Samostan Sv. Ante u Sarajevu osnovan je koncem 19. stoljeća. Međutim, franjevci su u Sarajevu nazočni znatno dulje. Župa se spominje već u 16. stoljeću. Prilikom progona između 1521. i 1524. god. ubijeno je nekoliko franjevaca. Župa je prvotno bila u nadležnosti visočkog samostana, a kada je on koncem 17. stoljeća napušten, brigu su preuzeli kreševski franjevci.

Sredinom 17. stoljeća katolička zajednica u Sarajevu, koju mahom tvore dubrovački kolonisti, ima na raspolaganju crkvu Bezgrešnog začeća. Nastanjeni su u latinskoj četvrti. Prilikom prodora Eugena Savojskog do Sarajeva 1697. godine, crkva je izgorjela, a većina katolika napustila grad. Preostao ih je tek malen broj. Tijekom 18. stoljeća njihov se broj povećao tako da ih 1777. godine ima 624. Međutim, god. 1813. njih je samo 557, a 1877. god 768.

U župnoj kući, smještenoj u latinskoj četvrti, nalazila se i mala kapelica Rođenja Bl. Dj. Marije. Kuća je nestala u požaru god. 1852. Temelji nove crkve, posvećene Sv. Anti Padovanskom, postavljeni su 1853. godine. Za njezinu gradnju darovao je 1.000 forinti Antun Vranyczany-Dobrinović. Godine 1854. crkva je pokrivena, a 1856. dovršena. Te se godine prvi put zvonilo dvjema željeznim pločama na zvoniku, što je izazvalo uznemirenost među muslimanskim pučanstvom pa su morale biti skinute. Godine 1864. za crkvu je carica Eugenija (supruga Napoleona III) darovala više crkvenih predmeta: kalež, paramente, križeve, baldahin, kadionice, svijećnjake, te Gospin oltar s reprodukcijom Murillove slike Uznesenja. Godine 1869. izmijenjen je krov na crkvi, a godinu dana kasnije A. Vranyczany-Dobrinović darovao je pozlaćeni križ. Crkva je izgorjela u velikom požaru, što je zahvatio Sarajevo 1879. godine. Nova se trebala graditi na ranije kupljenom zemljištu, ali su ga vlasti oduzele i izgradile oficirski kasino (danas Dom Armije). Godine 1881-82. izgrađena je skromna crkva od drveta i nepečene cigle na mjestu današnje crkve na Bistriku. Franjevci su je 1882. predali nadbiskupu i ona je ostala u njegovu posjedu sve do izgradnje katedrale 1889. godine. Tada je vraćena franjevcima.

Franjevci su u Sarajevu vodili školu, koja je po programu i kvaliteti bila iznad tadašnjih pučkih škola, odnosno na rangu male realke. Temelji za zgradu te škole postavljeni su godine 1865. nastojanjem fra Grge Martića. On je sam dugo vremena vodio brigu o toj školi. Od godine 1871. i sestre milosrdnice vode pučku školu u Sarajevu.

Godine 1882. franjevci su se povukli iz Sarajeva, jer su župu morali predati nadbiskupu. Na inzistiranje zemaljske vlade starješinstvo franjevačke provincije Bosne Srebrene je god. 1886. preselilo u Sarajevo i nekoliko je godina stanovalo u iznajmljenim prostorijama. U međuvremenu su vršene pripreme za podizanje samostana. Godine 1893. započeta je gradnja samostana po projektu Carla Paneka u Hendinoj ulici. Radove je vodio graditelj Ivan Holz. Za izgradnju samostana franjevci su podigli zajam od 20.000 forinti. Kao jamstvo za vraćanje zajma Provincija je založila zemljišni posjed svih samostana u vrijednosti od 39.752 forinte. Od nadležnih vlasti dobiveno je dopuštenje da se po Monarhiji sakupljaju milodari, budući da je prema proračunu samostan trebao stajati 52.000 forinti. Gradnja je samostana, osim gornjega kata koji je kasnije nadograđen, dovršena do rujna 1894. godine, kada su franjevci konačno u njega uselili. U samostanu je od 1909. god., s kraćim prekidom (1942-47), sve do 1968. bila smještena i bogoslovija. Samostanska zgrada je temeljito renovirana 1983-85. godine. U klaustru je izgrađena nova dvorana 1984. god. po projektu Zage Dobrović iznad koje su tijekom ratnih godina izgrađene još dvije dvorane. Nakon obnove u samostanu je do početka rata (1992.) bio smješten novicijat i redakcija lista Svjetlo riječi.

U samostanu se nalazi pinakoteka s više od stotinu djela poglavito suvremene likovne umjetnosti. Zastupljena su djela brojnih slikara i kipara različite generacijske pripadnosti i umjetničkih pravaca. U ranije radove spada Krist Celestina Medovića, te nekoliko djela Gabrijela Jurkića, među kojima se napose ističe slika Ratna žetva. Od drugih slikara sa svojim su djelima zastupljeni: Meštrović, Šimunović, Kljaković, Šohaj, Gliha, Murtić, Lovrenčić, Lah, Reiser, Seder, Poljan, Likar, Čurić, Pivac, Despić, Grgić, Kregar i dr. Ova bogata zbirka ne odlikuje se samo raznovrsnošću autora i tema, nego i visokom umjetničkom vrijednošću, što je po sebi čini zanimljivom i atraktivnom.

U samostanu je smješten i središnji arhiv redodržave Bosne Srebrene. Najstarija građa potječe iz 17. i 18. stoljeća, premda iz tog vremena nije obilna. Tomu je razlog što je starija građa (od 14. st.) koncentrirana u arhivima triju starih samostana u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu, jer su tamo u tom razdoblju bila središta franjevačkog djelovanja. Među najvažnije arhivske dokumente spadaju tzv. pro­tokoli (zapisnici) od sredine 18. do tridesetih godina 20. stoljeća.

Crkva iz god. 1882. bila je trošna i ruševna, pa je morala 1905. biti privremeno zatvorena. U međuvremenu već su počele pripreme za gradnju daleko veće i reprezentativnije, što je potrajalo petnaestak godina. God. 1903. osnovano je i društvo za gradnju, članovi kojeg su ulagali novac u fond za navedenu svrhu. Crkva je najzad izgrađena god. 1912-13. u neogotičkom slogu, a po projektu Josipa Vancaša. Pod konac 1913. u nju su postavljena četiri oltara izgrađena u tirolskoj radionici Ferdinanda Stuflessera. U istoj radionici izvedena je i propovjedaonica. Slikar Ferdinand Bender oslikao je svetište crkve, a glavni oltar, dar cara Franje Josipa I, izvela je bečka tvrtka Jung & Russ. Vitraile, na kojima su prikazani likovi sveca, izradila je bečka tvrtka Rudolf Leudg, a kip Sv. Ante, nabavljen 1898. godine, umjetnička radionica Mayer u Münchenu.

Godine 1926. za crkvu su, uz postojeće Gospino zvono (1.920 kg), nabavljena još četiri: Sv. Ante (4.015 kg), Sv. Franje (1.125 kg), Sv. Josipa (810 kg) i Sv. Terezije od malog Isusa (486 kg).

Franjevci su godine 1962. započeli umjetničku obnovu crkve Sv. Ante. Išlo se prije svega za tim da se u nju unesu vrijedni umjetnički sadržaji. Obnova je potrajala više od dva desetljeća. Do početka sedamdesetih godina u crkvu je uneseno nekoliko djela istaknutih hrvatskih umjetnika. Sedamnaest vitraila izvedeno je po nacrtima Ive Dulčića na temu Povijesti Kristova života i Stvaranja (1969-70). Oni čine umjetničku okosnicu crkve. Dulčić je izradio i fresku Sv. Ivan Zlatousti. Nešto ranije u crkvu je postavljena Madona s djetetom (bijeli kamen), djelo kipara Frane Kršinića. Cjelokupnim uređenjem crkve u završnoj fazi ravnao je kipar Zdenko Grgić. Njemu je povjerena i izvedba nekoliko tema. Najmonumentalnije mu je djelo Put križa (reljefi u drvetu), izvedeno u nekoliko kompozicija i smješteno u pokrajnje kapele (1980-83). Ovaj Put križa nadomjestio je Grgićeve postaje (reljef u bakru, 1968. god.), koje se sada nalaze u crkvi u Visokom. On je autor još nekoliko djela: Propovijed na Gori (bronca), Sv. Anto (mramor), Pjesma brata Sunca i Poslanje Sv. Ante (mozaik). Još je nekoliko umjetnika dalo svoj doprinos umje­tničkoj ljepoti ove crkve: ?uro Seder: Posljednja večera (zidna slika u prezbiteriju), Valerije Michieli: Govor na Gori (bronca), Janeš-Lovrenčić: Marija Goretti (inkrustacija u drvetu), Zlatko Keser: Glas vapijućeg u pustinji (freska) i Šime Vulas: Križ (drvo).

Samostanska crkva nije župna, ali je pastoralno vrlo aktivna budući da je tu svetište Sv. Ante. Svetište posjećuju i vjernici nekatoličkih vjeroispovijesti. Za štovatelje Sv. Ante svakog se utorka drži večernja misa s propovijedi. Crkva ima orgulje (24 registra), koje je izradila tvrtka Rieger 1925. godine, a obnovljene su 1990.