Fojnica - U svoju provinciju Bosnu Srebrenu poslije 27 godina provedenih u Italiji, vratio se fra Miro Relota. Skica za portret novog člana franjevačke zajednice Samostana Duha Svetog u Fojnici može se obojiti i zaokružiti samo jednom fra Mirinom rečenicom: "Sve što me interesira, sve čemu težim, sve što sam od mog poslanja i života očekivao i očekujem jest da Bog preko mene ljudima pokaže svoje milosrdno lice."
Piše: Branka Jukić
E, sada, da u redakciji Svjetla riječi ne bi pali "u nesvijest" što šaljem samo ovo malo teksta na zadanu temu, moram posegnuti za "klasikom", životopisom povratnika fra Mire Relote. Rođen je u busovačkom mjestu Gusti Grab prije ravno 50 godina: tri sestre i jedan brat, djetinjstvo uobičajeno, školovanje isto tako, završena osnovna, pa onda dva razreda srednje tehničke škole. Potom u Sjemenište u Visokom. Kako to?
-Nisam više mogao izdržati ne biti fratar!- lakonski odgovara fra Miro.
Dobro, jasno je onda kako je "poziv" u njemu tinjao i kao se rasplamsao u 17. godini, a Bog samo zna koliko zasluge za to ima pokojni (čuj pokojni, treba vremena za prihvatiti) fra Tomislav Trogrlić Šitum. Sjemenište i novicijat, a onda odlazak u vojsku, u Pulu, Teologija u Nedžarićima, a zatim na petoj godini studija, na prijedlog i poticaj fra Benedikta Vujice, Provincija ga šalje na studije u Rim. On se zatim smješta u Samostan bl. Jakova Zadranina (kod Barija), prvog hrvatskog blaženika, u samostan u kojemu je još u 14. stoljeću bilo sjedište novaka današnje Bosne Srebrene. Za svećenika je fra Miro zaređen 1991. i dok je razmišljao o povratku u svoju rodnu Provinciju, bijesni rat Hrvatskoj, a sličan scenarij se nagovještava i u BIH. To njegove poglavare motivira za naredbu: "Ostani u Italiji, možda ćeš od tamo biti korisniji." I bi tako. U Svetištu sv. Nikole u Bariju zatiče ga 1992. poziv fra Ivana Pervana, župnika u Kiseljaku koji ga moli da se pobrine za sjemeništarce i profesore koji su morali napustiti Visoko - došli su do Splita i dalje ne znaju kamo će. I fra Miro se pobrinuo. Smjestio ih je u Campobasso gdje su ostali četiri mjeseca, a onda na intervenciju Gojka Šuška, đaci se vraćaju u Makarsku, dok u Italiji ostaju profesori, među njima i današnji biskup fra Marko Semren. Sve ostale ratne i poratne godine, sve do samog povratka u Bosnu Srebrenu prije mjesec dana, fra Miro Relota angažiran je na slanju pomoći, svojoj Provinciji i svome narodu, hrvatskom, ali i ostalima, Brojni konvoji, dolasci, odlasci, posjet opkoljenom Sarajevu - sve je to ostavilo neizbrisiv trag u njegovom životu. I rane koje nikada ne mogu zacijeliti:
-Otac mi je odmah na početku rata 1992. ubijen u Gustom Grabu kod Busovače. Nešto poslije, jedini brat teško ranjen u obje noge, sestre i majka u izbjeglištvu. Dođem tako 1993. u Kiseljak, dovezem pomoć i naravno vidim majku. Kaže mi, unuk joj, bratov sin, od nepunih 15 godina na crti, na straži. Nešto se prelomi u meni, bol mi zbog svega pomuti razum, odvežem pojas i kažem mami: "Idem ga ja zamijeniti". Majka mi uzme šake u svoje ruke, miluje mi dlanove, šuti dugo i onda progovori: "Sine, ako to učiniš, ove ruke nikada više neće moći biti fratarske." Nijemo jecamo, ustanem, zavežem pojas, i vratim se u Italiju. Poslije toga s još većim sam žarom organizirao konvoje pomoći koji su najčešće išli do Splita i Međugorja, a onda je od tamo preko humanitarnih organizacija pomoć dostavljana širom BiH. Nikad se nisam pitao komu će pomoć biti uručena, nego sam samo želio da dođe do onih najpotrebitijih.
Potrebitih je bilo dugo i nakon okončanja rata u BiH. Ima ih i danas pa je tako misija pomoći koju je u Italiji fra Miro organizirao ostala njegovo zaduženje sve do samog povratka u rodnu zemlju.
-Talijani su bili sjajni. Zdušno su mi pomagali u svakoj akciji i to im se ne može zaboraviti. I ne smije,- zaključuje fra Miro.
U Italiji je bio i gvardijan samostana u Bittetu, i definitor tamošnje franjevačke provincije. Sada se kao "obični" fratar vratio iz uređene zemlje i uređenih odnosa u svim segmentima življenja - u BiH, opterećenu tolikim problemima, da to zdrav razum teško može sebi pojasniti. Koliko poznaje situaciju u BiH, Provinciji?
-Ne poznajem ništa dovoljno dobro, ali upoznat ću. Nadam se da ću imati vremena za to. Ne očekujem ništa za sebe osobno. Gdje god budem djelovao, to mi je jedina želja, nastojat ću što više provoditi individualni pastoral. Dakle, što češće pojedinačno razgovarati s vjernicima. Ispovijed kao sakrament je nezamjenjiv, ali treba s ljudima oči u oči ljudovati. Eto, to ću nastojati, - zaključio je fra Miro Relota.
Jednostavan, pristupačan, pravi fratar. Na jesenskoj misi na groblju Šćitovo, neposredno pred pisanje ovoga teksta, od prve je osvojio vjernike. Kratko im se predstavio i rekao, među ostalim riječima, kako je bio i na službi u Svetoj zemlji, pa je morao "naučiti misu i na arapskom." Ilustrirao im to jednim Bismillah na katoličkom groblju! Osmijeh i odobravanje! Dobro je, uhhh! Znaju ljudi, unatoč svemu, prepoznati dobra čovjeka i fratra. To im nitko i ništa, na sreću, nije mogao niti može oduzeti.
A ako ovo pročita, fra Miro će izviti jednu obrvu i ispričati omiljenu, kratku pričicu: Na svom hodočasničkom putu svratio hodočasnik u samostan. Primivši ga na konak, jedan mu redovnik dade svoju sobu i krevet za prenoćiti. Hodočasnik ga upita:"Pa, gdje su ti stvari, tu je tek krevet, mali stol i stolac?" Redovnik odgovori:"To je sve što mi treba!" i upita putnika namjernika: "A gdje su tvoje stvari?" Hodočasnik uzvrati: "Ja sam samo na proputovanju i hodočastim!" Na to će redovnik: "I ja isto!"
Izvor: Svjetlo riječi
