Petrićevac se nalazi na rubu Banje Luke s kojom postupno srasta u jedinstvenu urbanu cjelinu. Samostan je osnovan 1885. god.

Nazočnost franjevaca u ovom dijelu Bosne datira još od srednjega vijeka. Od 14. do 16. st. bilo je ovdje više franjevačkih samostana: Bihać, Bijela Stijena, Bos. Krupa, Greben (Krupa na Vrbasu), Kamengrad, Lijevče, Obrovac, Otoka i Zvečaj. Turskim osvajanjem ovih krajeva samostani su iščezavali, tako da nijedan nije preživio 16. stoljeće, a većina ih je porušena u prvoj polovici tog stoljeća.

Franjevci su istina djelovali u župnom pastoralu u Bosanskoj Krajini i nakon nestanka spomenutih samostana, ali se mogućnost osnutka novoga samostana ukazala tek sredinom 19. st. Tada su bosanski franjevci odlučili utemeljiti pet novih samostanskih središta, od kojih bi jedno bilo u bosanskokrajiškom području. Kako se to u Krajini tada nije ostvarilo, ponovno se na tome počinje raditi sredinom šezdesetih godina. Kao mjesto budućega samostana odabran je Petrićevac. Temelji nove zgrade postavljeni su 1873. god. Župnik je uselio 1875, a slijedeće godine tu je preseljena franjevačka rezidencija iz Ivanjske. Prilikom borbi 1878. god. zgrada je izgorjela i tom su prigodom uništene i matice. Malo prije toga franjevci su se sklonili u samostan trapista. Do proljeća 1879. stanovali su u ljetnikovcu jednog banjalučkog bega. Potom su se za kratko nastanili u Banjoj Luci. God 1880. započela je izgradnja nove zgrade rezidencije na Petrićevcu, koja je 1882. useljena.

Zgrada je 1884. proširena, a 1885. god. rezidencija je službeno proglašena samostanom. Zbog loše izvedbe samostanska zgrada nije dugo izdržala, tako da su 1887. svi nutarnji zidovi morali biti porušeni i potom iznova sazidani.

God. 1928. franjevci grade novi samostan po projektu arhitekta Katušića, u koji su pod konac iste godine i uselili. Dio samostanskih prostorija bio je u posjedu državnih vlasti od 1945. do 1969. godine.U potresu 1969. god. samostan je teško oštećen da se nije više mogao koristiti. Na njegovu mjestu izgrađen je novi 1975. god. po projektu arhitekta Janeza Fürsta. Samostan je zapaljen u noći od 6. na 7. svibnja 1995. godine. No franjevce ni to nije obeshrabrilo. Nastanjuju su u biskupskom ordinarijatu Banjaluci i čim se pružila prilika započinju obovu samsotana. Obnovljeni samsotan blagoslovljen je 29. rujna 1997. godine.

Samostan posjeduje knjižnicu sa ca 20.000 svezaka. Od raritetnih rukopisa posebice su vrijedna dva primjerka Kurana: jedan iz 1458. na arapskom jeziku, a drugi iz 17. stoljeća, također na arapskom, ali i sa interlinearnim prijevodom na turski. Knjižnica čuva gotovo trideset naslova periodičnih publikacija s konca 19. i prve polovice 20. stoljeća.

Od arhivske građe najvrednije su matične knjige župe Ivanjska (najstarije su iz druge polovice 18. stoljeća).

Samostan ima veći broj umjetničkih djela od kojih je vrijedno spomenuti sliku Madona s Kristom nepoznatog venecijanskog majstora iz 17. stoljeća, sliku sv. Ane i Joakima s Marijom i franjevačkim svecima iz 18. stoljeća, te nekoliko djela iz novijeg vremena: Gabrijela Jurkića, Karla Afana de Rivere, Affana Ramića, Ljube Laha, nade Pivac, i dr.

Prvotna crkva izgrađena je 1884. god. U prvoj polovici devedesetih godina izgrađen je zvonik i nabavljeno zvono (124 kg, 1893), a početkom našega stoljeća postavljeni su oltari. 1930-31. g. izgrađena je nova crkva po projektu arhitekta Katušića s dva zvonika. Odmah su po završetku radova pozvani slikari udruženja Ars sacra iz Praga, koji su pod vodstvom Franje Martinya oslikali crkvu za pet i pol mjeseci. Nabavljena su još tri zvona: jedno 1932. god. (oko 500 kg), a druga dva 1935. god (160 i oko 700 kg). Naručene su također i orgulje od graditelja Brandta iz Maribora.

Nakon što je crkva stradala u razornom potresu 1969. godine, izgrađena je nova 34,65x22,60 m) 1973-74. po nacrtima arhitekta Janeza Fürsta. Crkva je bila uspjelo moderno zdanje. Njezin unutarnji prostor je u isto vrijeme i funkcionalan i skladan. Oltar, kao središnje mjesto u crkvi, povezivao je ostale dijelove crkvenog prostora, u koji je uključena i amfiteatarski projektirana galerija. Ispod crkve nalaze se dvije vjeronaučne dvorane (17x15 m; 7,20x7 m) i drugi korisni prostor. Godine 1984. izgrađen je zvonik.

U novije vrijeme crkva je obogaćena s nekoliko umjetničkih djela, koja ovom sakralnom prostoru daju novu dimenziju. Slikar ?uro Seder naslikao je 1987. god. na pobočnim zidovima postaje križnoga puta (al secco), kojima na početku stoji Molitva u Getsemaniju, a na kraju Uskrsnuće. Postaje su rađene u frizu visine 125 cm. U ovaj niz tematski se uklapaju i dva brončana reljefa kipara Mile Blaževića: Posljednja večera i Duhovi (120x180) iz 1988. godine. Seder je izradio i nacrte za dva vitraila: na jednom je Stigmatizacija Sv. Franje i Sv. Franjo s gubijskim vukom, a na drugom Pjesma stvorova (487x180 cm, 1989). Tabernakul je izveden po zamisli arhitekta Danila Fürsta (1984): jednostavan kameni stup sa svetohraništem u kapitelu. S dviju strana tabernakula predviđeni su kipovi Majke Božje i Sv. Ante.

Na žalost, nakon paljenja samostana i podmetanja eksploziva pod crkvu i toranj, u noći od. 6. na 7. svibnja 1995. godine, od crkve i tornja ostala je samo gomila betona i željeza. Re ruševine raščišćene su tek u proljeće 2003., pred dolazak pape Ivana Pavla II u Banja Luku, koji je 23. lipnja 2003. godine, pred više od 50.000 vjernika, slavio Misu i proglasio blaženim Banjalučanina Ivana Merza.

Franjevci, kako je već pripomenuto, pastoriziraju krajiške katolike i nakon što su u 16. st. porušeni svi samostani. Na području petrićevačke župe u 17. i početkom 18. st. postojala je župa Motike. Prema jednom izvješću iz 1673. god. tu nije bilo tada ni župne kuće ni crkve, dok je 700 katolika nastanjivalo taj kraj.

Poslije Bečkog rata koncem 17. st., od 13 katoličkih župa preostale su samo dvije: Banja Luka i Motike. Sjedište banjalučke župe bilo je neko vrijeme u Rakovcu. Godine 1736. župno je sjedište iz Banje Luke preneseno na Petrićevac. Tu je tada postojala mala kućica za župnika i drvena kapelica sa slikom Bl. Dj. Marije. God. 1737, kao izravna posljedica rata, župa je prestala postojati, a kapela i župna kuća su porušene. Malobrojne katolike pastorizirao je franjevac iz Ivanjske. God. 1742. ponovno je uspostavljena župa na Petrićevcu, a tu se sjedište župe nalazi i god. 1761. God. 1787. ne spominje se rezidencija na Petrićevcu. Početkom 19. st. sjedište župe je u Rakovcu odakle se pastorizira i Banja Luka. God. 1859. uspostavljaju se odijeljene župe Banja Luka i Petrićevac. Sjedište petrićevačke župe ostalo je u Rakovcu, kao mjesnoj kapelaniji, do 1875. godine, kada je konačno preneseno na Petrićevac.

Broj vjernika u župi kretao se tijekom vremena ovako: 1761. god. 730 katolika, 1813: 1.279,

1877: 2.233, te 1935: 5.868. Dijelovi petrićevačke župe su odvojeni kod formiranja župa Barlovci, Delibašino Selo, Budžak i Motike.

Župa Petrićevac imala je 1991. 3.378 (1974: ca 8.500) a danas ima oko 400 vjernika. Nju tvore slijedeća naselja: Petrićevac, Budžak, Novakovići, Paprikovac, Rakovac, Rosulje, Šargovac i Vujnovići.

U župi se nalazi kapela u selu Vujnovićima, koja je mogla primiti do 200 osoba, te dvije manje kapele u selima Šargovac i Novakovići. Sve tri kapele su 1995. godine potpuno uništene. U župi se nalaze tri groblja u kojima postoje i kapelice.

Župa Sanski Most po svome je podrijetlu vrlo stara. U prošlosti se javlja pod različitim imenima. Posjeduje matice od 1747. godine.

U 14. st. na području današnje župe spominje se više crkava, kojih, međutim, nema početkom 16. stoljeća. U Kamengradu kod Sanskog Mosta postojao je u 16. st. franjevački samostan, ali se ne zna točno kada je prestao djelovati.

U 17. st. ovdje se spominju župe Kamengrad i Majdan (Stari Majdan), koje su se vremenom stopile u jednu župu (Majdan), jer se broj katolika oko Kamengrada smanjivao dok ih nije sredinom 17. st. i nestalo. Godine 1672. u župi postoje četiri crkve i od njih udaljen župni stan. Župa je iščezla u vrijeme Bečkog rata koncem 17. st. Katolici su velikim dijelom prebjegli u prekosavlje.

Godine 1741. ponovno se spominje župa Majdan, ali u njoj nema ni jedne crkve niti župnik ima stalni stan. Kućica je postojala samo u obližnjoj Sasini, gdje je župnik mogao odsjesti kada tamo navrati. Godine 1776. župnikova je kuća u selu Škrljevita. Sjedište župe je početkom 19. st. preneseno u skrovitu Sasinu, a 1884. godine u Sanski Most, gdje su izgrađeni župni stan i drvena kapelica.

Župna crkva izgrađena je 1894-96. god. Pedesetih godina zvonik je (v. 36 m) zbog ruševnog stanja morao biti nanovo izidan. U razdoblju 1981-84. godine, crkva je temeljito preuređena: gotovo je sva porušena (osim prezbiterija i zvonika) i nanovo izgrađena. U njoj se nalazi oltar tirolske provenijencije (1898), te nekoliko sadrenih kipova: Gospa, Srce Isusovo, Sv. Anto, Sv. Franjo Ksaverski i Gospa Lurdska. Nova oltarska menza (bijeli kamen), krstionica i ambon izvedeni su po nacrtu Lojzike Ulman, a postaje križnoga puta (ulje na platnu, 95x75 cm) naslikao je Pero Mandić iz Sanskog Mosta. U zadnjem ratu crkva je potpuno srušena. Obnovljena je u razdoblju 1998-99. prema projektu sanacije crkve iz 1980. a izradio ga je Zvonko Sigmund. Predstoji izrada enterijera.

Sadašnja župna kuća izgrađena je 1932. godine. U zadnjem ratu lakše oštećena i opljačkana. Nakon rata djelom je obnovljena i uređena.

Broj se vjernika u župi tijekom vremena kretao ovako: 1672. god.: 4.200 katolika, 1741. god.: 789, 1776. god.: 1.278, 1813. god.: 1.636, 1887. god.: 1.680 i 1935. god.: 3.230 katolika. Župa je tijekom vremena teritorijalno smanjivana.

Sanski Most je imao 1991. godine 1.650 katolika (1974: 2.000). Danas župa ima 331 katolika. Župu tvore slijedeća naselja: Sanski Most, Brdari, Husimovci, Kijevo, Kljevci, Krkujevci, Kruhari, Lukvice, Poljak, Škrljevita, Trnova i Zdena.

U župi se nalazi jedna podružna crkva u Kljevcima, podignuta 1960. god. u groblju, a 1975. god. porušena i izgrađena izvan groblja (18x8 m). u zadnjemr atu je zapaljena tako da su ostali samo zidovi. U župi se nalazi i šest kapelica: dvije su starije drvene, dok su ostale izgrađene sedamdesetih i osamdesetih godina. Od likovnih djela u kapelici u Kijevu (izgr. 1972) nalazi se kip Sv. Ivana Krstitelja, a u G. Poljaku (izgr. 1972) kip i slika Sv. Nikole Tavelića. Župa ima šest grobalja.

Župa Stratinska osnovana je 1872. god. odvajanjem od župe Sasina (Sanski Most). Od te godine ima matice. Ranije je ovo područje potpadalo pod župu Stari Majdan. Unutar župe ima tragova više starih crkava, među kojima su i ostaci crkve Sv. Luke Evanđelista iz predturskog vremena.

Nakon osnutka župe podignuti su župni stan i skromna drvena crkvica. Sadašnja crkva (26x9 m) izgrađena je 1926. god. Ona je u drugom svjetskom ratu oštećena, ali je kasnije obnovljena. Ima dva zvona. Pred zadnji rat planirana je temeljita obnova crkve. Do obnove nije došlo zbog rata u kojem je crkva opljačkana i devatirana. Crkvu je potrebno što prije obnoviti jer prokišnjava i propada.

Sadašnja župna kuća sagrađena je 1949. godine. God. 1986. izgrađena je vjeronaučna dvorana. Od 1995. godine u župnoj kući borave srpske izbjeglice iz Sanice.

Župa je 1887. god. imala 670, a 1935.god. 1.325 vjernika. Četrdeset godina kasnije (1974.) župa broji 655 vjernika, a godine 1991. ona broji 494 vjernika. Danas župa ima 25 vjernika. Nju tvore slijedeća naselja: Stratinska, Debeljak, Gornji i Donji Obrovac. Po jedna kapelica nalazi se u tri postojeća groblja. Jedna je posvećena Sv. Luki Evanđelisti i u njoj se nalazi slika od G. Jurkića iz 1951. god.

Područje današnje župe Šurkovac pokrivale su stare župe Vodičevo (nastale u srednjem vijeku), te u 17. st. još i župe Ljubija i Dragotinja. U srednjovjekovnom Vodičevu spominju se dvije crkve: Sv. Petra i Sv. Križa, a kasnije i crkva Sv. Katarine.

Spomenute župe 1672. imaju slijedeći broj katolika: Vodičevo: 2.500, Dragotinja 1.800 i Ljubija 893. U Vodičevu tada postoje dvije crkve i župni stan, a dušobrižništvo vode dva franjevca. U vrijeme Bečkog rata koncem 17. st. katolici su mahom prebjegli u prekosavlje, tako da su župe nestale.

Dvadesetih godina 18. st. oživljuje župa Vodičevo, jer se jedan dio iseljenika vratio. Četrdesetih godina istog stoljeća župa broji 460 vjernika (zajedno s teritorijem Dragotinje i Ljubije), a župnik ima skroman stan u Dobrljinu). Tada se spominju crkve Sv. Jeronima (drvena u Dobrljinu), Sv. Lucije (u G. Vodičevu), Sv. Katarine, tada župna (u Ravnicama), te drvena kapelica Sv. Marka Evanđelista. Godine 1762. u Vodičevu ima 511 katolika. Od 1779. god. vode se matice krštenih.

U vrijeme austrijsko-turskog rata 1788. god. katolici bježe pred progo­nima u austrijske zemlje. Vodičevo kao župa prestaje postojati. Preostali katolici povukli su se u zabitniji Volar, gdje je preneseno i sjedište župe. Sve do novijeg vremena ta će se župa nazivati Volar (tako je i u šematizmu iz 1935. god.). Od 1800. god. nova župa vodi matice. Godine 1801. župni stan je prenesen u Šurkovac. Međutim, oko 1825. god. on je premješten na Kosu. Tu je godine l846. izgrađen novi župni stan. Početkom osamdesetih godina 19. st. uz župni stan podignuta je i crkva. Uskoro je tu župnik sagradio i školu u kojoj je sam podučavao.

Tridesetih godina našega stoljeća odlučeno je da se gradi nova crkva nedaleko od postojeće, ali na pristupačnijem mjestu. U tu je svrhu kupljena kuća za župnika i pored nje izgrađena kapelica (obje su zgrade 1942. god. izgorjele). Gradnja nove crkve (30x14 m, dva tornja) započela je 1936. god. Dovršena je 1942. god. Neposredno pred početak rata crkva je renovirana i umjetnički obogaćena: u njoj su izvedena tri vitraila (na temu Srca Isusova) po nacrtima Ivane Ulman-Ćurilović. U zadnjem ratu ni ova crkva nije pošteđena. Prvo je temeljito opljčkana. Odnesene su slike, kipovi, posuđe,… a onda je crkva 3.3.1993. podmetanjem eksploziva srušena. Godine 1998-99. sagrađena je jedna višenamjenska dvorana koja sada služi za liturgijska slavlja.

Sadašnja župna kuća izgrađena je 1962. god. U zadnjem ratu potpuno je opljčkana i teško oštećena. Nakon rat 1998. godine kuća je osposobljena za stanovanje.

Župa Šurkovac – Volar imala je 1813. god. 802 katolika, 1877. god. 1.945 i 1935. god. 3.860 katolika. Tijekom vremena ona je teritorijalno umanjena. Godine 1946. državne su vlasti prisvojile matice vođene do te godine.

Župa je prije rata (1991. godine) imala 1.258 katolika (1977: 1.550). Tijekom ratnih godina (1992-95) većina župljana je izbjegla ili je protjerana. Kraj rata dočekalo je oko 190 katolika u Šurkovcu. Župa danas ima 230 katolika. Župu tvore slijedeća naselja: Šurkovac, Volar, Kalajevo, Kosa, Lipici i Šibovi.

Na području župe nalazi se jedna podružna crkva (10x5 m, izgr. 1972.) u Kalajevu. Stara crkva je zbog dotrajalosti srušena a izgrađena je nova 2001. godine. U župi je i pet kapelica od kojih su četiri drvene i jedna zidana.