Razgovaramo s fra Marijanom Karaulom, vikarom Franjevačke provincije Bosne Srebrene i nekadašnjim glavnim urednikom Svjetla riječi, o njegovoj najnovijoj knjizi Iskušenja Bosne Srebrene. Stradanja bosanskih franjevaca 1944.-1985.
Razgovarao: Fra Janko Ćuro
O stradanjima bosanskih franjevaca za vrijeme komunizma u našoj javnosti zna se vrlo malo ili gotovo ništa, što stvara pogodno tlo za različita nagađanja i proizvoljna tumačenja. Fra Marijan se već niz godina bavi ovom tematikom te vjerujemo kako će biti zanimljivo pročitati što je sve istražio i sabrao na 566 stranica knjige koju su zajedno izdali nakladničke kućeSynopsis i Svjetlo riječi.
Fra Marijane, želim Vam čestitati na ovom zaista obuhvatnom i, može se to s pravom reći, gotovo jedinom djelu koje obrađuje temu stradanja bosanskih fratara u vrijeme komunizma.
Istina je, nažalost, da se u bosanskoj franjevačkoj provinciji nije dosad sustavnije istraživala ova tematika. No, zahvaljujući privatnoj inicijativi dvojice-trojice pojedinaca, članova naše zajednice, dosad je ipak nešto napisano. O ovoj temi naime govori i moja knjiga Žrtve i mučenici iz 1999. godine te nekoliko, ne previše dužih ili kraćih tekstova u drugim knjigama i časopisima. Mislim da smijemo reći kako je ova knjiga Iskušenja Bosne Srebrene najcjelovitije djelo o stradanju bosanske franjevačke provincije i njezinih članova u vrijeme komunizma, a ta stradanja, kako to bjelodano pokazuje knjiga, nisu bila baš mala.
Proces istraživanja i prikupljanja dokumentacije započeli ste čim je to bilo moguće: nakon što je Bosna i Hercegovina postala samostalna država. U vrijeme komunizma to je bila strogo čuvana tajna i zabranjena tema. Vjerujem kako je početak rada na ovoj knjizi bio težak jer nije bilo nikakvih izvora niti je tko dotad obrađivao ovu temu. Zašto ste se odlučili za ovaj težak i složen posao? Koliko je trajao rad na knjizi?
Ideja o istraživanju teme spontano mi se rodila u jesen 1993. godine. Tada je u prostorijama župnog ureda u Livnu na inicijativu pokojnog fra Bone Vrdoljaka bila priređena doista skromna svečanost, bolje reći tužno prisjećanje na fra Bonu Grebenarevića, ratnog župnika u Podhumu kod Livna, o pedesetoj obljetnici njegove pogibije. Ubili su ga komunisti u Livnu na okrutan način 1. prosinca 1943. godine. Bio sam nazočan na obilježavanju obljetnice i, jer je bilo govora i o nekim drugim poginulim fratrima u Drugom svjetskom ratu, pomalo sam se začudio da ja o tome nisam znao gotovo ništa. Pretpostavljao sam da i drugi članovi Bosne Srebrene, posebice onaj njezin mlađi naraštaj, nisu znali puno više od mene i negdje duboko u meni odluka je bila donesena: za sebe, ali i za druge, napose za našu društveno-vjersku javnost - početi istraživati ovu temu! Dok sam popisivao i obrađivao žrtve Drugog svjetskog rata među bosanskim fratrima, istodobno sam otkrivao, doslovno otkrivao, jer i o tome nisam puno znao - i druge načine njihova stradavanja, njihovo kazneno gonjenje i zatvaranje nakon završetka rata. Nisam naravno mogao ne zamijetiti ni činjenicu da su stambeni prostori u samostanima i župnim uredima bili zauzimani, odnosno uzurpirani od tadašnjeg, tzv. Stambenog fonda koji je u samostane, ali i u župne urede naseljavao koga je htio i kad je htio.
Knjiga obrađuje tri cjeline koje su nazvane: Vrijeme smrti, Vrijeme suđenja i Vrijeme uzurpacija. O čemu se tu radi?
Da, ova knjiga ima tri dijela, tri cjeline. Za davanje naslovā cjelinama knjige nadahnuće sam pronašao u Knjizi Propovjednika. U trećem poglavlju ove starozavjetne knjige, naime, govori se upravo o različitim vremenima: o vremenu rađanja, umiranja, sađenja, čupanja posađenog, ubijanja, liječenja, rušenja, građenja itd. Prvi dio moje knjige, naslovljen Vrijeme smrti, odnosi se na spomenuti Drugi svjetski rat, ponajviše na 1945. godinu kada je Franjevačka provincija Bosna Srebrena izgubila nemali broj svojih članova. Dio njih je ubijen i za ta se ubojstva vrlo dobro zna, neki su nestali pod tajanstvenim okolnostima, ali se s pravom može pretpostaviti da su također ubijeni. Neki su umrli od tifusa, stalnog pratitelja ratova, barem onih ranijih. U drugom dijelu, naslovljenom Vrijeme suđenja, predstavljeno je čak 98 članova Bosne Srebrene koji su od 1945. do 1985. godine, kada je posljednji bosanski fratar bio u zatvoru, bili kazneno gonjeni. Neki su duže, neki kraće vrijeme proveli u zatvoru. Njih četvorica bili su osuđeni na smrt i pogubljeni; jedan je pobjegao iz zatvora, nestao te je vjerojatno i on negdje pogubljen; jedan je umro u zatvoru od "neljudskih zlostavljanja" zatvorskog osoblja. Treći dio knjige, Vrijeme uzurpacija, pokazuje da fratri tijekom dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata nisu slobodno raspolagali svojim vlastitim stambenim prostorom. U njega je tadašnja vlast kad god je htjela useljavala neke svoje ljude pa čak i određivala kako će se osoblje u kući rasporediti, gdje će se tko naseliti, u kojem će dijelu kuće tko živjeti.
Zašto su bosanski franjevci bili na meti komunističkih vlasti? Koji je bio najčešći predmet optužbe, koliko je fratara stradalo? Mogu li onda, prema Vašem mišljenju, stajati i dalje optužbe iz nekih krugova o nekakvoj "suradnji" pojedinih franjevaca s komunističkim režimom s obzirom na djelovanje udruženja Dobri pastir?
Razlozi komunističkog progona fratara su različiti. Najčešći su bili da su navodno djelovali protiv novostvorene države ili su pomagali one koji su tako djelovali, da su se sami ogriješili ili su pomagali one koji su se više ili manje ogriješili o partizanski pokret itd. Ima razloga koji su počivali na nekim opravdanim osnovama; budimo iskreni, priznajmo to! Ali ih je puno više koji su bili neutemeljeni. Uglavnom, u vrijeme rata ubijena su 32 svećenika, jedan brat nesvećenik, 9 bogoslova i 8 sjemeništaraca, dok su od tifusa umrla desetorica svećenika Bosne Srebrene. Nakon svršetka rata nimalo lagan proces suđenja i zatvor prošlo je čak 98 bosanskih fratara. O svemu ovome dalo bi se naširoko raspravljati. No, kao važnije bih ponajprije naveo nekoliko činjenica koje dobro oslikavaju svu složenost stanja u provinciji prvih pet-šest godina poslije završetka Drugog svjetskog rata, dakle prve godine novostvorene države i upitao one "povjesničare", koji optužuju fratre za suradnju s vlastima, što bi oni uradili u takvoj situaciji: rat tek završio, ostale goleme i tragične materijalne i personalne posljedice kako u narodu, tako i u našoj zajednici. Bosni Srebrenoj, recimo, oduzete su novosagrađena zgrada Franjevačke teologije na Kovačićima u Sarajevu i zgrada Konvikta u Visokom. U zgradi Sjemeništa u Visokom zauzeto je i do 70 posto prostora. Bila su već napisana rješenja za oduzimanje samostana na Gorici u Livnu, na Petrićevcu u Banjoj Luci i u Tolisi. Godine 1948. u zatvoru su istodobno bila 24 fratra, 11,5 posto Provincije, a 1949. u zatvoru ih je bilo čak 32 ili 16,3 posto Provincije! U više samostana smjestila se vojska (Kreševo, Fojnica, Jajce, Plehan, Livno...). Malo se također zna da je pet godina samostan u Kreševu, od 1949. do 1954. godine, bio posve bez fratara. U njemu je bila samo vojska, a fratri raseljeni na razne strane, trojica u neku privatnu kuću u Kreševu, jedan u Jajce, jedan u Sarajevo na Bistrik i jedan u Beograd. Što je trebalo u takvoj situaciji činiti? Razgovarati ili pobjeći? Može li se znanstveno ozbiljno i smije li se uopće iz sadašnje perspektive, bez prikladnog smještanja u povijesni okvir suditi i osuđivati bosanske fratre što su razgovarali s tadašnjom vlašću, što su tražilimodus vivendi, što su tražili neko rješenje za nekakav suživot?!
Povremeno se u hrvatskoj javnosti o tome tu i tamo mogu čuti prozivke bosanskih franjevaca danisu dovoljno Hrvati. Kroz stradanja i teškoće najbolje možemo upoznati narav čovjeka, ali i institucije. Nakon temeljitog istraživanja vremena i okolnosti stradanja franjevaca, što biste odgovorili na ovo pitanje? Jesmo li premalo Hrvati? Kakvi su u tom smislu bili ovi naši franjevci koji su stradavali pod komunističkom čizmom?
I u odgovoru na ovo pitanje kazao bih da je vrlo važan okvir: povijesni, društveni, zemljopisni i slično. Naime, nije isto biti Hrvat u Zagrebu i u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, Srbije itd. Mislim da je bespredmetno danas uopće stavljati u pitanje hrvatstvo bosanskih fratara. Oni koji to čine nisu, usuđujem se tako reći, pošteni i dobronamjerni. Nakane su im doista zlonamjerne. O svom nacionalnom identitetu bosanski su fratri govorili svojim stoljetnim radom, djelima, a ne hvalama i samohvalama. Da su postupili kako su postupili oni koji ih danas kritiziraju, veliko je pitanje koliko bi danas bilo Hrvata ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u Hrvatskoj s obzirom da je, kako statistike kažu, svaki četvrti žitelj Hrvatske podrijetlom iz Bosne i Hercegovine.
Navedite nam neki primjer komunističkog procesuiranja nekog od franjevaca.
Nekoliko je fratara čija su zatvaranja i procesuiranja bila doista svojevrsna, zanimljiva i indikativna. Recimo, fra Vitomir Jeličić bio je zatvoren u svibnju 1949. godine, samo malo više od mjesec dana prije održavanja redovitog provincijskog izbornog Kapitula. Kuriozitet je u tome što je on zatvoren kao aktualni provincijal i kao takav, kao aktualni provincijal, nije mogao biti na Kapitulu na kojem se birala nova Uprava. Neki to tumače tako da je upravo zato i bio zatvoren, da naime ne bude ponovno izabran za provincijala. Zanimljiv je slučaj i fra Emanuela Kljajića koji je zatvoren i osuđen na doživotni zatvor zbog toga što je navodno "sudjelovao u stvaranju križarsko-terorističke grupe u Zenici". A sam fra Emanuel u svojoj pisanoj izjavi, koju sam imao mogućnost pročitati, kaže: "Nisam znao ni da postoji u Zenici križarska organizacija." Spomenut ću još slučaj fra Jure Vuletića u kojem je zanimljivo i zbog čega je pozivan na sud, osuđen i kako je izdržavao svoju kaznu. Naime, kao plehanski gvardijan u travnju 1946. pozivan je na sud jer su navodno plehanski fratri isjekli državnu šumu. On pozvan na sud nakon što je vojska pet mjeseci harala šumom! A osuđen je u listopadu iste godine zato što "nije na vrijeme predao utvrđeni obavezni višak bijelih žitarica" (citat iz presude). Dosuđenu kaznu prisilnog rada počeo je izvršavati u lipnju 1947. tako što je u habitu s još nekoliko zatvorenika pred očima prolaznika u Derventi čistio dvorišta i podrume nekih mještana, ulične kanale i krčio panjeve uz derventske prometnice. Ima još puno ovakvih zanimljivih slučajeva, ali nema vremena da ih se sve navede. Trebala bi Vam čitava revija za nabrajanja ovakvih slučajeva da ih sve pobrojimo. Još bih ovdje naveo slučaj sa samostanom na Gorici u Livnu. Pitam se, naime, je li bilo baš nužno oduzimati samostanske prostorije da bi se u njih uskladištio cement koji se nije mogao prodati?!
Nesumnjivo je da je ova Vaša knjiga jako vrijedna. Međutim, zanima nas ovdje u čemu je, prema Vašem mišljenju, njena najveća vrijednost? Sigurno je da ovo još uvijek nije zaokružena i istražena tema.
Vrijednost knjige ponajprije je u tome što se uopće pojavila te pokrenula eventualna pisanja i rasprave o odnosu komunističke vlasti ne samo prema Katoličkoj Crkvi u Jugoslaviji nego i prema svim drugim vjerskim zajednicama na širem prostoru, u svim sadašnjim samostalnim državama. O ovom se odnosu, posebice o nekim tragičnim vidovima toga odnosa, nije puno znalo, ne zna se još uvijek. Treba to tek otkrivati. Koliko je meni poznato, o žrtvama Drugog svjetskog rata među svećenicima u našim bosanskohercegovačkim biskupijama i Nadbiskupiji te muškim redovničkim zajednicama napisane su neke knjige, ali o zatvaranjima svećenika i uzurpaciji stambenog prostora još nitko nije pisao. Ovo je prvi put da se o tome piše. Stoga, ne mislim da ova knjiga zaokružuje i završava svako pisanje i istraživanje o ovoj temi, pa čak ni u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. O njoj bi se tek trebalo istraživati kako bismo se bolje upoznali u kakvoj smo državi do jučer živjeli. Ova knjiga, rekao bih tako, na primjeru Bosne Srebrene, jezikom pronađenih i objavljenih dokumenata, bez širih komentara, govori zapravo o odnosu tadašnje vlasti prema Katoličkoj Crkvi, ali i svim drugim vjerskim zajednicama uopće. Stoga je ona tek dobra osnova za šira pisanja i rasprave o ovoj temi.
Izvor: Svjetlo riječ
