Franjevačka provincija Sv. Križa - Bosna Srebrena

  • Puni ekran (Fullscreen)
  • Široki ekran (Widescreen)
  • Uski ekran (Narrow screen)
  • Veća slova
  • Standardna veličina slova
  • Standardna veličina slova

Samostansko područje Fojnica

Fojnica – samostan i župa Svetoga Duha

Fojnica je gradić smješten u dolini Fojničke rijeke na nadmorskoj visini od 620 m. Preko Kiseljaka je povezana asfaltnom cestom sa Sarajevom (54 km) i Visokim (32 km).

Prvi samostan i crkva (tada posvećena Sv. Mariji) podignuti su pod konac 14. stoljeća na lokalitetu Pazarišće (Pazarnica) u sjevernom dijelu Fojnice. Nema pouzdanih vijesti o njihovu rušenju prilikom turskog osvojenja Bosne 1463. godine, kao što se to dogodilo za vrijeme velikog progona između 1521. i 1524, kada su porušeni i samostan i crkva. Franjevci međutim uskoro grade novi samostan i crkvu. Prema jednoj vijesti dopuštenje za gradnju crkve zatraženo je 1527. godine. Pod konac stoljeća (1594-98) na mjestu te crkve sagrađena je nova, koja je bila približnih dimenzija kao i prethodna (ca 31xl0 m). Turske su vlasti naime zahtijevale da nova crkva ne smije biti veća od prethodne.

Samostan je obnovljen 1598. god. Međutim, u velikom požaru 1664. god. uništen je zajedno s crkvom. Izgorjele su sve dragocjenosti, prije svega knjižnica i arhiv. Franjevci su se privremeno nastanili u Lučini kod Jajca. Nakon isplate visokih dažbina i dodatnih darivanja turskih činovnika, uspjeli su dobiti dopuštenje za gradnju, tako da su podigli samostan 1666-68. i crkvu 1669. godine. Pod konac 18. stoljeća (1798) obje su zgrade obnovljene, ali opet tek nakon višegodišnjeg podastiranja molbi kod turskih vlasti. Godine 1801. za crkvu su nabavljene orgulje, prve u Bosni, ali nisu sačuvane. Obnova crkve i samostana uslijedila je ponovno 1830. godine. O stilskim obilježjima te crkve nemamo podataka. No zacijelo se radilo o jednom uobičajenom pravokutnom prostoru za puk, na koji se nastavljao prezbiterij s glavnim oltarom. U tim je teškim vremenima franjevcima glavni cilj bio osigurati krov nad glavom, tako da je estetska dimenzija imala drugotno značenje.

Godine 1863. franjevci grade novi samostan, kojega gradnju, prema nacrtu Ante Ciciliania (njegovo se prezime u franjevačkoj literaturi javlja u obliku: Ceciliani) iz Trogira, najprije vodi domaći majstor Matija Lovrinović (do 1865), a zatim Špiro Marić s otoka Visa. Samostan je obnovljen 1913. godine. Izgradnjom još jednog trakta, po nacrtu arhitekta Lavrenčića, 1940. god. on je znatno proširen. Novoizgrađeni dio koristi se kao stambeni prostor, dok je stara zgrada samostana preuređena za knjižnicu i muzej. Od 1949. do 1959. godine općinske su vlasti oduzele jedan dio samostanskih prostorija i dale da se koriste u druge svrhe. Godine 1987-90. stambeni dio samostana temeljito je renoviran. God. 1984. izgrađena je vjeronaučna dvorana.

Novu crkvu franjevci su započeli graditi 1884. god. pod vodstvom Franje Moysesa graditelja iz Dalmacije. Nažalost, ona se, gotovo izgrađena, zbog nesolidne izvedbe srušila, pa je 1888. god. podignuta nova (31x14 m), po projektu arhitekta Josipa Vancaša, u renesansnom slogu i s kupolom na križištu. Crkvu je iznutra oslikao slikar Josip Oisner 1894. god za 2.400 forinti. Ukrasio ju je floralnim ornamentima i likovima svetaca u medaljonima. Natpisi na njemačkom jeziku ispod likova evanđelista govore o podrijetlu slikara, o kome inače nemamo biografskih podataka. Cijela dekoracija crkve ostavlja dojam o solidnoj slikarskoj izvedbi. God. 1894. nabavljena su tri oltara tirolske izradbe (radionica F. Stuflessera), nove orgulje (sedam registara) firme Rieger iz Šleske (1896), Put križa u Beču, te dva zvona u Innsbrucku. Crkva je obnovljena 1913. god. Ona danas ima tri zvona: malo i veliko potječu iz 1927. god. (Livarna zvonov-Maribor), a srednje je iz 1894 (firma: Albert Samassa-Labaca). Crkva je u najnovije vrijeme djelomice renovirana.

Nakon požara samostana 1664, kada je izgorjela i knjižnica, od knjižnog blaga nije ostalo ništa. Poslije obnove samostana postupno se obnavlja i knjižni fond nabavkom vrijednih izdanja, kao i knjižnom zaostavštinom pojedinih franjevaca. Knjižnica, koja je relativno dobro sređena već 1913, posjeduje 13 inkunabula (knjige tiskane do 1500. god.), te velik broj knjiga filozofskog i teološkog sadržaja od 16. do 19. stoljeća, ali i knjige s drugih vrlo raznolikih područja kao što su medicina, zemljopis, povijest, prirodne znanosti i dr. Dobro su zastupljeni stariji bosanski pisci (Divković, Margitić, Lastrić, Dobretić, Bandulavić, Šitović...), ali i brojni stariji pisci izvan Bosne. Knjižnica posjeduje starija izdanja Matice hrvatske, JAZU, SANU, te niz vrijednih periodičnih publikacija iz 19. stoljeća: Katolički list, Vienac, Obzor, Danica Ilirska, Jugoslavenske novine i dr.

Samostanski arhiv je bogat vrlo raznovrsnom i vrijednom građom. U njemu se čuvaju dokumenti od posebne važnosti kako za franjevačku tako i za opću bosansku povijest. Arhiv je relativno sređen i pristupačan istraživačima. Na tome se počelo raditi već početkom 19. stoljeća izdvajanjem turskih dokumenata i njihovim selektivnim prevođenjem. Oko tri tisuće isprava je na turskom jeziku. Velik dio građe objavio je Josip Matasović (Fojnička regesta), uglavnom donoseći sažetke sadržaja pojedinih dokumenata. Sačuvano je 156 dokumenata na bosančici, nastalih između 16. i 18. stoljeća. U arhivu se čuva ahd-nama iz 1463. (prijepis originalnog dokumenta), kojom sultan daje franjevcima slobodu da ostanu i djeluju unutar Carstva, ferman sultana Bajazita II. iz 1483, kojim se štite prava franjevaca i katolika, i dr. Župne matice sačuvane su od 1728. godine.

Samostan posjeduje dvadesetak uljanih slika iz l8. i 19. stoljeća. Najvećim dijelom potječu iz Dalmacije i Italije, a nekoliko ih je od domaćih majstora. Među najvrednije spadaju slike baroknih majstora 18. stoljeća: Sv. Ana i Marija, Madona s Kristom, Raspeće, Sv. Juraj i Sv. Andrija. Splitski slikar druge polovice 18. stoljeća Sebastian Devita autor je umjetnički vrijedne slike Bezgrešno začeće sa Sv. Rokom i Sv. Sebastijanom i skupinom franjevaca i vjernika (1783). Atribuciju te slike odredio je Kruno Prijatelj 1988. godine. Slika je nastala kao zavjet u povodu velike epidemije kuge. U zbirci su i dvije slike fra Mihe Čuića (Duvno 1750?-1809): Sv. Bono (konac 18. i početak 19. stoljeća) i Sv. Anto Pustinjak (1800). I ova zadnja slika također je zavjetna (svetac-zaštitnik od bolesti tifusa). M. Čuić je oslikao strop i propovjedaonicu fojničke crkve porušene 1884. godine.

Samostanska riznica vrlo je bogata umjetničkim predmetima praktične crkvene primjene izrađenim od kovine ili tkanine. Najveći dio kovinskog umjetničkog obrta nastao je u fojničkim zlatarskim radionicama. Pretežno je korišteno srebro, ponajviše u filigranskoj tehnici, ali su također zastupljene i druge tehnike kao iskucavanje, graviranje, inkrustacija. Dva kaleža (pozlaćeno srebro, filigran) potječu iz fojničke zlatarske radionice iz kasnog 15. ili 16. stoljeća. Kasnogotička srebrna navicula (lađica), s konca 15. ili iz 16. stoljeća, ide u red vrednijih eksponata samostanske riznice. Iz istog vremena je i procesijski križ domaće izrade. Iz fojničke zlatarske radionice potječe nekoliko baroknih svijećnjaka iz 17. stoljeća. U riznici se nalazi više vrijednih kadionica, kandila i pacifikala. Posebno mjesto ima srebrna zdjela, bosanske zlatarske radionice iz 15. stoljeća, slična grčkoj pateri, u kojoj su u plitkom reljefu prikazane figure različitih životinja u pokretu.

U samostanskoj riznici velik je broj predmeta od tkanine. Oni su mahom crkvene praktične primjene, ako izuzmemo posebice zanimljiv plašt, što ga je, prema predaji, Mehmed el Fatih darovao fra Anđelu Zvizdoviću 1463. godine prigodom davanja ahd-name. Tkanina je orijentalnog podrijetla iz 15. stoljeća. To je i jedini tekstilni predmet iz tog vremena sačuvan u franjevačkim samostanima. Od drugih tkaninskih predmeta potrebno je spomenuti kazulu (prva pol. 18. st.), koja potječe iz Austrije ili Francuske, te štolu i manipul iz istoga vremena, a po podrijetlu iz Hrvatske ili Bosne. Tim predmetima treba dodati i biskupski ornat fra Augustina Miletića (†1831).

Nekoliko vrijednih umjetničkih predmeta, predanih 1871. god. na čuvanje đakovačkom biskupu Strossmayeru, nije vraćeno. To su jedan križ, dva kaleža i dvije kazule. Danas su u posjedu HAZU u Zagrebu.

U samostanskom muzeju čuvaju se također različiti etnografski predmeti: narodna nošnja, oruđe i dr. Značajna je također zbirka minerala i ruda iz fojničkog kraja.

Zbog dotrajalosti srušen je 2000. godine stari dio samostana u kojemu je bio smješten muzej i biblioteka i započela po projektu Krešimira Kolovrata izgradnja nove zgrade na istom mjestu. Građevinski radovi završeni su 2001. god. Nastavak radova i uređenje muzeja ovisi o financijskim mogućnostima. Eksponati samostanskog muzeja, riznice i biblioteke sada nisu dostupni javnosti.

Fojnički samostan djeluje pastoralno neprekidno od vremena svoga osnivanja. Fra Anđeo Zvizdović je 1463. god. u susretu sa sultanom na polju Milodražu u Brestovskom, nedaleko od Fojnice, isposlovao povelju (ahd-namu) da franjevci zajedno s katoličkim pučanstvom mogu ostati i živjeti po zakonima svoje vjere. Tijekom višestoljetne turske vladavine ahd-nama je bila od pomoći franjevcima i obespravljenom katoličkom puku. Iščezavanjem pojedinih samostana zbog turskog nasilja, fojnički su franjevci morali preuzeti pastoralnu brigu nad velikim područjima, prije svega srednje i zapadne Bosne.

Sredinom 17. stoljeća franjevci fojničkog samostana opslužuju sljedeće župe: Fojnica, Jajce, Kamengrad, Kotor, Vodičevo, Dragotina, Ljubija, Banja Luka, Motike, Dragočaj i Kozarac (izvješće biskupa M. Maravića 1647). Četvrt stoljeća kasnije (izvješće fra Nikole Ogramića-Olovčića 1673) oni uz spomenute župe opslužuju još Bihać i Dobretiće (ukupno 16.443 katolika). Iseljavanjem katolika u vrijeme Bečkog rata (1683-1699) nestale su brojne župe i samostani. Preostali katolici živjeli su raspršeni na velikom području, koje se za fojničke franjevce teritorijalno povećalo. Tako oni četrdesetih godina 18. stoljeća opslužuju sljedeće župe: Fojnica, Lašva, Jajce, Dobretići, Banja Luka, Ivanjska, Kotor, Majdan, Vodičevo, Bihać, Rama, Livno, Duvno, Skoplje s Kupresom (ukupno 18.443 katolika, Dragičevićevo izvješće 1743). Broj se katolika 1762. povećao na 27.315, a 1779. god. na 36.240 katolika. Sredinom 19. stoljeća u nadležnosti fojničkog samostana su župe: Fojnica, Brestovsko, Busovača, Zenica, Guča Gora, Dolac, Orašje (Ovčarevo), Jajce, Dobretići, Varcar, Kotor, Banja Luka, Ivanjska, Gradiška, Sasina, Volar, Stara Rijeka, Bihać, Skoplje, Malo Selo, Kupres, Rama, Triješćani, Vidoši, Gorica, Čuklić i Ljubunčić. Na tom je području 1856. god. živjelo 60.588 katolika. Osnivanjem novih samostana u drugoj polovici 19. stoljeća (Gorica, Guča Gora, Petrićevac, Rama) župe su ravnomjerno razdijeljene na nove samostane, a neke su kasnije (1883) predane svjetovnom svećenstvu.

Župa Fojnica 1673. ima cca 400 katolika. Zbog iseljavanja u vrijeme Bečkog rata broj katolika je opao, tako da župa pola stoljeća kasnije (1743) broji samo 568 katolika. Njihov se broj 1768. god. povećao na 940, a 1813. god. na 2.350 katolika. Zbog razdiobe župe broj fojničkih župljana je 1877. god. smanjen na 2.246, da bi se 1935. povećao na 3.540 katolika.

Fojnički franjevci su u pastoralnu djelatnost uključili i opismenjavanje djece. Tako je 1847. god. fra Ivan F. Jukić otvorio pučku školu u Fojnici, koju 1854. god. pohađaju 52 učenika. Godine 1871. izgrađena je nova školska zgrada. Škola je uskoro postigla rang niže realke. Učiteljem je bio redovito jedan od franjevaca.

Fojnička župa brojila je 1991. godine 5.223 katolika (1974: 4.950). Danas ima 3.613. vjernika. Teritorijalno je opsežna i obuhvaća sljedeća naseljena mjesta: Fojnica, Bakovići, Bakovićka Citonja, Banja, Bistrica, Bježanija, Božići, Carev do, Crvene zemlje, Djedov do, Drin, Dugo brdo, Gojevići, Gradina, Kamenik, Kazijevići, Lučice, Lužine, Mujakovići, Nadbare, Ostruška Citonja, Ostružnica, Otigošće, Paljike, Podcitonja, Ponjušina, Ragale, Rajetići, Slakovići, Selišće, Šavnik, Šćitovo, Tješilo, Trošnik, Zarastin i Zimije.

Uz spomenutu župnu crkvu, na području župe nalazi se i nekoliko podružnih: Gojevići (Sv. Franje Asiškog, 26xl2 m, izgr. 1972/73. umjesto drvene crkve iz 1946; projekt: M. Subotić, B. Borić), Šćitovo (Presv. Srca Isusova, 20xl0 m, izgr. 1974/75, projekt: D. Duvnjak), Otigošće (Sv. Ane, 10x6 m, izgr. 1980, projekt: D. Duvnjak), Kazijevići (Porcijunkula, 7x4 m, izgr. 1969, projekt: B. Borić). Od drugih sakralnih objekata postoji i 15 grobljanskih kapelica.

 

Brestovsko - župa Rođenja Blažene Djevice Marije

Župa Brestovsko nastala je odvajanjem od fojničke župe 1851. godine kao mjesna kapelanija i od tada ima matice. Župom je proglašena 1853. god. Župna je kuća prvotno bila u Kazagićima, a skromna drvena crkva u Medovićima. Od 1856. do 1878. u župnoj kući bilo je i sjedište apostolskog vikara. U podmetnutom požaru 1878. godine izgorjela je župna kuća i dragocjeni arhiv Apostolskog vikarijata. Nakon tog događaja župnici su nekoliko godina stanovali po privatnim kućama. Godine 1883. podignut je novi župni stan, ali ne više na starom mjestu, nego je pomaknut u blizinu prometnice Sarajevo-Travnik. Pripreme za gradnju nove crkve pored župne kuće započele su 1885. godine. Crkva je dovedena do pod krov 1888. godine, ali je mogla biti blagoslovljena tek 1891. godine. Zvonik je izgrađen 1893. god. po nacrtu Josipa Vancaša.

Godine 1965. započelo je proširenje postojeće crkve, jer više nije odgovarala potrebama vjernika. Od stare crkve ostala su u donjem dijelu tri zida i zvonik; sve ostalo je novo. Crkva je prostorno udvostručena, tako da sada ima oko 400 četvornih metara. Godine 1990. crkva je temeljito renovirana.

U crkvi se nalazi oltar što ga je u Fojnici 1905. godine izradio fra Klarenz Hemmerlmayr, brat laik tirolske franjevačke provincije. Oltarnu sliku Rođenja Bl. Dj. Marije naslikao je njemački franjevac -slikar fra Damascenus, dok su kipovi Sv. Ivana Evanđelista i Sv. Franje naručeni iz umjetničke radionice F. Schmalzla iz Tirola a grob Kristov od Oberbauera (Budimpešta). Crkvu ukrašavaju i dvije uljane slike: Krštenje Isusovo i Sv. Mihovil Arkanđeo.

Sadašnja župna kuća izgrađena je godine 1980-83. U njezinom sklopu nalazi se i vjeronaučna dvorana.

Župa Brestovsko je 1877. god imala 1.517 katolika, a 1935. god. 1.996. Tijekom vremena ona je umanjena diobama. Franjevci su u župi osnovali prvu pučku školu, koja se spominje 1854. godine i tada je imala 35 đaka. Na području župe nalazi se iz povijesti poznato mjesto Milodraž, gdje je fra Anđeo Zvizdović 1463. god. od sultana dobio ahd-namu (povelju), kojom se franjevcima i katolicima daje mogućnost opstanka pod turskom vlašću. Na tom mjestu sagrađena je 2003. spomen-kapela fra Anđelu Zvizdoviću.

Brestovska župa je 1991. godine brojila 2.500 vjernika (1974: 2.520), a danas ima 1.817 vjernika. Broj vjernika se smanjio zbog iseljavanja. Župu tvore sljedeća naselja: Brestovsko, Badnje, Bilalovac, Datići, Dugo polje, Duke, Gunjače, Hadrovci, Hrastovi, Kazagići, Klokoti, Lisovo, Markovići, Krčevine, Maslinovići, Medovci, Medovići, Milodraž, Miroševići, Oglavak, Orahovo, Rauševac, te Velike i Male Sotnice. U župi se nalazi osam grobalja te pet grobljanskih kapelica (Bilalovac, Javorje, Kosnice, Krčevine, Oglavak).

Od godine 1989. u župi se nalazi samostan Klarisa. Zgrada samostana izgrađena je u blizini župne crkve po projektu arhitekta V. Grabovca. U zadnjem ratu teško je oštećena i zapaljena. Oštećenja su sanirana po završetku rata.

Busovača – župa sv. Ante Padovanskoga

Župa Busovača nastala je odvajanjem od Fojnice 1840. godine kao mjesna kapelanija i od tog vremena vodi matice. Župom je formalno proglašena 1872. godine. Ime mjesta se prvi put spominje godine 1371.

Godine 1844. franjevci su kupili skromnu kuću za župnika, koju je on koristio do 1848, kada je izgrađen udobniji župni stan. Taj je bio u upotrebi do izgradnje novoga 1896. godine.

Sjedište župe, do pod konac osmanske vladavine, nalazilo se u mjestu Carica, odakle je preneseno u Busovaču. U župi je prvotno postojala drvena crkva posvećena Sv. Marku Evanđelistu. Godine 1881-85. izgrađena je sada postojeća crkva, na čijem se zvoniku nalaze četiri zvona (dva nabavljena po dovršetku gradnje, a druga dva god. 1931). Crkva je najprije bila posvećena Preobraženju Kristovu, a kasnije je kao glavni zaštitnik postao Sv. Anto Padovanski. Godine 1886. nad glavnim oltarom je postavljena slika Preobraženja Kristova, koju je darovalo Društvo bezgrešnog začeća Bl. Dj. Marije iz Beča. Sliku je godine 1881. naslikao slikar Freynberg (500x300 cm). Zidnim slikama crkvu je ukrasio Marko Antonini pod konac 19. ili početkom 20. stoljeća. Slike su tematski bile vezane za život Sv. Ante Padovanskoga. One nisu sačuvane. Dva sačuvana pobočna oltara (jedan je s kipom Sv. Ante) izradila je umjetnička tvrtka Ferdinanda Stuflessera iz Tirola. God. 1912. crkva je dobila orgulje (graditelj V. Holub). Sadašnje orgulje (24 registra) izgradio je Jenko 1981. godine ugradivši u njih svirale od prethodnih.

Crkva je godine 1974. obnovljena izvana, a sljedeće godine iznutra po projektu J. Crnkovića. Tada je postavljena nova oltarna mramorna menza. Godine 1980. za crkvu je naslikao postaje križnoga puta slikar Josip Bifel iz Zagreba. Od istog slikara izvedena su 1987. dva vitraila: Rođenje i Uskrsnuće. U crkvi su i tri vitraila Vladimira Blažanovića: Sveti Anto (1999.), Krštenje na Jordanu i Golgota (2000.)

U župi se nalazi podružna crkva u Kaćunima, izgrađena 1970-71. godine po projektu Antuna Barača. Posvećena je Sv. Nikoli Taveliću. Sliku tog sveca izradio je Lj. Lah. Put križa naslikao je Vladimir Blažanović (2002.). U župi također ima 13 grobalja s kapelicama.

Postojeća župna kuća (izgr. 1896) proširena je god. 1968, a temeljito renovirana god. 1972-73. Godine 1986. kupljena je nova kuća, koje prizemlje služi za vjeronauk, a u ostalim su prostorijama sestre franjevke. Vjeronaučna dvorana izgrađena je početkom šezdesetih godina.

Župa Busovača imala je 1877. godine 1.917 katolika, kojih se broj 1935. god. povećao na 4.230. Početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća franjevci su osnovali pučku školu, koja je u početku, dok nije izgrađena posebna školska zgrada, bila smještena u župnoj kući.

Župa Busovača imala je 1991. godine 8.160 katolika (1974: 7.470). Danas župa ima 7.752 vjernika. Župu tvore sljedeća naselja: Busovača, Bare, Bešići, Bojišće, Brdo, Bukovci, Buselji, Carica, Draga, Dusina, Gavrine kuće, Granice, Gusti grab, Javor, Jazvine, Kaćuni, Kaonik, Krčevine, Kula, Kupres, Lašva, Nezirovići, Oselište, Podjele, Polje, Putiš, Rasno, Rovna, Sajtovići, Skradno, Solakovići i Višnjica.

Bugojno – župa sv. Ante Padovanskoga

Župa Bugojno nastala je odvajanjem od župe Gornji Vakuf (tada Gornje Skoplje) kao mjesna kapelanija godine 1844. i od tada ima matice. Župom je proglašena 1858. godine.

Franjevci djeluju ovdje od vremena bosanske samostalnosti. Ima pokazatelja da je u 15. stoljeću u Veseloj Straži (danas Vesela kod Bugojna) postojao franjevački samostan, što jasno ukazuje na dugi kontinuitet franjevačke nazočnosti.

Od osamostaljenja Bugojna godine 1844., župnik neko vrijeme stanuje u iznajmljenoj kući u Malom Selu, da bi uskoro podigao skroman župni stan i kapelicu. Godine 1854. izgrađena je prikladnija kuća, koja je 1922. nadomještena novom.

Gradnja sadašnje župne crkve započela je godine 1879. što je potrajalo dugo vremena. Crkva je pokrivena 1886. godine. Po svojoj arhitekturi ona slijedi bazilikalni tip crkve. Po dimenzijama je, uz tolišku, najveća u Bosni. Zvonik je znatno kasnije izgrađen. Pod konac sedamdesetih godina prošloga stoljeća, on je, budući je nerazmjeran veličini crkve, dograđen u visinu. Projekt za dogradnju zvonika načinio je arhitekt Karl Pařik (Paržik) 1936. god. Na njemu su tri zvona. U prvoj polovici osamdesetih godina crkva je pokrivena bakrom. Tijekom zadnjeg rata crkva je teško oštećena a toranj zapaljen.

U crkvi se nalazi oltar tirolske provenijencije, koga je izradio Franz Schmalzl iz Tirola (St. Ulrich, Gröden). Četiri vitraila Stane Kregara izvedena su šezdesetih godina, a deset vitraila S. Šohaja i rozeta I. Dulčića 1990. godine. U crkvi se nalaze još postaje križnoga puta Josipa Bifela (1984), slika G. Jurkića Primanje u Treći red (1956), te oltarna menza Z. Grgića. Unutrašnjost crkve uređuje se po projektu T. Štrausa. Po njegovu su nacrtu izrađene klupe (1990), te na pobočnoj strani crkve (istok) probijena nova vrata. Meštrovićev brončani kip Sv. Ante Padovanskoga (replika kipa koji se nalazi u crkvi Sv. Ante u Beogradu) postavljen je iznad ulaznih vrata na pročelju crkve. Crkva ima orgulje od 27 registara (graditelj: Jenko, Ljubljana 1979).

U župi se nalazi i nekoliko podružnih crkava: Drvetine (izgr. 1970. god.; zvonik i prostorija za vjeronauk god. 1988; križni put J. Bifela, slika Sv. Ane I. Radoša), Donji Vakuf (renovirana 1990. god), Guvna (izgr. 1990. god.; slika Sv. Franje Ivice Radoša iz Travnika), Bristovi (izgr. 1990. god.; unutrašnjost oslikao I. Radoš), te osam kapelica i toliko grobalja.

Postojeća župna kuća izgrađena je 1967. godine i dograđena 1990. godine. U sklopu kuće smještena je i vjeronaučna dvorana. U kući se nalazi umjetnička slika G. Jurkića (Sv. Ivan Krstitelj, iz. god. 1940) te jedna skulptura Lj. Antunovića (Skopaljska majka). Kućanstvo vode sestre franjevke. Iste sestre nedaleko od župne kuće imaju i svoj samostan.

Župa Bugojno je imala 1877. godine 3.557 katolika, a 1935. godine 5.523. Tijekom vremena od dijelova ove župe formirane su župe Kandija, Gračanica i Glavice.

Franjevci su u Bugojnu godine 1868. podigli pučku školu, koju su sami vodili. Od sredine devedesetih godina 19. stoljeća tamo u prosvjeti djeluju i sestre milosrdnice.

Bugojanska župa imala je 1991. godine 11.000 vjernika (1974: 9.500). Zbog nedavnih ratnih događanja njihov se broj smanjio. Danas župa broji 4.360 vjernika. Župu tvore sljedeća naselja: Bugojno, Boganovci, Bristovi, Crnice, Čaušlijc, Čipuljići, Ćehajići, D. Vakuf, Drvetine, Fakići, Gaj, Gmići, Guvna, Jaklići, Jemanlići, Karadže, Kopčić, Kotezi, Kula, Lenđerovina, Lug, Ljubnić, Poriče, Potkraj, Prusac, Rosulje, Švarići, Udurlije, Vesela, Vrpeć i Ždralovići.

Stranica 1 od 2

  • «
  •  Početak 
  •  « 
  •  1 
  •  2 
  •  » 
  •  Kraj 
  • »
Trenutno se nalazite na: Zabava Samostansko područje Fojnica