Pokojni fra Tvrtko Ban bio je očaran motociklima. Nakon odležanog dugogodišnjeg zatvora odmah je nabavio motocikl i njime se pomagao u služenju župe. Ubrzo je u visočkoj kožari nabavio novu, dosta skupu kožnu opremu: odijelo i kapu. Dođe tako odjeven u samostan, ondje susretne fra Bernardina Matića i, kako je bio osjetljive savjesti, pita ga:
- Fra Bernardine, je li ovo protiv fratarskog siromaštva?
- Nije, nije, to je protiv kiše - mirno mu odgovori upitani.

Dobio poznati bosanski franjevac i u ono doba priznati pjesnik fra Grgo Martić od ilirskih prijatelja Gaja i drugova barometar. Čudio se fra Grgo i pitao što će mu ta švapska sprava.
- Znat ćeš kad će padati kiša, a kad će biti lijepo vrijeme - vele mu prijatelji.
- Znam je kad će kiša po svojim leđima i po svojim kostima bez te vaše švapske ujdurme - veli Grgo, ali ipak zahvaljuje i nosi barometar u Sarajevo, u Latinluk, i vješa ga u svojoj sobi koja je istodobno bila i župni ured i kancelarija narodnog zastupnika kod turskih vlasti.

Uvođenjem redovne crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini dotadašnji je bosanski biskup fra Paškal Vujičić Dobrota morao napustiti službu na zahtjev Austrije, jer se nije slagao s njenom politikom. Tragalo se za novim kandidatom, među kojima je bio i fra Grgo Martić, tadašnji sarajevski župnik, a za turske uprave katolički agent i okretni političar.
Austrija je zatekla kao ruskog poslanika kod vezirske vlade u Sarajevu poznatog književnika Rudolfa Hilferdinga koji se u nekom političkom poslu našao tada u Rimu, pa posjetio i Vatikan. Tu su ga pitali da li poznaje Martića i kakav je to čovjek. Hilferding je bio Martićev dobar prijatelj i kovao ga u zvijezde.
- Vele za njega da ima sve begovske manire, voli lov, puši čibuk, jede prstima, bogeta se, pa čak govore da posti ramazan posti...
Hilferding je pravdao točku po točku. Ide u lov za volju bogova, jer kad imaš njih u ruci, tom taktikom najbolje svoj posao svršavaš. Puši čibuk, jer je to narodni običaj u Bosni. Jede prstima, jer nema jedaćeg pribora, pa tako rade svi. Bogeta se od navike. Nije istina da posti ramazan, jer kao inteligentan čovjek ne posti ni svoje korizme, kamoli  ramazan.

Zna se da je fra Grgo Martić imao dosta slobodan jezik i da se rado izražavao narodski.
Tako jednom morao on otići teškom bolesniku. Uzeo što treba, i Isusa iz tabernakula, uzjašio konja i krenuo. No, bilo je veliko nevrijeme, kiša raskvasila putove, a on morao preko vododerina. Tako stigne do nekog dubokog potoka, konj se okliznu, a fra Grgo zavapi:
- Sad pomozi, Isuse, inače odnese vrag i Tebe i mene!