Sarajevo - Uoči blagdana Svijećnice - Prikazanja Gospodinova kada Crkva slavi i Dan posvećenog života te na kraju Godine posvećenog života, u ponedjeljak, 1. veljače 2016. u sarajevskoj katedrali Presvetog Srca Isusova upriličeno je klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu i molitva prve Večernje Prikazanja Gospodinova.
Euharistijsko slavlje predslavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, a prigodnu propovijed uputio je fra Lovro Gavran, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene i predsjednik Konferencije VRPP BiH. Propovijed provincijala fra Love prenosimo u cijelosti:
Završetak Godine posvećenog života
"Uzoriti oče kardinale Vinko,poštovana braćo svećenici,dragi redovnici i redovnice svih redova i družbi,dragi bogoslovi i sjemeništarci,kandidati i kandidatice za svećenički i redovnički poziv –sve vas srdačno pozdravljamvečeras, na uočnicu Dana posvećenog života,a povodom završetka Godine posvećenog života! Tijekom protekle svete godine nastojali smo intenzivnije razmatrati o svom redovničkom pozivu i poslanju i trudili smo se više napredovati u savršenosti s obzirom na svoje kršćansko, redovničko i svećeničko posvećenje. U tome smo se dosta oslanjali i na dokumente Svete Stolice, objavljene povodom Godine posvećenog života: Radujte se (Rallegratevi), Istražujte (Scrutate) iKontemplirajte, (a predviđen je i četvrti dokument slična sadržaja). No, s tim nastojanjima nećemo prestati ni nakon završetka ove svete godine, nego ćemo ono što smo sebi tijekom protekle godine malo bolje posvijestili – nastojati još više ostvarivati u godinama koje su pred nama. Vrlo je važno da se u svom kršćanskom, svećeničkom i redovničkom pozivu – tj. u pozivu na svetost – ne uljuljamo i ne uspavamo. Jer posvećeni život mora biti u pravom smislu riječi život, a ne mrtvilo! Redovnički poziv je očitovanje toga života svetosti, njegovo širenje i rast, sve do punine života. A punina života jest LJUBAV, počevši od one nestvorene, stvarateljske – u Bogu, pa do one stvorene – u čovjeku, u svakome od nas! Tko ima imalo ljubavi, tko je imalo iskusio što je to istinska, nesebična i bezuvjetna ljubav, on je koliko-toliko osjetio i iskusio i onu stvarnost koju nazivamo puninom života. Bez prave, čiste ljubavi nema ni života. Isto tako: što je manje ljubavi, to je više mrtvila ili barem odumiranja ljudskosti! Veličina naše ljubavi prema drugima ne ovisi bitno o tome koliko je netko dobar prema nama, koliko nas voli i što je učinio za nas, nego mnogo više o tome koliko smo mi dobri i koliko smo se spremni žrtvovati za drugoga. To jednako vrijedi i za naš odnos prema Bogu, kao i za odnos prema Crkvi, narodu, domovini, Redu odn. Družbi, Provinciji i samostanu, pa čak i prema svakoj pojedinoj osobi s kojom živimo i s kojom se susrećemo. Bog nam je veličinu svoje ljubavi prema nama zorno pokazao žrtvovanjem svoga jedinorođenoga naravnog Sina za nas, svoja grešna i nedostojna stvorenja, a Isus Krist nam je posvjedočio veličinu svoje ljubavi prema nama prihvaćanjem svih naših slabosti i naše krivnje, pa čak i nasilne sramotne smrti – za spasenje svakog od nas, da bi nas uzdigao na dostojanstvo Božje ljubljene djece. Na sličan način možemo, a i dužni smo, i mi posvjedočiti svoju ljubav prema svojim bližnjima, ali također i prema Bogu. Znamo da je Bog apsolutno dobar i da puninom svoje ljubavi ljubi svako svoje stvorenje, a osobito svakoga čovjeka i svakome je dao sve što mu je potrebno za život, ali svejedno svi ljudi ne vole jednako Boga, jer nisu svi jednako spremni žrtvovati se na slavu Božju. Mnogi čak i ne vjeruju u Boga. Ne vjeruju ne zato što Boga ne bi bilo ili što bi možda bili 100 % uvjereni da ga nema, nego zato što im i sama ideja Boga smeta. Jer ta ideja, a pogotovo stvarnost Boga, ne dopušta njihovoj oholosti i njihovoj zloći da čini što bi htjela, pa im je zato lakše Boga nijekati, nego mu se pokoriti i pokloniti. A mi, koji priznajemo i svjedočimo ne samo Božju opstojnost, nego i Božju dobrotu i ljubav – zašto smo mi mlaki u svojoj vjeri, nadi i ljubavi? Zašto ne izgaramo od ljubavi prema Bogu, kao što on izgara od ljubavi prema nama? Očito zato što smo i mi više usredotočeni na same sebe, nego na Boga. Što nam je više stalo da zadovoljimo svoje sitne želje i prolazne interese, pa makar nam oni i ne bili spasonosni, nego Božju volju, koja se tiče i našeg osobnog vječnog spasenja, kao i spasenja cijelog čovječanstva. Onaj mladić iz Evanđelja nije se mogao odreći svoga materijalnog bogatstva, iako je težio za savršenstvom. A što je bogatstvo prema u usporedbi sa vlastitim životom? Najsavršeniji sljedbenik Kristov jest onaj tko se radi Boga odrekne svoga vlastitog života i svoje volje, a ne samo svoga komoditeta i svoje imovine. On će primiti stostruko već na ovom svijetu i baštinit će život vječni u Kraljevstvu nebeskom (usp. Mt 19, 29). Savršena ljubav Kristovih učenika i učenica jest: žrtvovati vlastiti život iz ljubavi prema Ljubljenome, jer nema veće ljubavi od ove – da tko život svoj položi za prijatelje svoje (usp. Iv 15, 13). Posvećeni život je upravo to: položiti svoj život za Boga i za one u kojima prepoznajemo Božje lice, a to je svaki čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 26). Služimo Bogu služeći čovjeku iz ljubavi prema Bogu i njegovoj djeci. Samo sveci znaju nadići sami sebe i svom dušom služiti Bogu, radeći za dobrobit i spasenje svakoga čovjeka – kako prijatelja, tako i neprijatelja, jer su svjesni da naši sitni interesi nemaju trajne vrijednosti. Trajnu vrijednost ima samo ono što je učinjeno na slavu Božju i u skladu s njegovom svetom voljom. Što smo dužni činiti mi, kao Bogu posvećene osobe, kako bismo bili u skladu s njegovom voljom? - Dužni smo iz dna u dan provoditi u djelo ono osnovno redovničko pravilo:„Moli i radi!“, jer to je pravilo svakog posvećenog života. Svaki čovjek, koji teži za svetošću – on ustvari teži za Bogom. On ga traži, štuje ga i zahvaljuje mu molitvom, a vrši njegovu volju i surađuje s njime radom za opće dobro: kako za svoje osobno dobro, tako i za dobro svih onih s kojima živi i za koje živi, a u konačnici i za dobro cijeloga čovječanstva. Zato bez iskrene molitve i predanog rada – uopće nema ni posvećenog života.Ako nam iz bilo kojih razloga pomanjka bilo molitve, bilo rada, naš posvećeni život će postati krnjav, šepav, nepotpun, nezdrav – ako ne i posve mrtav. Osim općeprisutne krize zvanja i krize identiteta u posvećenom životu Crkve u posljednjim desetljećima, svjedoci smo još jedne sveopće pojave u suvremenom svijetu, a to je globalizacija. Svijet iz dana u dan biva sve povezaniji. Ljudi su sve više ovisni jedni o drugima: kako s obzirom na tehnologiju, proizvodnju, promet i trgovinu, tako i s obzirom na mentalitet, na način života i slično. Koliko god je u nekim stvarima dobro došla ta međusobna povezanost, suradnja i međuovisnost, toliko je ona i štetna, pa čak i opasna, kad se uz ostalo globalizira i zloupotreba današnjih tehnoloških mogućnosti, tako da mala grupa privilegiranih i prebogatih zloupotrebljava svoju moć i vlast, kao i nemoć ovisnost većine siromašnog čovječanstva za svoje vlastite interese i za svoje još veće bogaćenje, kao i za nametanje svoje nezdrave i često puta bezbožne ideologije. Uopće ih ne peče savjest zbog siromaštva, gladi, bolesti, progona, ratova, masakriranja i istrjebljenja potlačenih i obespravljenih naroda i kultura. Zaslijepljeni su svojim materijalnim interesom i svojom ideologijom i ništa drugo ne vide. U takvoj situaciji naš je poziv da na globalizaciju zla odgovorimo globalizacijom dobra! Mi, sluge Božje, svjesni smo da smo manjini, ali to nije toliko ni važno. Međutim, pravo govoreći, tko je na Božjoj strani, on je u većini.(Jedan stari fratar je – kao u šali, ali ozbiljno misleći – često znao reći: „Bog i ja smo većina!“ Ako smo s Bogom, uvijek smo u većini; ako nismo s Bogom, uvijek smo u manjini i u tom slučaju smo sigurno gubitnici. Dobitnici možemo biti samo ako smo na Božjoj strani!) Krist je uvijek govorio o malom stadu (usp. Lk 12, 32). Ni Bogu, ni nama nije toliko važan broj, koliko kvaliteta – a naša je kvaliteta svetost. Svetost Kristovih vjernika je sol zemlje i svjetlo svijeta! (usp. Mt 5, 13. 14). Soli je uvijek potrebno vrlo malo i ona se u jelu uopće i ne primjećuje, ali je jelo bez soli bljutavo, a s tako malo soli jelo je sasvim ukusno! Da ne bi ovaj svijet obljutavio, mi moramo biti sol zemlje, ali čista i zdrava sol! Mi smo, po Božjoj volji, i svjetlo svijeta. Što je tama veća, to je svjetlo znakovitije i dragocjenije. Ni najveća tama ne može nadvladati ni najmanju svjetiljku. I najmanja svjetiljka uvijek nadvladava tamu! Budimo toga svjesni i ne predajimo se, misleći da ne možemo ništa učiniti, jer nam izgleda da su negativne sile prejake i da je zlo nadmoćno.Vjernik nikada neće pasti u napast da kaže da je zlo nadmoćno. Dokle god vjerujemo u dobrog i svemogućeg Boga, svjesni smo i sigurni da je nadmoćno dobro i da će dobro bezuvjetno pobijediti. Što Bog više dopušta da se očituje zlo u svijetu, uzrokovano ljudskom zlobom i grešnošću, to će sjajnije i čudesnije zasjati konačna pobjeda dobra nad zlom, da ćemo se samo moći diviti i Bogu zahvaljivati. Iskoristimo u tu svrhu i ovaj izvanredni Jubilej milosrđa – da posvjedočimo svoju sličnost s milosrdnim Bogom, našim nebeskim Ocem, kao i svoju opredijeljenost za trajnu suradnju na Kristovu djelu spasenja, kako po tjelesnim, tako i po duhovnim djelima milosrđa, koja su jedna od osnovnih karakteristika prebogatih i šarolikih karizmi Bogu posvećenih osoba i njihovih družbi i redova. Dao Bog, po zagovoru Blažene Djevice Marije, svih naših nebeskih zaštitnika i svih svojih anđela i svetih, da što prije doživimo taj čudesni preokret u svijetu: tu veličanstvenu pobjedu dobra nad zlom i trijumf svetosti nad grijehom! Amen. Hvaljen Isus i Marija!"
KTA
