Dok je socijalistička (komunistička) Jugoslavija bila još u povojima, doživjele su sve katoličke vjerske škole u Bosni i Hercegovini svoje najteže dane: nadbiskupska isusovačka gimnazija u Travniku prestala je djelovati 1944. godine, a njezini su profesori napustili Bosnu; Franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu ostala je u veljači 1945. bez svojih profesora koji su pobijeni, a zgrada je oduzeta i onda godinama služila kao državna gimnazija; iste godine prestale su djelovati škole časnih sestara u Sarajevu i u drugim mjestima... 1
Slična sudbina prijetila je i Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom: zgradu konvikta zauzela je vojska, a u samostanske prostorije Sjemeništa uselili su se neželjeni gosti potiskujući zakonite stanare na hodnike ili u potkrovlje. Gimnazija je - uz goleme probleme i poteškoće, čak i prekide - opstala i nastavila svoje djelovanje samo zahvaljujući spretnosti, snalažljivosti i upornosti njezinih profesora, posebice ravnatelja, koji su se, koristeći se iskustvom svojih prethodnika, znali snaći i u novonastalim okolnostima.
Naime, veći ili manji problemi i poteškoće, te određena nerazumijevanja od strane aktualne državne vlasti stalni su pratitelji srednjoškolske odgojno-obrazovne ustanove bosanskih franjevaca već od rođenja ideje da se njezina zgrada podigne u Visokom. Tako se, na primjer, austrijska vlast 1898. godine protivila gradnji Gimnazije u ovom gradu na rijeci Bosni. 2 I ne samo to, prigovaralo se franjevcima što uopće grade gimnaziju jer da je mnogo gimnazija u Bosni iako je bila samo jedna i jedna realka državna. 3 Istina, vlada iz Beča i Budimpešte se kasnije ni u čemu nije miješala u unutarnje ustrojstvo škole, ali je nije ni priznavala. 4 Posebice su se mračni oblaci neizvjesnosti nadvili nad visočku gimnaziju godine 1929. kada je trebao biti donesen novi zakon za srednje škole, prema kojemu nije smjelo biti privatnih srednjih škola kakva je bila i Gimnazija u Visokom. Prijetila joj je opasnost potpunog dokinuća. No, zauzimanjem zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera obećao je kralj da se prava Katoličke crkve neće umanjiti... 5
Bilo je i drugih problema odnosno pitanja koja je trebalo rješavati, 6 a rješenja su se čekala obično po nekoliko mjeseci, pokatkad i nekoliko godina. Navedeno je, čini se, dovoljno da se barem donekle nasluti atmosfera u Gimnaziji, te u kakvim je okolnostima i djelatnostima dočekala ona početak drugog svjetskog rata i dolazak komunističke vlasti kada se s još više snage, volje i spretnosti trebalo boriti da bi se ostalo na životu.
Nastojanja da Gimnazija opstane
Početak Drugog svjetskog rata dočekale su u Visokom, u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji četiri vrste učenika: 1. sjemeništarci od I. do VI. razreda, 2. klerici (od VII. do VIII. razreda), 3. konviktorci (od I. do VIII. razreda) i 4. vanjski đaci (od I. do VIII. razreda). A u gimnaziji je bilo živo kao u košnici: razredi su bili puniji nego što je trebalo; u nižim razredima je znalo biti i do 60 đaka, a u cijeloj gimnaziji preko 500. 7
Oko dvije trećine đaka živjelo je u internatima: sjemeništu i konviktu, koji su im nadomještali roditeljski dom. Na čelu internata bili su prefekti, koji su budno pazili da svi učenici savjesno vrše svoje učeničke i druge dužnosti, te su redovito izvještavali roditelje ili skrbnike o tome kako se učenici vladaju i napreduju u učenju. Treća skupina bili su vanjski đaci, koji su stanovali kod svojih kuća i ovamo dolazili u školu. Imali su društvo "Externist", koje je organiziralo izlete ili priređivalo priredbe i sastanke. Njegov je društveni rad nadzirao prefekt vanjskih đaka fra Berislav Gavranović. 8
Doznavši iz pouzdanih izvora da se Gimnaziji namjerava oduzeti pravo javnosti u dosadašnjem opsegu, uputilo je njezino ravnateljstvo 25. travnja 1945. povjereništvu za prosvjetu predsjedništva ZAVNOBIH-a i 3. svibnja 1945. predsjedništvu Vlade Federalne Bosne i Hercegovine Memorandum s molbom "da se ipak nađe način za daljnje djelovanje ovoga zavoda u opsegu, koji je on sebi izvojštio kroz decenije golemim materijalnim i moralnim žrtvama te ispravnim, solidnim i ustrajnim radom". U svom dopisu navelo je ravnateljstvo nekoliko podataka iz djelovanja Gimnazije, među kojima je zacijelo najvažnije da je ona - u duhu vjerske i nacionalne pomirljivosti, slaganja i ljubavi - služila izobrazbi ne samo franjevačkog podmlatka nego i svega pučanstva Bosne i Hercegovine bez razlike na vjeru, naciju ili životni standard. 9 Tako je, na primjer, u školskoj godini 1940/41. od ukupno 562 učenika 10 vanjskih đaka bilo 232 odnosno pravoslavnih 65, muslimana 68 i Židova 6. 11 Taj je omjer ostao dobro očuvan i kroz četiri ratne godine, pa je u školskoj godini 1944/45. od ukupno 430 đaka vanjskih bilo 225 odnosno pravoslavnih 40 i muslimana 65. 12
Na odgovor Ministarstva prosvjete Federalne Bosne i Hercegovine nije se dugo čekalo. U njihovu dopisu od 14. svibnja 1945. stajale su svega četiri rečenice, ali koje dokidaju rad Franjevačke gimnazije u Visokom. U odgovoru se, naime, kaže kako su "prema zaključku Predsjedništva Narodne skupštine za Bosnu i Hercegovinu od 10. X. 1944. godine a u skladu sa mišljenjem Ministarstva prosvjete demokratske federativne Jugoslavije dokinute sve privatne škole u Bosni i Hercegovini kao i u ostalim federativnim jedinicama Jugoslavije. Shodno tome obustavljen je rad u svim osnovnim, građanskim, stručnim i srednjim školama koje su držale redovnice-časne sestre, franjevci i isusovci. Obustava vrijedi kako za vanjske učenike i učenice tih škola tako i za one koji su se spremali za duhovna redovnička zvanja. Svi učenici i učenice koji su u školskoj godini 1944/45. pohađali ove škole mogu u ovoj školskoj godini nastaviti školovanje samo u odgovarajućim državnim školama koje jedino imaju pravo školovanja osnovnoškolske i srednjoškolske omladine bez obzira kojem će se zvanju po svršenoj školi posvetiti". 13
Osim toga, isto je Ministarstvo 17. srpnja 1945. poništilo mnoge svjedodžbe izdane za vrijeme rata. Učenici koji su polagali viši tečajni ispit (maturu) u to vrijeme morali su polagati diferencijalni ispit iz narodnog jezika sa književnošću i iz povijesti s osobitom pozornošću na povijest NOB. A oni učenici koji su dobili svjedodžbu od travnja 1941. do svibnja 1945. trebali su je donijeti na ovjeru školama u kojima su izdane. No, za ovjeru svjedodžbi dokinutih katoličkih konfesionalnih gimnazija u Travniku, Širokom Brijegu i Visokom osnovana je u Sarajevu pri Ministarstvu prosvjete posebna Komisija za ovjeru svjedočanstava koja ih je ovjeravala vrlo sporo. Razlog je što je tražila "karakteristiku", tj. svjedodžbu narodne vlasti o političkom vladanju i odnosu prema NOP. Bez ovoga "dokumenta" nije ovjeravala svjedodžbe. 14
Nakon što je dokinuta Franjevačka gimnazija u Visokom neki su se franjevački đaci uspjeli poupisivati u gimnaziju u Sarajevu i uz dosta poteškoća pohađali nastavu. No, barem za četrdesetoricu je školska godina propala jer se nisu uspjeli nigdje upisati. 15 Da ipak ne bi potpuno propala školska godina 1944/45., zamolila je Uprava Gimnazije Ministarstvo prosvjete da formira komisiju od državnih profesora pred kojom bi polagali ispite oni đaci koji su koliko-toliko pohađali nastavu. Ministarstvo je 28. kolovoza 1945. pozitivno odgovorilo, odredilo rokove polaganja i predmete koji će se polagati. 16 Tako su od 3. do 12. listopada održani ispiti za 62 sjemeništarca i 5 vanjskih đaka, a 11 đaka završnog razreda polagalo je pred tom komisijom maturu od 13. do 19. listopada. 17
Pred početak školske godine 1945/46. očekivala je uprava Gimnazije od Ministarstva prosvjete neki dopis kojim bi se dozvolila privatna nastava barem za sjemeništarce. No, dopis nije stigao. U međuvremenu je Ministarstvo prosvjete FR Hrvatske odobrilo rad Nadbiskupske gimnazije u Zagrebu i to čak s pravom javnosti. Ovo je bio dostatan povod da uprava visočke gimnazije odluči pozvati đake u sjemenište i raditi na isti način kao i spomenuta Nadbiskupska gimnazija. U Bosni i Hercegovini, naime, još nije bila uspostavljena Komisija za vjerska pitanja pri vladi FR BiH, koja bi mogla donijeti neko analogno rješenje za Bosnu. Kad bude osnovana Komisija, mislili su u Gimnaziji, moći će ona onda rješavati pravni položaj škole i pitanje školovanja svećeničkog podmlatka. Razlog više da se otpočne s radom škole jest činjenica da nijedan polaznik visočke gimnazije nije mogao nastaviti svoje školovanje u nekom drugom mjestu. Tako je 13. prosinca 1945., bez formalnog odobrenja, Gimnazija nastavila svoj rad, ali samo sa šest razreda. 18
Održavanje nastave, međutim, nije trajalo ni puna dva mjeseca. Sreski narodni odbor u Visokom, odsjek za unutarnje poslove, svojim je kratkim dopisom od 6. veljače 1946. godine, upravljenim upravi Franjevačke gimnazije, zabranio daljnji rad škole "odmah još danas" i zaprijetio im da će "ako škola i pored ovoga naloga ponovno produži ili otpočne rad bez odobrenja Ministarstva prosvjete snositi zakonske posljedice". 19 No, provincijal fra Vitomir Jeličić se osobno obratio Rodoljubu Čolakoviću, predsjedniku vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine u Sarajevu i zamolio da se može barem započeta školska godina dovršiti. U isto je vrijeme i uprava Sjemeništa uputila molbu za nastavak rada Ministarstvu prosvjete i priložila nastavni plan, podjelu predmeta na nastavnike i neke primjedbe koje je smatrala potrebnim spomenuti.
Ministarstvo je na to 26. veljače 1946. privremeno produžilo rad Gimnazije ali je iz školskog programa izbacilo neke predmete. Prvom dozvolom, naime, mogli su se predavati samo vjeronauk, latinski i grčki jezik te matematika, ali je onda popis predmeta proširen i dozvola je obuhvaćala druge predmete osim povijesti, zemljopisa, prirodopisa i književnosti (gramatička strana hrvatskog jezika mogla se predavati). 20
Tekst dozvole, koji je potpisao ministar prosvjete Cvijetin Mijatović, napisan je ćiriličnim pismom i glasi:
"Na traženje Franjevačkog samostana u Visokom, a na osnovu postojećih zakonskih propisa
RJEŠAVAM
da se privremeno dozvoli rad Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i to kao gimnaziji kojoj je zadatak davanje srednjoškolskog obrazovanja kandidatima za buduće katoličke sveštenike. Svršeni učenici te gimnazije, prema tome, ne stiču pravo da produže školovanje na nekoj drugoj školi ili fakultetu sem teološkog.
Zasada se u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom mogu predavati samo slijedeći predmeti: 1. vjeronauka, 2. hrvatski ili srpski jezik, 3. ruski jezik, 4. francuski jezik, 5. latinski jezik, 6. grčki jezik, 7. matematika, 8. fizika, 9. hemija, 10. crtanje, 11. pjevanje i 12. gimnastika.
Kao udžbenici mogu se upotrebljavati u navedenoj gimnaziji samo udžbenici predratnog izdanja koji su odobreni za državne srednje škole u FNRJ i udžbenici štampani i izdani poslije oslobođenja. Kao čitanka hrvatskog ili srpskog jezika može se upotrebljavati jedino čitanka Vida Zaninovića, izdanje Narodnog zavoda Hrvatske, Zagreb." 21
Cijeli događaj traženja dozvole za rad, kako kaže direktor Gimnazije fra Kruno Misilo u svom dopisu provincijalu Bosne Srebrene fra Vitomiru od 5. ožujka 1946., imao je pojedinosti "vrlo dramatskih, a moglo je biti i vrlo tragičnih". 22 No, bilo kako bilo, na osnovu ove dozvole počeo je u Sjemeništu opet školski rad s đacima: pet sati dnevno, i to od 27. veljače s četiri predmeta, a od 4. ožujka s dvanaest dozvoljenih predmeta. 23
U isto vrijeme dok se odvijala nastava, uprava Gimnazije nije prestajala raditi poslove koji bi omogućili njezino trajnije djelovanje. Posredovanjem novoustanovljene Komisije za vjerska pitanja upućivali su se na mnoge adrese brojni dopisi i molbe da se Gimnaziji dozvoli puni rad i s pravom javnosti. Molbe su se potkrepljivale argumentima među kojima su: postojanje Komisije za vjerska pitanja "koja odnošaj škole ove vrste prema Ministarstvu prosvjete ima da normira"; potom, "oko 500.000 Hrvata Bosne i Hercegovine ostalo je bez ijedne klasične gimnazije i sjemeništa, gdje se je dosad obrazovao katolički kler"; izbacivanjem "nekih predmeta, koji su inače predviđeni za gimnazije, mnogo trpi ovaj zavod..." 24 Dopisima su se dodavale i neke posebne napomene i prilagali prilozi o djelovanju i karakteru škole.
Nije pomoglo. Ministarstvo prosvjete NR Bosne i Hercegovine, odjeljenje za nauku i umjetnost, ne samo da nije dozvolilo puni rad Gimnazije nego joj je potpuno zabranilo rad. U dopisu od 18. studenog 1946., koji je ponovno potpisao ministar prosvjete Cvijetin Mijatović, kao razlozi da se ne odobrava rad gimnaziji kao vjerskoj školi navode se:
"1. Prema nastavnom planu i programu, dostavljenom ovom Ministarstvu Franjevačko sjemenište u Visokom nije ništa drugo nego privatna gimnazija, što i Ravnateljstvo sjemeništa potvrđuje svojom napomenom, da je nastavni plan i program rađen prema planu i programu klasične gimnazije Narodne Republike Hrvatske i prilagođen novom tipu 7-razredne srednje škole.
U vezi sa jasnim stavom Ustava FNRJ i u vezi sa odlukama Komiteta za škole i nauku Vlade FNRJ gimnazije mogu biti samo u rukama države, a sve druge imaju da se dokinu.
2. U Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini ima dovoljan broj srednjih škola, koje mogu dati potrebno srednjoškolsko obrazovanje kandidatima koji bi po svršetku srednje škole hteli da nastave školovanje na Teologiji i posvete se svećeničkom pozivu.
3. Zbog neprijateljskog djelovanja izvjesnog broja nastavnika Franjevačkog sjemeništa, zbog pomaganja okupatora i njegovih pomagača ustaša, ovo Ministarstvo nema garancije da bi se odgajanje omladine vršilo u duhu tekovina narodno-oslobodilačke borbe". 25
Tako se, eto, dogodilo da Gimnazija, prvi put u svojoj povijesti, cijelu školsku godinu 1946/47. nije uopće djelovala. Profesori su se razišli po provinciji radeći na prostranom pastoralnom polju. 26
Zabrana rada Franjevačke klasične gimnazije u Visokom trajala je do 27. studenog 1947. godine kada je Ministarstvo prosvjete NR BiH odobrilo njezino ponovno djelovanje. Dokidanju zabrane prethodilo je uporno nastojanje provincijske uprave da se ponovno dobije dozvola za rad i u tom je smislu na različite adrese i ustanove upućeno više pisama i molbi. 27
Rad je Gimnaziji odobren pod imenom: Franjevačko sjemenište u Visokom ; škola treba "davati pretspremu za obrazovanje franjevačkog katoličkog klera u Bosni i Hercegovini", a "svjedodžbe i ispiti imaju vrijednost za upis u naredna godišta odgovarajućih teoloških škola". U pogledu nastavnog programa "Sjemenište će se pridržavati programa, udžbenika i uputstava koje propiše Ministarstvo prosvjete NR BiH". 28
Pod tim uvjetima je uskoro, 5. siječnja 1948. godine otpočeo rad škole za III. i IV. razred, a 16. veljače iste godine i za I. i II. razred, 29 te se od tada nije prekidao sve do naših dana iako je i dalje problema i poteškoća bilo na pretek. 30 Najspominjanija je, na primjer, bila izričito naglašena odredba u odobrenju rada ove škole da njezine svjedodžbe vrijede samo za teološke fakultete, dakle da ne vrijede za druge škole. Ovaj su problem sve do promjene političkog sustava na našim prostorima na svojoj koži dobro osjetili oni polaznici visočke gimnazije koji su napuštali duhovno zvanje i željeli studirati neki drugi fakultet, ali su ga još više osjećali oni franjevci koji su se, studirajući neki predmet, željeli osposobiti za profesore na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. 31
Jedino što u ovom kontekstu još treba navesti tiče se nametnutog imena škole: Franjevačko sjemenište ! Ime je bilo doista neprikladno, jer sjemenište zapravo označava internat a ne školu. Kao direktor, uspio je fra Ignacije Gavran 1968. godine školi, u sporazumu s političkim vlastima, izmijeniti ime u Franjevačka klasična gimnazija u Visokom , a naziv Franjevačko sjemenište zadržan je za internat. 32
Borba za životni prostor
Svršetkom Drugog svjetskog rata izgubila je Franjevačka klasična gimnazija u Visokom ne samo pravo javnosti koje je do tada uživala nego je malo po malo gubila i svoje prostorije u kojima su bili smješteni profesori, časne sestre i učenici ili se odvijala nastava. Osim velike samostanske zgrade Sjemeništa i Gimnazije, imali su bosanski franjevci u ovom srednjobosanskom gradiću i nemalu zgradu konvikta, fiskulturnu dvoranu, dvije dvorišne zgrade, štalu i nekoliko igrališta za različite sportove...
Sjemenišna zgrada, čija je izgradnja počela 1899. a nadogradnja učinjena u studenom 1913. godine, imala je pred početak rata oko 65 što većih što manjih soba u kojima je živjelo barem dvanaest nastavnika, stotinjak đaka i dio kućnog osoblja. Imala je nekoliko učionica, kabineta za nastavu, spavaonica, kuhinju, dvije blagovaonice, zbornicu...
Svoj prosvjetno uzgojni rad mogli su franjevci proširiti i cijelom zavodu u Visokom dati zamah samo ako uz svoju gimnaziju i sjemenište podignu internat za odgoj mladeži svjetovnih zvanja. O potrebi toga uvjeravale su ih želje roditelja koje su početkom dvadesetih godina bile mnogobrojne. Gradnja konvikta započela je u kolovozu 1927., kamen temeljac je postavljen 19. kolovoza, a gradnja dovršena u ljeto 1928. Već prve godine njegova rada bio je u njemu 61 pitomac, sljedećih godina se broj osjetno povećavao, a 1931/32. godine primljeno je 144 đaka i odbijeno blizu 200 molbi. 33 Izvana izgleda da je konvikt znatno manji od sjemenišne zgrade, ali njegov izgled vara: budući da su prostorije poredane s obje strane hodnika a kuhinja i blagovalište smješteni u suteren, imao je konvikt mnogo soba i mogao je primiti oko 150-160 učenika. 34
U neposrednoj blizini i jedne i druge zgrade podignuta je 1935. godine, prema planu arh. Karla Parika, gimnastička dvorana ("Dom sv. Ante") bez koje je nezamisliv rad jedne školske ustanove. Zgrada je sagrađena u obliku razvučenog slova H, a imala je dvoranu, pozornicu za priredbe i nekoliko sporednih prostorija. 35
U mjesecu kolovozu 1945. bilo je u Visokom svega 4-5 svećenika-profesora. Jednoga dana došao je k njima neki vojnik iz garnizona već smještenog u konvikt i rekao kako u roku od 24 sata moraju isprazniti zgradu konvikta. Rekao im je to usmeno, bez ikakva pismenog naloga. Upravitelj konvikta fra Tomislav Ostojić pokušao je kod vojnih vlasti u Sarajevu produžiti rok barem na nekoliko dana. No, vojne su vlasti ostale pri svom zahtjevu, pa je s velikom mukom ispražnjeno nekoliko svećeničkih soba i iznešeno tek nešto namještaja, a sav ostali golemi inventar, čak i klupe u kapelici, ostao je vojsci. 36 Iz zgrade su deložirane časne sestre, njih oko dvadeset, i upućene u zgradu Sjemeništa. Vojska je zaposjela i veliko zemljište oko konvikta, u koji je, kao i u jedan dio Sjemeništa, smještena teška artiljerijska brigada VI. Armije. 37
U školskoj godini 1945/46. namjeravalo je Ministarstvo prosvjete otvoriti u Visokom četverorazrednu državnu mješovitu gimnaziju i uz nju đački konvikt za oko 100 pitomaca. I jedna i druga ustanova trebale su biti smještene u zgradi bivšeg Franjevačkog đačkog konvikta i na jednom katu Sjemeništa gdje su se nalazile zbirke. O tome se razgovaralo 24. kolovoza 1945. u Sarajevu na sastanku provincijala fra Vitomira Jeličića s delegacijom Okružnog Narodnog Odbora. Provincijal se načelno suglasio s mogućnošću iznajmljenja zgrade konvikta - a što je drugo mogao?! - a u zgradi Sjemeništa na prostorije zbirka pod uvjetom da dosadašnji čuvari zbirka budu profesori državne gimnazije.
U tom je smislu sklopljen i najamni ugovor između franjevačkog provincijalata i Ministarstva prosvjete Narodne vlade Bosne i Hrcegovine. Predmet ugovora bila je cijela zgrada konvikta, s podrumom, prizemljem, dva kata i tavanom, osim kapelice koja se, kao sakralni objekt, ne može izdati u najam; zatim, zemljište oko konvikta i tenis-igralište. U najam se trebao izdati i namještaj: stolovi i klupe iz blagovališta, štednjak, 60 školskih klupa, 4 školska stola s podnošcima i stolicama, 4 zidne table, 7 kreveta sa žicom i madracima. Navedeno se izdavalo u najam u trajanju od godinu dana, počevši s 1. listopadom 1945., uz ugovorenu mjesečnu najamninu od 25.000 dinara.
No, do ostvarenja ovoga plana nije došlo budući da Ministarstvo prosvjete nije uspjelo isposlovati da vojska napusti zgradu konvikta. Stoga je Ministarstvo prosvjete, usprkos protivljenju franjevaca, odlučilo i državnu gimnaziju i konvikt smjestiti u zgradu Franjevačkog sjemeništa. O tome su načelnik Prosvjetnog odjeljenja Nevenka Škarica i u ime SNO Visoko Adem Haračić razgovarali 18. listopada 1945. s direktorom Gimnazije. Svoje protivljenje direktor fra Ljudevit Zloušić je opravdavao činjenicom da je vojska već oduzela jedan dio, te da u Franjevačkom sjemeništu sada nema dovoljno prostora ni za njihove potrebe budući da su u njemu već smještene dvije ustanove: franjevački samostan s oko 20 svećenika franjevaca i franjevačko sjemenište s oko 150 pripravnika za svećenike i franjevački red. On "može samo požaliti da nije uspjelo privesti zgradu konvikta svrsi, u koju je Franjevačka provincija Bosna Srebrena bila spremna iznajmiti ju Ministarstvu prosvjete. Ako bi radi toga možda štetovalo srednje školstvo Visočkog sreza, ne može se nikako tražiti uzrok u nesusretljivosti franjevaca. Sva nepristrana javnost morat će priznati da je ta susretljivost bila velika, kad se je bilo spremno ustupiti cijelu veliku zgradu konvikta". 38
Ipak, Gradski narodni odbor u Visokom zaposjeo je 24. studenog 1945. školske prostorije i kabinete za novoosnovanu državnu realnu gimnaziju. Otprilike u isto vrijeme smjestili su se u đačke spavaonice internati za srednjoškolce i za učenike u privredi i večernja škola, a sljedećih godina i Štab omladinskih radnih brigada za izgradnju pruge Šamac - Sarajevo.
Uprava Franjevačke gimnazije nije htjela imenovati svoga člana u Komisiju za preuzimanje spomenutih prostorija. 39 Komisija je onda, bez ijednog franjevca, ustanovila "da bivša franjevačka gimnazija ima mnogo prostorija koje danas ne upotrebljava franjevački samostan, a u njima je ranije bila privatna gimnazija". 40 Iako pozvani, nitko od franjevaca također nije htio da pribiva preuzimanju prostorija i inventara od strane komunističkih izaslanika, koji su, kako stoji u Zapisniku, primijetili da su franjevci "pokazali neraspoloženje i nerazumijevanje prema Komisiji i naglasili da se čitava stvar vrši protuzakonito" te su "odbili po nekoliko puta da dadnu ključeve", a uprava je Gimnazije odbila "da primi Zapisnik 41 i revers o preuzimanju prostorija". 42
U vezi s oduzimanjem i zauzimanjem sjemenišnih prostorija uputio je 29. studenog 1945. provincijalat protesno pismo Predsjedništvu Narodne Vlade Bosne i Hercegovine ističući da je postupak Ministarstva prosvjete jednostran i samovoljan. Odgovoreno im je 18. prosinca 1945. dopisom u kojem se kaže kako se u ovom slučaju radi "samo o privremenom zauzimanju i korišćenju prostorija i inventara bivše Privatne franjevačke gimnazije, što ne znači i oduzimanje vlasništva. Za korišćenje zauzetih prostorija plaća se vlasniku zakupnina, što je jasan dokaz priznanja prava vlasništva. Samo zauzimanje odnosnih prostorija uslijedilo je kao posljedica jedne nužne i neodložne potrebe, dakle u višem opštem interesu. Prema tome, zauzimanje odnosnih prostorija u potpunosti je u skladu sa duhom izvojevanih narodnih tekovina, jer se u ime i radi opšteg interesa može tražiti da privatni vlasnik privremeno nešto i žrtvuje.
Isto tako ne može se uvažiti tvrdnja Provincijalata, da se oduzimanjem odnosnih prostorija onemogućuje i odgoj svešteničkog podmlatka. Kako je već unaprijed istaknuto, ne radi se o zauzimanju prostorija sjemeništa, već samo o dijelu tih prostorija tj. o prostorijama koje su decenijama služile za potrebe privatne gimnazije i prema tome nisu ni služile potrebama sjemeništa kao takovog. Činjenica da se je sjemenište i ranije moglo odreći i lišiti odnosnih prostorija, ukazuje na to da one ni danas nisu neophodne za potrebe sjemeništa, pa njihovo oduzimanje ne može značiti onemogućavanje odgoja svešteničkog podmlatka, pa prema tome ni povredu slobode vjeroispovijesti.
Iz izloženog vidi se da je postupak Ministarstva prosvjete bio pravilan a da su prigovori Provincijalata neosnovani". 43
Ne bi se baš moglo reći da se iz dopisa vidi kako su oduzimanje i zauzimanje prostorija bili opravdani i da je prigovor Provincijalata neosnovan. Jer, vojska je oduzela cijelu zgradu konvikta i njoj pripadajuće zemljište na kojem su bila velika igrališta, a za potrebe državne gimnazije bio je zaposjednut veći dio sjemenišne zgrade: čitav srednji kat, osim profesorskog dijela, i isti dio gornjeg kata, a u prizemlju dio od knjižnice do sjevernog stepeništa. K tomu, bila je oduzeta i fiskulturna dvorana, kao i dvije zgrade u sjemenišnom dvorištu: tzv. "sestarska kuća" i tzv. "zgrada kandidatica". 44 Osim problema glede stambenog i radnog prostora, bilo je poteškoća i s obzirom na malo igralište koje su koristile tri ili četiri kategorije mladih ljudi: za svoj prostor na igralištu, naime, borili su se muški i ženski, đaci franjevačke i državne gimnazije i đaci dvaju internata. 45
Franjevcima su ostale tek "neke profesorske sobe s južne strane na prvom katu i prizemlju, knjižnica i dvije sobe do nje, kuhinja i dvije blagovaonice. U taj mali ostatak smjestili su se nastavnici i đaci 1945/46. i 1948/50. iskorištavajući i potkrovlje i dio trijema kao spavaonice". 46 Nije bilo drugog rješenja nego su se počesto profesori stisli u jednu sobu po dvojica, a đaci su spavali i na hodnicima i u tavanskim prostorijama, koje su zbog hladnoće prozvali "Sibir". Na tavanu je boravio i pok. fra Ljudevit Zloušić. 47
Oduzimanje se, kako se vidi, odvijalo munjevitom brzinom; oduzimalo se "i kapom i šakom". I to nije sve: vojska, na primjer, nije bila zadovoljna što je oduzela "samo" cijeli konvikt i zemljište nego je započela neku vrst ofenzive da prošire svoj posjed na svega jedan (!) metar od sjemenišne zgrade i to čitavom njezinom dužinom od ceste do pruge. Franjevački bi đaci tako ostali bez igrališta, a cijela ustanova bez vrta u kojem je, u skromnoj kući, bio motor za vodu. A po gradu se proširila priča kako vojni časnici govore da za samo mjesec dana u Visokom neće biti fratara. 48
Situacija je bila toliko ozbiljna da je jedno izaslanstvo bosanskih franjevaca od pet članova, na čelu s provincijalom fra Jozom Markušićem, posjetilo 23. rujna 1949. maršala Tita i zamolilo ga za zaštitu. Imali su uspjeha. Iako je visočka općina i uprava Internata učenika u privredi pokušala sve da spriječi vraćanje prostorija, morali su ustuknuti pred naredbom Smaje Mandžuke, u to vrijeme vrlo moćnog predstavnika UDB-e, i iseliti se. 49 Tako su se dobile dvije veće i dvije manje sobe na prvom katu s istočne strane i jedna velika prostorija na drugom katu. 50
Bilo je, međutim, vrlo važno da je vraćanje oduzetih dijelova samostanske zgrade ipak počelo. A išlo je doista puževim hodom! Vraćanje se, naime, nastavilo godine 1957. kada je iselio Državni srednjoškolski internat i 1958. kada su vraćene još neke prostorije. Iseljenjem Državne gimnazije "Janko Balorda", čitava zgrada prešla je u ruke franjevaca 14. srpnja 1964., na blagdan sv. Bone, nakon što su u njoj kroz devetnaest godina stanovali kojekakvi "podstanari". 51 Bile su vraćene i dvije dvorišne zgrade, kao i fiskulturna dvorana, iako su u svakoj od njih i dalje ostali stanari. Trebalo je još napisati barem tridesetak pismenih molbi i ponoviti isto toliko usmenih da bi i oni izišli. Podstanari su sestarsku kuću napustili 1970., fiskulturnu dvoranu 1975. a iz "zgrade kandidatica" iselili su istom 1981. Ipak, do dana današnjega (2000.) obitelj Badrov se nije iselila iz prostorija na ulazu u gimnastičku dvoranu. 52 Valja, na koncu, ponoviti dobro poznatu činjenicu: do današnjeg dana nije vraćen ni konvikt s pripadajućim zemljištem! No, ruku na srce, oko toga se franjevci nisu ni odveć trudili!
Osobna stradanja
Prateći događanja u Sjemeništu i Gimnaziji, zapisao je gimnazijski kroničar i ovu rečenicu: "Koliko je straha trebalo pretrpjeti prvih godina nakon rata, to je teško opisati"! 53 Strah se zacijelo nastanjivao u sjemenišnim prostorima već i tijekom rata, posebice ga je bilo u vrijeme kad se čulo da partizanske jedinice napreduju prema Visokom i kad je trebalo donijeti odluku o povlačenju đaka prema zapadu s hrvatskom vojskom.
Odluku o povlačenju vjerojatno nije bilo lako donijeti. Što se u tom smislu govorilo među profesorima nije mi poznato, vjerojatno nikad nikome neće ni biti poznato. Đacima je nakon večere, 4. travnja 1945. rekao prefekt fra Lujo Ivandić da će se sutra povlačiti, a tko od đaka može otići svojoj rodnoj kući nek ide. 54
Jedan od sudionika povlačenja, koje je započelo 5. travnja, zapisao je: "Probuđeni smo vrlo rano. Misa kao i obično. Govorio je fra Lujo Ivandić. Uzbuđen je. Dok je govorio, sve mu je glas podrhtavao. Poslije mise rekao je da se moramo i mi iz Visokog povlačiti, jer je samo pitanje dana, kada će Sarajevo pasti, a onda je gotovo sve. Pozvani smo u hodnik poslije doručka pred sobu ravnatelja gimnazije (fra Lujo Zloušić). Saopćeno nam je da se pakujemo, ali samo najnužnije stvari. Dobili smo i po jednu deku iz sjemenišnog magazina. I rečeno je: đaci, koji mogu kućama, neka se u toku dana prebacuju kako mogu i umiju. A mi, koji ne možemo, moramo biti na željezničkoj stanici svi pred večer do 5 sati. Jedan vagon je osiguran za nas. Kad naiđe transport iz Sarajeva, prikačit će nas. Vagon je četvrta klasa, tj. vagon kojim se prebacuje marva. Nema klupa, nego samo mali prozorčić pri vrhu u uglu. Nas 60. Svi smo se nekako ugurali. Tijesno je. Nešto oko 6 sati navečer stiže transport. Njemačke vojske puno i mnogo flakova. Naš je vagon prikačen. Krenuli smo u 7,30 sati... S nama je fra Ignacije Nikolić". 55
Tako je, eto, započelo putovanje u neizvjesnost visočkih đaka i sarajevskih studenata bogoslovije o kojem se među đacima u Visokom govorilo danima, mukotrpni i tragični Križni put s kojeg se mnogi nisu živi vratili a koji je za preživjele trajao mjesecima, za neke i nepunu godinu dana. 56 Danas, kada se znaju njegove posljedice, u duhu one izreke: "Poslije borbe svi generali" više puta se postavlja pitanje: Je li se baš moralo krenuti na takvo putovanje i zašto se krenulo? Profesori, koji su tada o tome odlučivali, nisu ostavili pismeni odgovor. Od đaka, danas ljudi u zrelim godinama, može se čuti da su bila dva osnovna razloga: "prvi je taj da izbjegnemo sudbinu fratara i njihovih đaka na Širokom Brijegu, gdje su početkom 1945. godine pobijeni svi koji su tamo zatečeni, a drugi da izbjegnemo opasnost da nas partizani uzmu u svoju vojsku i otpreme na frontu". 57
U Visoko se na nastavak školovanja odnosno u svoju zajednicu franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu s Križnog puta nikad nisu vratili klerici fra Krešimir (Marko) Krnjić, fra Alfonz (Stjepan) Katavić i fra Eugen (Nikola) Ljubas te đaci Danijel Briševac, Ivan Kozina, Josip Kurtušić, Franjo Ljubas, Franjo Matić, Nikola Perković i Mato Zovkić. Fra Krešimir je poginuo 14. svibnja 1945. na nekoj poljani kod Dravograda, fra Alfonza i fra Eugena te đaka Franju Ljubasa ubili su partizani u noći 4. i 5. lipnja u šumi Macelj, a za druge se đake ne zna pouzdano gdje su i kako stradali. 58 Stradalima iz visočke franjevačke gimnazije pribrojimo i đaka Matu Kristića, koji je poginuo 8. listopada 1944. u rodnom tramošničkom kraju. 59
Dok za mnoge njegove sudionike Križni put još nije bio ni okončan, vodili su profesori u Visokom pravi mali rat za dobivanje dozvole za rad Gimnazije i očuvanje barem nešto prostora. Strah se uvukao u sjemenišne prostorije. Jer, u svakom je trenutku mogao bilo tko od vojske ili od političkih vlasti doći u kuću i činiti što je htio. Nikakve zaštite nije bilo niti se mogla dobiti. Jednom su 1947. godine došli istražni organi državne sigurnosti i sve svećenike zatvorili u jednu sobu, a tako i đake i časne sestre, i dugo vremena pojedince pretraživali i ispitivali. 60 Jednako je tako neki major Jugoslavenske vojske nekoliko puta dolazio i dosađivao tražeći da se ispravi linija razgraničenja između franjevaca i vojske. Naravno, na štetu Gimnazije!
Osim toga, upravo je kod Vojnog suda sarajevskog Vojnog područja suđen 31. srpnja 1945. fra Ljubo Hrgić. Na dvadeset godina zatvora s prisilnim radom osuđen je "zbog toga što je pomagao organima ustaške policije u hapšenju rodoljuba i što je u aprilu 1942. g. prokazao na mostu u Visokom Vitomira Radića ustaškim agentima, koga je nakon toga uhapsila policija i odvela u Sarajevo, a potom u logor". 61
Kao profesor, iste je godine (1945.) lišen slobode i fra Krešimir Idžaković. Osuđen je bio na 4 godine, ali je izdržao dvije i onda amnestiran. Godine 1946. bio je zatvaran i profesor glazbe fra Nenad Dujić; sudilo mu se u Sarajevu kad i vlč. Ivanu Čondriću i fra Franji Šlafhauzeru, ali je u nedostatku dokaza oslobođen od optužbe.
Početkom 1947. godine bio je zatvoren i tadašnji visočki gvardijan fra Domagoj Šimić. Zatvorsku kaznu od dvije godine odrobijao je radeći na izgradnji suda u Sarajevu i na još nekim mjestima. U zatvoru je oko godinu dana bila i predstojnica časnih sestara s. Verena Dijaković, a fra Mladen Brčić je kratko vrijeme, tjedan dana, bio zatvoren jer se neki đak u svom pismu neoprezno izrazio...
Početkom proljeća 1956., 11. travnja, bila su zatvorena dvojica profesora: ponovno fra Domagoj Šimić i fra Mijo Đeno. Povod zatvaranju bile su njihove propovijedi. U zatvoru su proboravili preko godinu dana. Fra Mijo se i razbolio: navukao je upalu porebrice pa se kasnije morao dugo liječiti i posebno čuvati. Dok su njih dvojica bili u zatvoru, morali su drugi profesori preuzeti njihova predavanja. I onda se pokazalo kako smisao za humor ne napušta bosanskog fratra ni u najtežim trenucima. Jednom se, naime, u nazočnosti predstavnika UDB-e profesor fra Berislav Gavranović našalio: "Vi osudiste njih, a ja moram izdržavati kaznu!" 62
Iako nisu bili zatvarani kao profesori, zatvorske su ćelije iznutra doživjeli i sljedeći profesori Franjevačke klasične gimnazije u Visokom: fra Karlo Karin, fra Vlado Karlović, fra Kruno Miklić, fra Ignacije Nikolić, fra Anto Perković, fra Vjekoslav Šunjić, fra Paškal Vešara, fra Vlado Tomić, fra Miroslav Abaz, fra Arkanđeo Grgić, fra Mile Ilovača i fra Kazimir Ivić. Bolno iskustvo partizansko-komunističkog zatvora, kojeg je doživio kao đak 1945. godine, do danas pamti i fra Alojzije Ištuk. 63
Posljednji suđeni visočki profesor je fra Stjepan Pavić. Na pet godina strogog zatvora bio je osuđen u srpnju 1972. godine. Kasnije mu je kazna smanjena, a osamnaest mjeseci kazne izdržavao je u Tuzli i Zenici. 64 No, i kasnije, osamdesetih godina znali su se događati iznenadni upadi u sjemenišne prostorije pripadnika državne Službe sigurnosti, pretresanja prostorija i privođenje đaka u policijsku postaju.
Jedan takav upad djelatnika Službe državne sigurnosti SR Bosne i Hercegovine, pod nazivom "Proljetni mačići", zbio se u vrijeme uskrsnih blagdana, od 2. do 7. travnja 1980. godine. 65 O načinu kako se sve to odvijalo, gimnazijski kroničar piše: "Ulazili su u kuću kako se ulazi kada se osvaja tvrđava i bori s neprijateljom. Žustro su jedan za drugim upadali u kuću bacajući pogled lijevo i desno, očekujući, valjda, da ih tkogod ne napadne". 66 Pretres je vodio Duško Nešković, a bilo je nazočno 17 službenika Službe državne sigurnosti. Pretresani su stolovi nekih učenika, soba fra Vitomira Silića, učionica br. 4 (svi stolovi), sve đačke priručne biblioteke, kako na hodniku tako i po učionicama. Pregledani su razredi i sale u kojima učenici borave i rade, uzeti su otisci pisaćih strojeva profesora i Direkcije, otisci sa stroja za umnožavanje. Prvog dana pretres je trajao od 8 sati do 16,45. 67 Prilikom pretresa pronađen je "inkriminirani materijal": više zastava bez socijalističkih oznaka. Dvojica đaka, Ivan Turudić i Franjo Vidović (već je bio novak na Humcu), optuženi su da su bili povezani s diverzantskom grupom. Svakako je bilo zanimljivo vidjeti kako za vrijeme pretresa agent s nekim posebnim zadovoljstvom pronalazi "protuzakoniti neprijateljski pisani i kucani materijal" ili kako Dragan Andan vadi đačke stvari iz ladica i lista njihove bilježnice, dnevnike i sl. i pronalazi traženi materijal "kao da je on sam te stvari slagao ili pisao po đačkim tekama gore navedene članke". 68
U vrijeme pretresa đaci su bili na putu prema svojim rodnim kućama. No, neki su do kuća putovali duže nego uobičajeno jer su ih službenici UDB-e pronašli u vlaku i vodili na ispitivanja. Neke su pak ispitivali u rodnim općinama.
Protiv Ivana Turudića bio je pokrenut krivični postupak, a u zatvoru je bio i bivči đak Franjo Vidović. Turudić je bio osuđen na 5,5 godina zatvora, a Vidović na 6 godina. Optuženi su da je kod njih pronađen "popis nekih ljudi iz grada, koje je trebalo ubiti; da su đaci imali namjeru napasti garnizon u našem susjedstvu; da su zajedno s garnizonom namjeravali napasti grad; da su namjeravali zatrovati pitku vodu po gradskim rezervoarima; da je pronađena radio-stanica u našoj kući, da je naša kuća ustaška tvrđava... itd". 69
* * *
Ove se godine navršilo puno stoljeće kako je u Visokom sagrađena zgrada za Franjevačku klasičnu gimnaziju, koja za dvije godine obilježava 120 godina svoga postojanja. Od toga je 45 godina djelovala u komunističkoj (socijalističkoj) Jugoslaviji. Kroz to vrijeme, istina, nije doživjela sudbinu nekih sličnih vjerskih obrazovnih ustanova - nije, naime, prestajala djelovati - ali je i njezino djelovanje obilježeno brojnim i velikim poteškoćama. S teškom je mukom 1945. godine dobivena dozvola da može obrazovati samo franjevačke kandidate; u toku nastave stigla je zabrana djelovanja i iznimnom dozvolom Ministarstva prosvjete školska godina je privedena kraju. Cijele školske godine 1946/47. nije radila; trebalo je uložiti puno znanja, vještine i upornosti dok se 27. veljače 1947. nije ponovno dobila dozvola za rad. Ovaj put ne privremeno nego trajno i od tada, bez prava javnosti, Franjevačka klasična gimnazija djeluje bez prekida sve do naših dana.
No, 1949. godine prijetila je opasnost da se ne ostane gotovo bez cijele zgrade. Visočke franjevce je spasio posjet Titu, koji je odredio da oni ne samo mogu ostati u svojim prostorijama nego i da im se vrate oduzeti dijelovi zgrade. Titova preporuka je pokrenula proces vraćanja oduzetih prostorija, ali je trebalo proći punih petnaest godina dok nisu iz sjemenišnih prostorija iselili posljednji podstanari i, osim konvikta, bile dobivene sve zgrade u vlasništvu visočkih franjevaca.
Za bosansku franjevačku provinciju, ali i za hrvatski narod u cjelini, neprocjenjiva je vrijednost i Božji dar da je visočka franjevačka gimnazija uspjela opstati i djelovati i u vrijeme komunističkog sustava na prostoru bivše Jugoslavije. Osim što je odgojila više pokoljenja franjevaca, ona je za hrvatski narod obrazovala golem broj učenika koji su u svom kasnijem životu postigli zavidnu karijeru u znanosti i kulturi ne podlegavši negativnom društvenom uticaju bezboštva.
Fra Marijan Karaula, u : Dies academicus (zbornik),
Zagreb, 2001, str. 19-40.
1. Uredba Narodne Vlade Bosne i Hercegovine od 25. svibnja 1945., čl. 2 zapovijeda: "Sve privatne škole koje su do sada djelovale na teritoriji Bosne i Hercegovine ukidaju se". Uredbu je potpisao ministar prosvjete Anto Babić, a objavljena je 6. lipnja 1945. u Službenom listu , br. 2, str. 15.
2. "Nije voljela franjevce, bili su joj odviše nacionalno-hrvatski, bojala se da ne moradne pomagati, kad posao, započet od siromaha, zapne. I kad se napokon morala dati dozvola za gradnju, najprije se tražila od provincijala pismena izjava da neće tražiti pomoći od države" (Dr. fra Kazimir IVIĆ, Riječ direktora , u: SPOMENICA Franjevačke klasične gimnazije u Visokom , Beograd, 1932., str. 6). Osim ovih, postojao je i još jedan razlog: austrijska je uprava u Bosni, naime, strahovala "da se ne bi tom gradnjom izazvali muslimani" (Fra Lj. ZLOUŠIĆ, Ekonomski napori kod osnutka i razvoja gimnazije , u: SPOMENICA Franjevačke klasične gimnazije u Visokom , Beograd, 1932., str. 40).
3. Dr. fra K. IVIĆ, Pravo javnosti franjevačke gimnazije u Visokom , u: SPOMENICA Franjevačke klasične gimnazije u Visokom , str. 46; Dr. fra Ignacije GAVRAN, Kako smo nastali i kako se razvijali? (Pogled na prošlost Franjevačke gimnazije u Visokom), u: Franjevačka gimnazija Visoko . Povijest, poslanje, poziv. Visoko, 1975., str. 19
4. O ovome dovoljno govori činjenica da su nepune dvije godine, od 24. travnja 1914. do 17. veljače 1916., trajala nastojanja ravnatelja dr. fra Karla Ikića i drugih profesora da odgovarajuće ministarstvo odobri u Gimnaziji polaganje mature. K tomu, nastojanje da se dobije pravo javnosti za svjedodžbe ove ustanove trajalo je više od četiri godine. Zemaljska je Vlada najprije odbila nekoliko molbi ravnatelja Ikića tijekom 1916., 1918. i 1920. godine, a onda je ravnatelj fra Ljudevit Marković uputio 9. lipnja 1920. molbu izravno na Ministarstvo prosvjete SHS na što je Zemaljska vlada 8. kolovoza iste godine odgovorila kako je mjesec dana ranije (5. srpnja 1920.) odobrilo Ministarstvo pravo javnosti Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. No, odobrenje je vrijedilo samo tri godine. Trebalo je ponovno pisati nekoliko molbi, koje su, srećom, urodile plodom: 3. lipnja 1924. izdano je odobrenje prava javnosti na neodređeno vrijeme (usp. Dr. fra Ignacije GAVRAN, Razvoj Franjevačke gimnazije u Visokom , u: Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882-1982 , Visoko, 1983., str. 32-33)
5. Isto , str. 34
6. Godine 1926. odobrilo je Ministarstvo prosvjete, na traženje ravnatelja Gimnazije, da se "viši tečajni ispit obavlja pod predsjedanjem ministarskog izaslanika ali pitaju profesori onog zavoda koji imaju kvalifikacije srednjoškolskih profesora". Time je dokinuta odredba da se ispiti zrelosti polažu pred mješovitom komisijom. Osim toga, novi zakon iz 1929. godine sadržavao je, kako kaže fra Ignacije Gavran, nekoliko "opasnih nejasnoća", koje je trebalo rješavati samo na višoj razini. I u nastavnom programu dogodile su se promjene (uvođenje "higijene", francuski umjesto njemačkog jezika, uveden je talijanski jezik...).
7. Školske godine 1938/39. bilo je ukupno 523 đaka (završili razrede 493, maturanata 39); 1939/40. bilo je još više: 536 (završili 507, maturanata 37), a 1940/41. najviše u povijesti gimnazije: 562 (završili 536, maturanata 37)
8. Usp. Trinaesti izvještaj Franjevačke klasične gimnazije s pravom javnosti u Visokom za školsku godinu 1939/40. , str. 26 i 28
9. Arhiv Franjevačke klasične gimnazije u Visokom ( AFKGV )
10. Usp. Franjevačka klasična gimnazija u Visokom 1882-1982 , Visoko, 1983., str. 149
11. AFKGV
12. AFKGV
13. AFKGV
14. AFKGV
15. AFKGV
16. Zanimljivo je da je dopis upućen Sreskom narodnom odboru u Visokom, a u njemu je stajalo da su u Ministarstvu "od bivšeg direktora dokinute franjevačke gimnazije u Visokom dobili upit o razrednim ispitima učenika dokinute franjevačke gimnazije u Visokom". Odbor bi trebao "izvjestiti zanimane" o sadržaju dopisa ( AFKGV )
17. Kronika Franjevačke gimnazije u Visokom , sv. I, str. 60
18. Usp. Kronika , str. 60; GAVRAN, Razvoj... , str. 35
19. Dopis, koji je upućen upravi visočke gimnazije po nalogu Okružnog narodnog odbora u Sarajevu od 29. siječnja 1946., potpisao je šef Odsjeka Dušan Pajkić ( AFKGV )
20. AFKGV
21. AFKGV
22. AFKGV
23. AFKGV
24. Usp. Dopis Franjevačke klasične gimnazije u Visokom od 5. travnja 1946. godine upućen Ministarstvu prosvjete NR Bosne i Hercegovine (Opće odjeljenje). U tekstu se, uz ostalo navodi kako "Slovenija ima 2 klasične gimnazije: u Ljubljani i Mariboru, a NR Hrvatska ima 3 klasične gimnazije (2 u Zagrebu, 1 u Splitu), k tome klasična odjeljenja na trima gimnazijama (Sušak, Dubrovnik, Varaždin), a osim toga Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti u Zagrebu za obrazovanje svećeničkih kandidata". ( AFKGV )
25. AFKGV
26. Kronika , str. 60
27. Tražeći odobrenje rada Franjevačkom sjemeništu u Visokom, provincijal bosanske franjevačke provincije fra Vitomir Jeličić pisao je najprije 14. prosinca 1946. pismo predsjedniku Vlade NR Bosne i Hercegovine Rodoljubu Čolaković, zatim je 9. siječnja 1947. uputio dopis Kontrolnoj Komisiji NR BiH, Birou za pritužbe i predloge u Sarajevu, te napokon i Ministarstvu prosvjete NR Bosne i Hercegovine 15. listopada 1947. Iz Beograda je 28. prosinca 1946. svoj dopis Ministarstvu prosvjete i Saveznom komitetu za nauku uputio i dr. fra Augustin Čičić. U svim je dopisima zajedničko da je odluka Ministarstva prosvjete NR BiH od 18. studenog 1946. neopravdana i nesuglasna s Ustavom FNRJ i mole se naslovi da to pitanje uzmu u razmatranje i donesu drukčiju odluku. ( AFKGV )
28. AFKGV. Po ovlaštenju Ministra prosvjete dopis je potpisao pomoćnik ministra Salko Nazečić.
29. Zbog kasnijeg početka školske godine nastava je trajala do 10. srpnja
30. Usp. Kronika , str. 61; GAVRAN, Razvoj... , str. 35
31. Zbog sudjelovanja đaka visočke gimnazije i studenata Franjevačke teologije Sarajevo u omladinskim radnim akcijama vojne su vlasti odobravale visočkim gimnazijalcima odgodu vojnog roka. A onda se malo po malo ta povlastica zaboravila. Osim toga, dugo vremena je bilo neugodnosti s plaćanjem bolničkih troškova. Iako se radilo o liječenju tzv. socijalnih bolesti, za što je liječenje po zakonu besplatno, bolnice su znale slati visoke novčane račune ili Sjemeništu ili roditeljima bolesnih đaka (usp. GAVRAN, Razvoj... , str. 37).
32. Usp. GAVRAN, Razvoj... , str. 36; GAVRAN, Kako smo nastali.. ., str. 27
33. Prof. fra G. GAVRANIĆ, Franjevački đački konvikt u Visokom , u: SPOMENICA. .., str. 51-52.
34. Usp. GAVRAN, Razvoj. .., str. 39
35. Usp. GAVRAN, Razvoj.. ., str. 39-40
36. Usp. Kronika , str. 60
37. AFKGV
38. AFKGV
39. Komunistički članovi Komisije bili su: povjerenik Prosvjetnog Odsjeka Okružnog Narodnog Odbora u Sarajevu Nevenka Škarica, predsjednik SNO Zahid Bukurević, povjerenik za prosvjetu pri SNO u Visokom Adem Haračić, predsjednik Mjesnog Narodnog Odbora u Visokom Rešad Šahinović, povjerenik za šumarstvo pri SNO Mirko Bilal, činovnica Mjesnog Narodnog Odbora Paula Pungetar, radnik Nedžib Tafro, član sreskog odbora u USAOBiH Zdravko Mihačević i sekretar Sreskog Narodnog Odbora Jovo Nesterović
40. AFKGV
41. Zapisnik je sačinjen 28. studenog 1945. u sjemenišnoj zgradi u Visokom
42. AFKGV
43. AFKGV
44. GAVRAN, Razvoj... , str. 42
45. Kronika , str. 61
46. GAVRAN, Razvoj... , str. 42
47. GAVRAN, Kako smo nastali.. ., str. 22
48. Kronika , str. 62
49. Kronika , str. 62
50. GAVRAN, Razvoj... , str. 42
51. Kroničar Gimnazije na stranici 66. piše: "Zasluga za to iseljenje ne ide Visoko nego Sarajevo; kod Predsjedništva vlade i Vjerske komisije nailazio je i provincijal i Udruženje katoličkih svećenika na dosta razumijevanja".
52. Usp. Kronika , str. 63; GAVRAN, Razvoj... , str. 42; GAVRAN, Kako smo nastali. .., str. 23-24
53. Kronika , str. 61
54. Jure POLJIČANIN, Jedan dnevnik o Bleiburškoj tragediji 1945 , u: Hrvatska revija , Madrid, rujan 1983., str. 510
55. POLJIČANIN, Jedan dnevnik... , str. 510
56. O ovom putovanju, osim fra Berislava Kalfića (on je, naime, pisac Dnevnika iz spomenutog rada Jure Poljičanina!), pisao je opširnije Stipo Slipac u knjizi SVJEDOK. Moj križni put , HKD Napredak Novi Travnik, 1996. O istoj temi objavljen je u knjizi BLEIBURG 1945.-1995. (Zagreb, 1997.) na stranicama 113-119 i njegov tekst s naslovom Moj križni put .
57. SLIPAC, Svjedok , str. 18
58. Usp. Marijan KARAULA, Žrtve i mučenici. Stradanja bosanskih franjevaca u Drugom svjetskom ratu i komunizmu . Sarajevo, 1999., str. 125-144
59. Usp. KARAULA, Žrtve i mučenici , str. 142
60. Usp. Kronika , str. 61
61. DOKUMENTI o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera , Zagreb, 1946., str. 280
62. Kronika , str. 64-65
63. Više o tome u: Marijan KARAULA, Žrtve i mučenici , str. 195-197
64. Usp. KARAULA, Žrtve i mučenici , str. 199 i 280-302
65. Akt br. 839 od 3. travnja 1980. kaže da se upad i pretresanje prostorija dogodio "radi postojanja osnova sumnje da se u prostorijama Franjevačke klasične gimnazije RKC - Visoko nalazi propagandni materijal neprijateljske sadržaine". Ili, akt br. 858 od 4. travnja navodi kao razlog ulaženja u stan i druge prostorije "zbog osnovane sumnje da se unutra prostorija Franjevačke gimnazije nalaze pisani i kucani materijali neprijateljske sadržine".
66. Kronika , str. 257
67. Usp. Kronika , str. 257-258
68. Usp. Kronika , str. 265-266
69. Usp. Kronika , str. 267. U Informaciji o neprijateljskom djelovanju grupe učenika u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom , koja se morala čak pročitati svim đacima, uz ostalo, pisalo je: "Ekstreemna fašističko-teroristička emigracija, znajući za čvrstinu našeg sistema i opredjeljenost njenih ljudi i građana za naš socijalistički samoupravni razvoj, pribjegla je žrtvovanju mladih ljudi, i to onih koji su se opredijelili za poziv vjerskog službenika, računajući da će kod njih naći pogodan prostor za svoju rabotu. Svoju neprijateljsku djelatnost ekstremna emigracija pokušala je da organizovano, strogo ilegalno provodi putem pomenute grupe, s unaprijed pripremljenim planom za pridobivanje novih pristaša. Osnovni zadatak grupe bio je da putem propagandnog materijala dobijenog od neprijateljske emigracije veliča poražene fašističko-ustaške snage iz drugog svjetskog rata, širi hrvatski nacionalizam i separatizam pod parolom ugroženosti položaja hrvatskog naroda u Jugoslaviji, širenja nevjerice u jedinstvo naših naroda i narodnosti, stabilnost naše zemlje, posebno u tzv. postratnom periodu i veličanja pojedinih dokazanih neprijateljslja zemlje. Po planu, grupa je trebala da izvrši određene terorističko-diverzantske akcije, kao rušenje kulturnohistorijskih spomenika i drugih objekata na području Livna, pa čak i ubijstva jednog građanina u Splitu."