Iako, po svoj prilici, dobro poznajemo Isusovu muku, ipak je uvijek dobro nakratko se zaustaviti na njezinim glavnim dijelovima.
Napisao: Fra Franjo MUŠURA
Krvavi znoj
Sve je započelo na Maslinskome brdu u zaseoku koji se zove Getsemani. Što se ondje dogodilo? Ondje je Isusa uhvatio smrtni strah od kojega se znojio krvavim znojem. Vidio je pred svojim očima sve patnje koje će uskoro doživjeti: izrugivanje, verbalne uvrede, ponižavajuće suđenje, bičevanje, krunjenje trnovom krunom, nošenje križa i razapinjanje.
Isus se bori, moli Oca da ga izbavi od patnje, a na koncu se izručuje volji Očevoj. Nije li to uputa za nas da se uvijek izručimo volji Božjoj, da iz njegove ruke primimo i patnju, možda kao kaznu za naše grijehe, možda kao Božje pedagoško sredstvo da postanemo bolji ili za spasenje drugih.
Možemo moliti Isusa da nas oslobodi straha i očajavanja, da utješi i pomogne sve koji žive u strahu.
Nedužan osuđen
Isusa su uhvatili u Getsemanskom vrtu i nedužna osudili. Na židovskom sudu osuđen je zbog tvrdnje da je Sin Božji, ali ne u onom smislu u kojemu svaki je svaki Židov smio kazati da je posinjeni sin Božji. Isus je tvrdio da iz Boga proizlazi po naravi. Naravno u pozadini je bila mržnja i zavist vlastodržaca u Jeruzalemu, svećenika, farizeja i pismoznanaca što je Isus, koji nije imao nikakvih škola, započeo masovni religiozni pokret i stekao veliku popularnost.
Sudio mu je i Pilat, predstavnik rimske vlasti, ali nije osudu službeno proglasio i u njoj naveo razloge zašto se osuđuje, nego je samo iz straha dopustio da se Isus razapne.
Ovaj nas događaj nedužno osuđenog Isusa podsjeća na mogućnost da i mi budemo oklevetani, izrugivani i zlostavljeni, a nismo ni krivi ni dužni. Sve je dobro dok nas Bog ne osuđuje. On će suditi čitav naš život, ali ne kao policajac ili neprijatelj i neznalica, nego kao onaj čija je bit istina, pravednost i ljubav.
Bičevanje
Pilat smatra da je Isus nedužan, zato odlučuje da će ga bičevati u nadi da će to zadovoljiti Židove i da će ga tada pustiti. Ali se prevario u svom nagađanju.
Bila je to strašna kazna, česta kod Rimljana a poznavali su je i primjenjivali i Židovi. Udarci bičevima bili su grubi, kod Rimljana nije bilo zakonski određeno koliko se udaraca smije zadati. Bičevi su na krajevima imali pričvršćene male željezne kukice koje su se mogle zabosti u meso i trgati ga.
Isusa je to bičevanje moralo užasno boljeti, brzo su se svuda po tijelu otvorile rane, krv je obilno tekla, uskoro nije više sličio čovjeku.
Ovdje se sjetimo da mi svakim svojim grijehom ponižavamo Isusa, posebno grijesima oholosti. Možda su ipak najveća poniženja svetogrđa, naročito ako ga nedostojno i svetogrdno primamo u dušu u svetoj pričesti.
Put na Kalvariju
Put na Kalvariju, s križem na leđima, bio je za Isusa toliko mučan da je triput padao pod križem i da mu je jedan čovjek, Simon Cirenac, morao pomoći. Bio je toliko slab da su se pobojali da će umrijeti na putu, zato su, ne iz sućuti nego iz perverzne želje da ga razapnu, prisilili Simona da mu pomogne nositi križ. Nije on nosio čitav križ, nego je nosio jedan kraj a Isus drugi.
Na tom punu susreo je i svoju majku kojoj se srce kidalo od boli za sinom jedincem. Kod tog bolnog susreta nisu progovorili ni riječi, ali su govorila srca i pogledi. Dobro bi bilo zamoliti Isusa da nas pogleda onom ljubavlju i nježnošću kojom je tada pogledao svoju majku, a majku bi mogli zamoliti da nas dovede, izruči i ostavi kod Isusa. U svakom slučaju treba često zahvaljivati Isusu što je za nas nosio križ.
Razapinjanje
Na Kalvariji su ga razapeli. Bio je to strašan trenutak kad su se u općoj šutnji i pažnji, čuli udarci čekića kojim su probijane Isusove noge i ruke. Položili su ga na križ i prikovali. Raspet na križu, nije mogao napraviti nijedan pokret. To je bio vrhunac njegove ljubavi. Za križ su ga držali čavli, ali još više njegova ljubav.
S križa je izgovorio svojih sedam glasovitih riječi. Dao nam je i svoju Majku za majku, spasio je razbojnika koji visi do njega na križu a na koncu je svoj duh predao u ruke svoga nebeskog Oca. To je ono što bismo i mi sebi mogli poželjeti u času smrti.
***
Isusova muka i smrt nisu događaj koji se dogodio prije 2000. godina i za nas danas nevažan. To što se dogodilo Isusu bilo je «za nas». On je trpio i umro za nas. Apostol Pavao kaže ovako: «Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas» (Rim 5,8). A kaže i ovako: «Predan je radi naših grijeha» (Rim 4,25). Razapela ga je na križ i naša nevjera, ravnodušnost, manjak ljubavi.
Izvor: Svjetlo riječi
