruhu nebeskom iz g. 1909. nje nema a nema je ni u davnom Jaićevom Vincu bogoljubnih pisama (Budim 1852), ni u molitveniku gradišćanskih Hrvata (Kruh nebeski, 3. izd., Beč 1953). Međutim, po srednjim i južnim hrvatskim krajevima to je ranije bila jedna od najdražih pjesama. Ona se po Bosni pjevala ne samo u crkvi nego i po kućama i to već u adventu, počevši od Sv. Kate ili od Sv. Lucije pa do Nove godine. Božićna misa za bosanske i dalmatinske seljake kao da i ne bi bila prava božićna misa bez te pjesme.

2. Ova pjesma u današnjem obliku redovno ima 21 kiticu a u svakoj kitici po četiri stiha od sedam slogova, sa skromnim srokovima (rimama) u prva tri stiha pojedine kitice.

Ona slavi Isusovo rođenje, koje je donijelo mir svijetu, slomilo vlast i moć đavla i oslobodilo kršćane od zla. Dobri se tome rođenju raduju pa se tako, ispunjeni tom radošću, Gospa i anđeli klanjaju djetetu Isusu. Znak novog razdoblja, koje započinje s Isusom, jest svjetlost, koja rasvjetljuje onu jedinstvenu noć Isusova rođenja; za Isusa se i veli da je on svjetlo, "zrak" (= zraka), proizašla iz zvijezde Zornice (= Marije). Sav se svijet veseli rođenju toga "Svjetla": prvi koji se tako raduju jesu preminuli pravednici (patrijarsi - "oci" u Limbu); oni su, dok su bili na zemlji, bili smjerni (neoholi) a iza smrti su, sve do ovog časa Kristova rođenja, morali boraviti u tminama i samo čeznuti za sretnim, vječnim životom. Uz njih se vesele i pastiri, isto tako "smjerni" (neoholi) ljudi. - Pjesma se završava zahvalom Bogu (Presvetom Trojstvu).

Ali, iako ova pjesma slavi Kristovo rođenje, ona istovremeno uzvisuje i bl. dj. Mariju. Svaka kitica spominje i ističe da je sve to dobro došlo po njoj ili da služi njoj na čast. Tako je ovo ujedno i prava marijanska pjesma. Marija kao Mjesec dobiva svoje divno svjetlo od Isusa kao Sunca.

3. Odakle ova pjesma, odakle njezine riječi i njezina melodija?

Ljudi su štošta nagađali i s obzirom na jedno i na drugo pa su tako govorili o "stvaralaštvu narodne duše" ili nekog nepoznatog bosanskog pjesnika i skladatelja...

Možemo reći i nešto znatno određenije o ovom. Ova je pjesma, ustvari, prijevod starog latinskog himna In hoc anni circulo (= U ovo doba godine). Izraz "anni circulus" označava liturgijsku godinu. Ranije je crkvena godina počinjala svetkovinom Božića pa tako ova pjesma i slavi upravo početak crkvene godine. Naravno, prijevod s latinskog izvornika vrlo je slobodan a tokom vremena pjesma se mijenjala i proširivala odnosno skraćivala.

A kad je ona nastala?

Susrećemo je u knjigama misnih čitanja 17. i 18. stoljeća. No ona je nesumnjivo mnogo starija. U najstarijoj sačuvanoj i zabilježenoj pjesmi hrvatskog jezika iz god. 1320. dolaze i riječi "Dêvlju silu tegda slomi" (= Đavlju silu tad slomi), što je vrlo blizu jednom stihu ove naše pjesme "U se vrijeme godišta". Osim toga, izrazita starost riječi, kao što je npr. i već spomenuto "se vrime", govori za to da ona potječe iz 14. ili 15. stoljeća. A s obzirom na mjesto, neosporno je da se pojavila prije u Dalmaciji nego u Bosni. Bosanci su je preuzeli.

Što se tiče melodije, ne može se reći nešto sigurnoga. Poznati hrvatski glazbenik Franjo Dugan našao je u djelu Girolama Frescobaldija, velikog talijanskog skladatelja (1580-1644), melodiju, koja se u prve dvije mjere (dakle, u prvom stihu) potpuno poklapa s melodijom "U se vrijeme godišta". Dugan smatra da je Frescobaldi tu melodiju čuo od puka u Dalmaciji ili u Italiji pa ju je onda preuzeo u svoje glazbeno djelo. Ako je Frescobaldi čuo ovaj napjev od Talijana, lako je shvatiti da je ta melodija mogla prijeći i u Dalmaciju, jer su dalmatinski mornari često putovali po Italiji; isto tako mogli su je iz Italije lako prenijeti naši svećenici koji su ondje studirali. Ma kako to stvar stajala, ova melodija živi na našem tlu barem četiri ili pet stotina godina; ona je postala našom pa bilo da smo je mi stvorili, bilo da smo je usvojili pa je onda vjekovima pjevali.

4. Mnoge božićne novije pjesme danas lakše osvoje slušaoce negoli ovaj starinski napjev; one imaju veći raspon glasova, daleko su živahnije i melodičnije, raspolažu većom dinamikom i kontrastima. Staroj pjesmi ne ide u prilog ni to što je tako neobično duga i što je puk – po inerciji – oteže i sporo pjeva. Pretvaranje izvornog ikavskog narječja u ijekavsko na nekoliko je mjesta pokvarilo ionako skromni srok, npr. godišta – naviješta mjesto izvornog godišća – navišća, ili vidjeti – primiti mjesto izvornog viditi – primiti, ili vidješe – čudiše mjesto izvornog vidiše – čudiše. Zato su u našem stoljeću tu pjesmu preradili, skratili je na četiri kitice, dotjerali njezini jezik i srokove, i dali joj živahnu, modernu melodiju u Hrvatskom crkvenom kantualu ili u pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu (br. 410).

Ipak, ne bismo smjeli potisnuti ni starinske riječi ni starinski napjev makar da smo tu našu baštinu dijelom već oštetili napuštanjem ikavskog govora. U tu pjesmu unišlo je nešto od našeg narodnog bića: pjevala su je tolika ranija pokoljenja na tlu Bosne i Hercegovine i Dalmacije i ta ih je pjesma (kao i naši božićni običaji) obasjavala radošću u teškim vremenima. Ona se i stranca doima kao nešto izvornog i istinitog, što se samo po sebi izvija iz duše običnog čovjeka, seljaka ili ribara. Tako se ona dojmila npr. Roberta Lacha, bečkog stručnjaka za crkvenu pučku glazbu. On je smatra najljepšim dijelom naše božićne mise, kako ju je on doživio na Lošinju. On drži da je ta pjesma dio nekadašnjih dalmatinskih božićnih igrokaza, skazanja, koji su se vezali uz slavljenje Božića: ona je uistinu dragocjen trag davnih dana.

Piše: fra Ignacije Gavran

Izvor: Svjetlo riječi