(Fra Ljudevit Rupčić, Hardomilj kraj Humca, 1920 – Mostar, 2003)
Piše: Stjepan PAVIĆ
Sjećam se, profesor bi sjedio za stolom nemirno, vidjelo se kako stalno udara koljenom o koljeno. Pred sobom je uvijek držao zabilješke. Pri oduljim digresijama redovito bi skidao naočale, a oči bi najčešće zatvarao, kao da iza vida, iz nekog tajnog pretinca, vadi posebno vrijedne misli. Na naše upadice – nije se nikad zbog njih ljutio – odgovarao bi mirno, s dozom ironije, jer su one najčešće i bile sitne provokacije. Mi mladi, tobože kritički duhovi, znali bismo Crkvi predbacivati kojekakve pogreške ili propuste. Nikada nisam čuo da netko tako odlučno brani Crkvu kao što je to činio fra Ljudevit. Ako se neki čin nije mogao braniti, profesor bi se uvijek utekao spasonosnoj formuli: To je učinio N. N., a ne Crkva. Ako je pak što dobro učinio papa, biskup ili svećenik, to je bez zadrške pripisivao Crkvi. Kasnije, kad je pokoju tuđu pogrešku bolno osjetio i na vlastitoj koži, fra Ljudevitova retorika poprimala je drukčiji kolorit. U međuvremenu smo i mi njegovi studenti sazreli i stali uviđati da i Crkvu i biskupiju i župu vode slabi ljudi, koji u ljudskim stvarima, u onim koje se tiču sasvim običnog svakodnevnog života – a u njima je čovjek najosjetljiviji – mogu pogriješiti i da ponekad stvarno pogriješe. Nije zbog te naše spoznaje propala ni Crkva, ni vjera, ni naše zvanje. Bio je to, naprotiv, poticaj da se sami što više čuvamo takvih pogrešaka.
Fra Ljudevit je već po svojoj struci bio tumač Božje riječi. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu obranio je doktorsku disertaciju 1958. godine, a specijalistički je ispit položio iz novozavjetne egzegeze. Upravo zbog svoje struke bio je i član Teološke komisije pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije (1968-1981). Njegov prijevod Novoga zavjeta, skupa s obilnim bilješkama i komentarima, doživio je brojna izdanja. Autor je više knjiga i članaka, ponajprije s biblijskog područja. Tridesetak je godina tumačio studentima svetopisamske tekstove, služeći se svim metodama shvaćanja i tumačenja biblijske poruke, upoznajući ih sa sve novijim otkrićima biblijske arheologije i drugih pomoćnih znanosti. Nije onda nikakvo čudo što su mu kolege i prijatelji u povodu 40. obljetnice profesure priredili zbornik radova pod naslovom Interpres verbi – Tumač riječi (Mostar, 1998). Ali rado je i kao propovjednik, s oltara, tumačio vjernicima Božju poruku. Jednog je uskrsnog jutra fra Ljudevit u crkvi sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, služio svetu misu. U skladu s misnim čitanjima, razvijao je temeljnu misao kako nas je Krist oslobodio smrti te se više ne moramo bojati. Prisutne je doveo do trenutka napetosti, svoju misao do vrhunca, i taman što je gromko uzviknuo: „Braćo moja, ne bojte se!“, crkvu je uzdrmao jak potres. Fra Ljudevit je prvi pobjegao u sakristiju. Ili su mu bijeg podvalila zlobna subraća. Ali priča živi i danas.
Naš je profesor položio vozački ispit u zrelijim godinama pa ga u vožnji refleks i nije uvijek služio. Godinama je na Nedžarićima u Sarajevu šetao po dvorištu i nebrojeno puta vidio betonske vaze s cvijećem, postavljene upravo zato da od nesavjesnih vozača brane zasađeno cvijeće i raslinje. Jednom prilikom vozeći natrag fra Ljudevit je udario u jednu od tih vaza i oštetio svoj automobil. Nije sebe optužio za manjak opreza, nego mu je onako nervoznom izletjelo: „Koji je bog postavi ovdje!“
Posljednje godine života fra Ljudevit je dio svoje ljubavi i sredstava koja je stekao uložio u jedan plemenit pothvat: skupa sa subratom fra Viktorom Nujićem tražio je i kupovao umjetnine za zavičajni samostan Humac. Nastala je i po broju autora i po broju djela golema galerija, koja je – po prvotnoj nakani – trebala biti spomenik majčinstvu. Većina djela i jest s tom tematikom, ali s vremenom su mogućnosti nadrasle temu pa je zbirka postala raznovrsnija i zanimljivija. Tako se svojim posljednjim djelom svrstao među one koje će najuži zavičaj, bez obzira što je u njemu ostavio malo vremena svoga života, ubrojiti u svoje zaslužne sinove.
Dok pišem ove retke, zamišljam kako se Dageš – tako smo mi studenti po jednom naglasku u hebrejskom jeziku zvali fra Ljudevita – i sada iz nebeskog mira smiješi s malo bezazlene ironije i fufljajući slovo s veli: „Slušaj, fra Stjepane, mogao si ti mene i preskočiti, nisam ja tako važan. Ali kad si se već prihvatio toga posla, mogao sam proći i bolje i gore. Sve u svemu: dobro.“
Izvor: Svjetlo riječi
