Donja Tramošnica - U ponedjeljak, 3. veljače, na obljetnicu smrti fra Lovre Milanovića, svećenika franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji je u svojoj 30. godini života i šestoj godini svećeništva umro mučeničkom smrću,
u župi sv. Ivana Krstitelja u Donjoj Tramošnici mons. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, na poziv fra Nikole Bošnjaka, oduševljenog širitelja fra Lovrina štovanja u puku, u dogovoru sa župnikom Donje Tramošnice, fra Jozom Puškarićem i uz blagoslov kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog, predvodio je Misno slavlje u župnoj crkvi.
Biskup Perić je sa svojim tajnikom don Tomislavom Ljubanom došao dan prije u samostan u Tolisu, gdje je prije gotovo šezdeset godina biskup Petar Čule, prije puštanja na punu slobodu i djelovanje u Mostaru, proveo sedam mjeseci: od 30. listopada 1955. do 1. lipnja 1956. Prije Svete mise u Donjoj Tramošnici svećenici su ispovijedali vjernike na više mjesta u crkvi.
Koncelebriralo je 23 misnika, jednoga i drugoga klera, među kojima i fra Marijan Karaula, vikar Franjevačke provincije Bosne Srebrene, te doborski i šamački dekani preč. Jakov Filipović i preč. Bartol Lukić. Na početku sv. Mise sve je pozdravio župnik fra Jozo Puškarić, zahvalivši brojnim vjernicima i hodočasnicima koji su došli i iz drugih župa u Tramošnicu, po prohladnu ali sunčanu vremenu. Potom je fra Marijan ukratko prikazao život i smrt fra Lovre Milanovića.
Na početku prigodne propovijedi biskup Perić je u kratkim crtama predstavio fra Lovrin životopis podsjećajući da je rođen u Sarajevu, 22. svibnja 1777. od oca Ante i majke Katarine rođ. Strukić, te da mu je na krštenju dano ime Stephanus/Stjepan, u čast jeruzalemskoga prvomučenika Stjepana, đakona, kojega su neprijatelji bili doveli pred Veliko vijeće s lažnim svjedocima, a nazočni puk kamenovao. „Kao da je i novorođenomu Stjepanu naznačeno od početka kakvom će mučeničkom smrću umrijeti. Kao sedmogodišnjak ostao je bez roditelja, siroče“, kazao je biskup Perić dodavši da je stupio u franjevački red u 15. godini života, te da mu je dano redovničko ime Lovro, u čast rimskoga mučenika, također đakona i mučenika. Napominjući da je godinu dana kasnije, 1793. položio doživotne zavjete u istoj samostanskoj crkvi u Kraljevoj Sutjesci, istaknuo je da danas nije poznato gdje se fra Lovro školovao, ni gdje je i kada zaređen za svećenika. Govoreći potom o njegovoj svjedočanskoj smrti, kazao je da o tome govore dvije povijesne i predajne inačice. „Jedna je verzija da je 30-godišnji fra Lovro išao svomu stricu fra Franji Milanoviću (+1812.), župniku u Bijeloj, pomoći ispovijedati. I, prolazeći kroz mjesto Turić, poginuo. A druga je predaja prihvaćenija da je na konju jašući nosio Presveto nekomu bolesniku u Staro Selo u Turiću. Budući da kao katolik nije sjahao s konja i pozdravio muslimana Muju Arnauta, kakav je bio islamski običaj i zakon, a Mujo k tomu bijaše nadglednik dobara Gradaščevićevih, fra Lovro je bio najprije nožem uboden zatim kuburom pogođen i ubrzo umro u obližnjoj kući Zetića“, rekao je biskup Perić, dodavši da je pogibija nastupila u utorak, koji nas, kako je ustvrdio, podsjeća na glasoviti utorak ili dan sprovoda sv. Ante Padovanskoga, koji je bio u utorak 17. lipnja 1231. Podsjetio je da je fra Lovro poginuo na dan kada se slavi spomendan sv. Blaža, biskupa i mučenika, armenskoga sveca iz 4. stoljeća, zaštitnika Dubrovnika, te da Misu slave u župnoj crkvi kojoj je naslovnik sv. Ivan Krstitelj, koji je položio život svoj za Božji zakon prije smrti Kristove.
Naglasivši da je fra Lovro u obje teorije o načinu svoje smrti poginuo poslužujući svete sakramente vjernicima, istaknuo je da je stradao u 30. godini života, u 5. ili 6. godini misništva. Podsjetio je i da je u rujnu prošle godine sudjelovao u svečanoj beatifikaciji mladoga istarskog svećenika don Miroslava Bulešića u Puli, kojega su ubili komunisti 1947. u njegovoj 28. godini života i 4. godini misništva.
Biskup Perić potom se osvrnuo na mogućnost otvaranja biskupijskog procesa. „Kada bi sada kardinal Puljić pošao na Kongregaciju za proglašenje svetaca i pitao svoga kolegu prefekta iste Kongregacije, kardinala Angela Amata, ima li izgleda otvarati kauzu ili biskupijski proces o fra Lovri, rimski bi mu kardinal sigurno uzvratio protupitanjima: - Kakav glas uživa fra Lovro u narodu? Je li to glas mučenika, glas svetosti? Kako se privatno časti njegovo ime, njegov grob? Preporučuje li se narod u privatnim molitvama i zavjetima njegovoj svjedočanskoj žrtvi i moli li na svoje nakane? Ima li uslišanja? Vodi li se o tome kakva evidencija? Kako napreduje širenje njegova glasa svetosti? Na to bi kardinal Vinko mogao odgovoriti sve pozitivno“, ustvrdio je biskup Perić ističući da je to prvo što otvara vrata biskupijskomu procesu, nakon čega slijedi povijesno istraživanje vremena i prostora, obitelji i prilika u Provinciji. Potom je opisao srž procesa riječima pape Benedikta XVI. upućenim u travnju 2006. godine Prefektu Kongregacije za kauze svetih, te dodao da kandidat za oltarsku čast treba uživati „solidan i raširen glas svetosti i čudesa ili mučeništva“. Govoreći što o tome tumači crkveni zakonik, ustvrdio je kako glas mora biti spontan, tj. nastao u narodu sam od sebe, ustvrdio da je da glas o fra Lovri od početka, od 1807. niknuo u katoličkom puku i raširio se, unatoč svim povijesnim neprilikama i odnosima između kršćanstva i islama. Napominjući da glas ne smije biti umjetno ili spretno izazvan, primijetio je kako se u fra Lovrinu slučaju očituje doista pučka spontanost i kontinuitet od njegove smrti do danas, više od dvjesta godina. Kazavši dalje da glas mora poteći od čestitih osoba, tj. od pravih i dobronamjernih vjernika, svećenika, redovnika i redovnica, izrazio je žaljenje da fra Lovrini suvremenici, isusovci Rajmund Kunić i Bernardo Džamanjić alias Zamanja, Dubrovčani čiji je život obilježen višegodišnjim radom na prouku grčke mitologije, nisu svoje vrijeme upotrijebili u proučavanje sveta života u prvome redu tolikih isusovaca svojih prethodnika, od 1560. do njihova vremena u Dubrovniku, u Dubrovačkoj republici i u hrvatskom narodu uopće.
Biskup Perić je istaknuo da je kroz cijelu povijest od fra Lovrine smrti njegov grob „doista trophaeum – znak, i to povezanosti katolika, pravoslavnih i muslimana te da s tim u vezi nema nikakvih napetosti između franjevačkoga i dijecezanskoga klera nego, štoviše, postoji zajednička sloga kao i da se komemoracije se ne suprotstavljaju nego nadopunjuju“. Napomenuvši kako je potrebno da se glas iz dana u dan povećava, tj. da nije zamro, naglasio je da za prouku života jednoga sveca treba čitav život jednoga proučavatelja, te je stoga zahvalio fra Nikoli za njegovo zauzimanje na ovom planu. „A ovdje bi, po izboru poglavara, trebao koji mlađi franjevac raditi i svoj diplomski i magistarski i doktorski rad i zavoljeti ovu kauzu i dovesti je do kraja!“, potaknuo je biskup Perić dodavši da se kauza „čini toliko zrela da je mirne duše mogu službene crkvene osobe preuzeti u svoje ruke i po pravilima Kongregacije za proglašenje svetaca obrađivati od otvaranja procesa preko pozicije do beatifikacije“. Također je kazao da se radi o „povijesnoj kauzi“, te da se stoga trebaju pretražiti svi arhivi u kojima bi moglo biti ikakva spomena o fra Lovri jer „svaki je podatak dragocjen“. Spomenuo je i potrebu da glas bude nazočan i u sadašnjem vremenu kod većega dijela naroda primijetivši da je svakoga dana sve više vijesti i članaka o svjedoku fra Lovri, te da na njegovu grobu niču nove pločice zahvalnice za uslišane molitve i zadobivene milosti.
Na kraju propovijedi istaknuo je da je potrebno ispitati i dokazati kako je fra Lovro prihvatio mučeništvo ustvrdivši da se obje predaje slažu u tome da je fra Lovro, pogođen kuburom, kleknuo na zemlju i udarajući se u prsa izgovorio riječi: „Gospodine Isuse Kriste, koji si za me krv prolio na križu, sad ja bijedan za tebe umirem od neprijatelja svetog križa. Oprosti meni preveliku grešniku i smiluj mi se!“ „Ne zaboravimo da je fra Lovro sin Bosne Srebrene, Provincije posvećene Svetomu Križu. Neka Bog pogleda na fra Lovrinu žrtvu i dadne svoje jasne znakove da Crkva što prije pokrene kauzu i fra Lovru uzdigne na čast oltara.“, zaključio je biskup Perić.
Za vrijeme objeda biskup Perić je stavio na raspolaganje svećenicima više duhovnih knjiga, a među njima i „Mučeništvo Marka Milanovića“. Na polasku župnik je fra Jozo darovao biskupu sliku Gospe od anđela koja se štuje u Gornjoj Tramošnici, te knjige fra Marijana Karaule: Fra Lovrin životopis, 2007. i monografiju Donja Tramošnica, 2013. Biskup Perić je zahvalio i na knjigama i na drugim darovima preporučujući i župnika i župljane zagovoru svjedoka fra Lovre kod Boga. Na povratku kući ponovno su se svratili u samostan u Tolisu gdje im je fra Nikola pokazao župnu i samostansku crkvu Velike Gospe, samostanski muzej nazvan „Vrata Bosne“, galeriju, biblioteku.
Fra Lovro Milanović podrijetlom je iz Gabele, a rođen u Sarajevu. Ubijen je 1807. godine kao svjedok vjere na području Tramošnice koja se spominje kao župa 1655., a obnovljena je 1802. Ta se župa tijekom vremena razdijelila u više župa. U 19. stoljeću nastale su župe Garevac 1803. i Gradačac 1868., a u 20. stoljeću četiri župe: Gornja i Donja Tramošnica te Turić i Srednja Slatina.
U Gornjoj Tramošnici, kojoj je zaštitnica Gospa od anđela, 2. kolovoza, bilo je sjedište stare župe.
Župa Turić osnovana je 1968., a zaštitnik joj je sv. Ilija prorok, 20. srpnja. Uz ovu turićku župu u Draganovićevu Šematizmu iz 1975. stoji upis: „Grob fra Lovre Milanovića, ubijen 3.2.1807., in odium fidei“ – iz mržnje prema vjeri.[2] Fra Lovrino je tijelo pokopano u mjesnom katoličkom groblju, gdje je 1977., u povodu 170. obljetnice smrti, župnik Mijo Josipović (+2012.) s turićkim župljanima postavio mramorni spomenik. A na samom mjestu pogibije jedan je vjernik iz župe Turić godine 2007. dao sagraditi kapelicu u znak zahvalnosti fra Lovri za preživjelu prometnu nesreću. Kapelicu je blagoslovio kardinal Puljić 7. rujna 2007.
Ubrzo nakon fra Lovrine smrti vjernici počinju dolaziti na njegov grob moleći njegov zagovor kod Boga. Veliko okupljanje vjernika na njegovu grobu svake je godine svršetkom kolovoza s procesijom i sv. Misom na mjestu stratišta. Župnik je vlč. dr. Pero Brkić.
Župa Srednja Slatina ustanovljena je 1972., a zaštitnik joj je sv. Franjo Asiški, 4. listopada. Župnik je vlč. Marko Stipić, nekadašnji misionar.
Donja Tramošnica odvojena je od Gornje 1973. Zaštitnik joj je sv. Ivan Krstitelj, 24. lipnja. Tu je danas župnik fra Jozo Puškarić. U ovoj je župi pred župnom crkvom, zalaganjem fra Nikole Bošnjaka, umirovljenoga profesora matematike i fizike iz Visokoga i nastanjenoga u samostanu u Tolisi, podignuto poprsje fra Lovri Milanoviću, koje je 3. veljače 2011. blagoslovio mons. Mato Zovkić, rodom iz te župe, i toliški arhiđakon. Od tada se u toj župnoj crkvi obilježava komemoracija smrti fra Lovre Milanovića.
Franjevačka provincija Bosna Srebrena kao mjerodavna zauzela za povijesno istraživanje svoga člana fra Lovre pa je 2007., u povodu 200. obljetnice smrti, fra Marijan Karaula objavio monografiju pod naslovom „Fra Lovro Milanović 1777-1807“. Zadaća je Provincije da bude pokretačica postupka. Kardinalu Puljiću kao mjesnomu Ordinariju pripada čast i vlast da uz odobrenje Svete Stolice – kada dođe tomu vrijeme - otvori biskupijski proces za proglašenje fra Lovre blaženikom, mučenikom.
Fra Lovro je kao kapelan u Tramošnici (1806.-1807.) išao pomagati svomu stricu fra Franji Milanoviću, župniku u Bijeloj (Dubrave), koji je, čini se, kao dijete doselio iz Gabele u Sarajevo. I dok je misnik fra Lovro nosio Presveto bolesniku, ubio ga je Mujo Arnaut u Starom Selu na području današnje župe Turić. (kta/kium)
