Isusa se može susresti u zajedništvu i u zajednici, u ljubavi koja se lomi i dijeli i koja postaje zajednička stvarnost.
Piše: Božo LUJIĆ
Posljednja večera kao Isusova gozba s učenicima u Jeruzalemu u predvečerje njegova uhićenja predstavljala je središte Isusova života i djelovanja, ali također i središte ne samo prve kršćanske zajednice nego i svih kršćanskih zajednica do današnjega dana. U Crkvi je ostala zapamćena kao slavljenje mise – žrtve darovane i upućene Bogu. Danas se kršćanstvo ne bi dalo ni zamisliti bez te i takve žrtve koja se veže uz Isusa, njegov život, poslanje i davanje tog života kao žrtve ljubavi za druge.
U svemu tomu je najvažnija činjenica da je Isus ostao trajno nazočan među ljudima u obliku znakova - kruha i vina, to jest da je njegova prisutnost vezana uz gozbu i određenu zajednicu. U toj su gozbi svi ravnopravni jer su na nju svi pozvani. Međutim, to zajedništvo nije neko sociološko povezivanje ljudi međusobno nego također i povezivanje ljudi s Bogom.
Isusove gozbe s grešnicima i posljednja večera
Sva trojica sinoptika – Matej, Marko i Luka – u svojim evanđeljima (Mt 26,17-20; Mk 14,12-17; Lk 22,7-14) izvješćuju o pripremi, mjestu i samom činu objedovanja u predvečerje Isusove smrti u Jeruzalemu. Zajedničko je tim izvješćima određena tajnovitost: Isus šalje učenike u grad da prenesu njegovu poruku nekom čovjeku da će kod njega slaviti Pashu (Mt 26,17-19). Marko spominje dvojicu Isusovih učenika i opet nekog čovjeka s vrčem u kojemu nosi vodu a kojega učenici trebaju upitati o dvorani za večeru (Mk 14,14-16). Luka tu čast povjerava probranim učenicima Petru i Ivanu.
Iz toga možemo štošta zaključiti. Prije svega jasno je da se Isus nalazi izvan grada Jeruzalema, najvjerojatnije u Betaniji, jer šalje učenike u grad. Čovjek s vrčem upućivao bi nas na područje gdje ima vode u gradu, a to je vjerojatno područje ribnjaka Siloe. Velika dvorana s naslonjačima ukazivala bi kako se radilo o imućnijem čovjeku.
S obzirom na samo zajedničko objedovanje možemo govoriti o gozbi koja je služila tijekom cijeloga javnoga djelovanja kao okvir unutar kojega je Isus susretao ljude, poučavao ih, liječio i navješćivao poruku o Božjem kraljevstvu. Iz evanđelja doznajemo da je Isus često zajednički objedovao sa svojim učenicima i s nekim ženama (Lk 8,2-3) koje su prilikom objeda posluživale. Njegovi mu se suvremenici stoga i rugaju da je izjelica i vinopija, prijatelj carinika i grešnika. Za vrijeme gozbe Isus podučava, oprašta grijehe, navješćuje Božje kraljevstvo.
Očito je Isus uzeo gozbu iz židovske tradicije i dao joj novo značenje i nov sadržaj. Uostalom, poznato je da je blagovanje odvajkada nosilo vjerska obilježja jer je počinjalo i završavalo molitvama upućenima Bogu koji daje hranu i piće, te na taj način omogućuje život.
Prisjetimo se kako su starozavjetni proroci uzimali sliku gozbe za ispunjeno eshatološko vrijeme. Isus također poseže za tom biblijskom slikom (Mt 5,3; 22,1-14; 26,2) prikazujući sebe u slici kruha koji s neba silazi (Iv 6,33), kojim omogućava ljudima ulazak na vječnu gozbu (Lk 22,30).
Isusova gozba i pashalna gozba
Gozba ima svoju dugu tradiciju u starozavjetnim spisima i bila je ukorijenjena u najdublje biće naroda. Imala je važnu društvenu, obiteljsku i religioznu funkciju. Obavljala se s obitelji u kućama pa je tako stol bivao obiteljski žrtvenik na kojemu se prinosila žrtva Bogu zajedničkim objedom cijele obitelji. Pri tomu se slijedio pravi propisani obredni ritual koji se odnosio na način i sadržaj objedovanja. Prije objeda sudionici su morali oprati ruke kao što su činili svećenici prije žrtvovanja kako bi njihova žrtva bila pred Bogom neokaljana. Nakon toga svi su posjedali, a potom je slijedila molitva nad kruhom zvana blagoslov (hebr. beraka, grč. euharistia). Poslije zajedničke molitve domaćin je lomio kruh i dijelio ga sudionicima objeda. Tako je zapravo počinjala gozba. Na kraju je dolazila molitva zahvalnica i ponovno pranje ruku. Takva gozba se prigodom svetkovina i subotom smatrala liturgijskim činom.
U tom kontekstu obiteljske gozbe valja gledati i pashalnu večeru. Pashalna večera veže se u židovstvu uz izlazak iz Egipta i oslobađanje ispod egipatskoga ropskoga jarma. (Izl 5,1-3). I pashalna večera se objedovala u obitelji. Obitelj je klala jednu životinju od sitnoga stada. Krvlju te životinje trebalo je poškropiti vrata ili ulaz u šator što je trebalo značiti zaštitu od demonskih sila. Nakon toga svečano se jela pasha.
Pashalna je večera započinjala čim se spustio mrak. Imala je strogo uređeni ceremonijal. Prvo su donosili vrč s vinom nad kojim je domaćin, obučen u svečano ruho, molio blagoslov. Nakon toga je slijedilo predjelo, a potom pranje ruku. Zatim je posluga donosila druga jela uobičajena ili propisana za pashu (pashalno janje, beskvasni kruh, gorko zelje, čašu vina). Nakon svega toga recitirali su hvalbeni psalam. Potom su uzimali drugu čašu vina, a domaćin bi lomio kruh i dijelio ga sudionicima gozbe – i svi su blagovali taj kruh. Nakon što bi odnijeli sve sa stola, donijeli bi i treći vrč vina – blagoslovni kalež. To je bilo, zapravo, sveto vino. Kalež je kružio počevši od domaćina pa sve do onoga zadnjega ukućana.
Među bibličarima se raspravljalo je li posljednja večera pashalna ili pak oproštajna. Valja reći da Isusova večera nosi obilježja kako pashalne tako i oproštajne večere. Kao što su nekoć patrijarsi ili domaćini pozivali svoju djecu i ukućane i od njih se opraštali stavljajući im na srce ono najvažnije, tako je to učinio i Isus. Pozvao je svoje učenike i iznio im posljednje želje kao svoju oporuku. Potom ih je blagoslovio kao što su to nekoć činili patrijarsi. No nedvojbeno je da posljednja večera nosi također obilježja i pashalne večere: Isus je objedovao posljednju večeru u Jeruzalemu, što je i bio propis; bilo je to nakon što se spustio mrak; sam pak tijek večere kao i blagoslov kruha i vina upućuje na pashalnu večeru.
Pa ipak, uza sve sličnosti, valja reći da Isus sadržaje posljednje večere ispunja svojim životom i osobito svojom završnom sudbinom u Jeruzalemu kao ljubavlju što se daje svima i razdjeljuje svima. Zbog toga možemo reći da je posljednja večera doista vrhunac Isusova predanja i ljubavi, obred praštanja i oslobađanja kao i sklapanja Novoga saveza. Isus blagoslivlja kruh i vino i daje učenicima zapovijedajući da to čine njemu na spomen. Zato je kršćanska zajednica u lomljenju kruha gledala prisutna samoga Isusa.
O ustanovi euharistije imamo dvije skupine izvješća: na jednoj strani se nalazi 1 Kor 11,23-25 i Lk 22,14-20, a na drugoj strani Mk 14,22-25 i Mt 26,26-29. Danas vlada uvjerenje kako je starije Pavlovo i Lukino izvješće o ustanovljenju euharistije zato što je Poslanica Korinćanima napisana između 54. i 57. god., dakle puno ranije nego i jedno drugo evanđelje. Pavao tvrdi da je izvješće o euharistiji primio od očevidaca i da ima zadaću i nakanu to svjedočanstvo dalje predati.
Isusova smrt na križu nadalje je pomirba između Boga i ljudi. Njegova krv bila je ona kojom je poškropio sve ljude i cijelu zemlju. Kruh i vino, kao što smo vidjeli i u židovstvu, Isus je načinio sakramentalne znakove svoje prisutnosti. Isus je nad njima izrekao svoj blagoslov i ukazao na njihovo simboličko značenje: oni su zapravo njegova sudbina, to jest njegov život i smrt.
Posljednja večera znači zapravo i sklapanje novoga saveza i podsjeća na Jr 31,31 gdje se govori o novome čovjeku i novome srcu. Činiti Isusu na spomen znači ponazočivanje Božjih spasiteljskih djela u Isusu: oslobađanje ljudi od grijeha, od zla, od smrti.
Značenje posljednje večere za suvremenoga čovjeka
Nije nimalo beznačajno da se kršćanstvo temelji na osobi Isusa Krista, na njegovoj osobnoj ljubavi koju je razdijelio svojim učenicima i ostavio ne pojedincu nego zajednici tako da nitko nema isključivo pravo na njegovu ljubav. Zajednica je baštinik te ljubavi i ona se događa u zajednici, u gozbi koja znači sjećanje na Isusa i njegovu gozbu ljubavi. U njoj su svi sudionici povezani s Isusom koji postaje prisutan u znakovima kruha i vina, ali prisutan u svojoj ljubavi prema čovjeku i u svojoj odanosti prema Bogu.
Isusa se prema tomu može susresti u zajedništvu i u zajednici, u ljubavi koja se lomi i dijeli i koja postaje zajednička stvarnost. Svakako nije nevažno što je Isus obukao svoju ljubav u obične svakidašnje znakove kruha i vina. Time je želio reći da je ljubav shvaćena onako kako ju je on živio potrebna ljudima poput kruha i vina kojima čovjek održava svoj život. S druge strane on želi poručiti da njegova ljubav ostaje poveznicom svih onih koji bi željeli živjeti poruku o Božjem kraljevstvu i biti povezani međusobno njegovim duhom ali zajedno s njime i s Bogom. Od neizrecive je važnosti da se u središtu kršćanstva nalazi Isus koji se lomi i daje, da je ljubav kao izvor, snaga i poziv svima koji se hoće zvati Isusovim učenicima.
Izvor: Svjetlo riječi
