Sarajevo - U grobnicu Franjevačke provincije Bosne Srebrene na katoličkom groblju sv. Josipa u Sarajevu, 27. studenog sahranjen je pokojni član ove Provincije i član franjevačkog samostana sv. Ante u sarajevskom naselju Bistrik fra Božidar
(Bože) Borić koji je preminuo 23. studenog, u 18.45 sati u Bolnici za plućne bolesti na Podhrastovima u Sarajevu.
Na početku sprovodnih obreda Misu zadušnicu u franjevačkoj samostanskoj crkvi sv. Ante u Sarajevu predvodio je provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran uz suslavlje vrhbosanskog svećenika vlč. Vladimira Borića, rođenog brata pokojnog fra Bože, gvardijana samostana na Bistriku dr. fra Ivana Šarčevića, generalnog vikara Vrhbosanske nadbiskupije mons. mr. Luke Tunjića, vikara Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Marijana Karaule i velikog broja svećenika franjevaca Bosne Srebrene kojima su se pridružili svećenici Vrhbosanske nadbiskupije, a na Misi je sudjelovao i veći broj redovnica. Među rodbinom pokojnog fra Bože bila je sestra Ankica te ostala braća: Anto, Ivan-Toma, Nikola i Marijo kao i obitelji Borić i Pećar te druga rodbina, prijatelji i poznanici.
U uvodnoj riječi provincijal fra Lovro je istaknuo da su se okupili na Misi kako bi pokojnom fra Boži „izrazili svoju zahvalnost za sve dobro što je učinio tijekom svoga zemaljskog života“ i molili „od Milosrdnog Boga oproštenje za sve ono što u njegovu životu nije bilo dobro pred očima presvetog, pravednog i savršenog nebeskog Oca“.
U prigodnoj propovijedi provincijal fra Lovro je najprije izrazio svima bratsku sućut povodom smrti pokojnog fra Božidara Borića uz molitvu da Bog njegovoj duši daruje vječni pokoj i vječnu radost u nebu, a svima okupljenima utjehu vjere u uskrsnuće s nadom da će se uskoro opet na onom svijetu susresti s dragim pokojnicima. Istaknuo je da je pokojni fra Božo bio „kao plodna loza nakalemljen na trs Isusa Krista – po sakramentu Krštenja, Euharistije i Svetog svećeničkog reda te po svojim redovničkim zavjetima koje je obdržavao sve do svoje smrti“ i izrazio nadu da već sada uživa radosti vječnoga blaženstva u Kraljevstvu nebeskom. „Naš pokojni brat fra Božo Borić bio je tih čovjek, kao što su redovito tihi dobri ljudi. Osim svoje svećeničke i redovničke službe, po struci je bio i arhitekt, pa kao da je usvojio i jezik arhitekture“, kazao je provincijal fra Lovro napominjući da je fra Božo, poput lijepih građevina koje same za sebe govore, znao tiho i nenametljivo izreći ono što misli i želi.
Napominjući da je fra Božo bio i profesor te da je znao govoriti lijepo, staloženo i poučljivo, naglasio je da je fra Božo prije svega bio svećenik, franjevac. „Volio je svoju svećeničku službu, svoj Franjevački red i svoju provinciju Bosnu Srebrenu“, kazao je provincijal fra Lovro moleći da ga Gospodin obilno nagradi u svom vječnom blaženstvu. Dodao je da je fra Božo rođen i odrastao u Sarajevu i najveći dio svog radnog vijeka proveo upravo u rodnom gradu gdje i umro i gdje se i sahranjuje. „Svakome je jasno da nije nikakva ni vrlina ni mana biti Sarajlija – jer nitko ne bira mjesto svoga rođenja. Vrijeme i mjesto rođenja su Božji dar i Božja providnost – ili pak križ i kušnja, koju također moramo prihvatiti iz Božje ruke“, kazao je provincijal fra Gavran napominjući da je fra Božo rado služio i u mnogim drugim mjestima u Bosni, kao što su: Kreševo, Kiseljak, Novi Šeher, Lepenica, Vareš i Visoko s tim da„volio je svoje Sarajevo i svoj samostan sv. Ante na Bistriku više od bilo kojeg drugog mjesta na svijetu“. „A voljeti Sarajevo i Bosnu – čak i u uvjetima u kakvima mi danas živimo – nije mala stvar. Ako ikad, našoj Bosni je ljubav potrebna upravo sada. Nadamo se da će je naš pokojni fra Božo od sada i iz neba pratiti svojom molitvom i zagovorom kod nebeskog Oca“, rekao je provincijal fra Lovro.
Na kraju propovijedi provincijal fra Lovro je istaknuo da je fra Božo „kroz dugi niz godina bio živa i čvrsta poveznica Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Vrhbosanske nadbiskupije kao profesor crkvene umjetnosti na dijecezanskoj katoličkoj bogosloviji (1974.-1992.)“ što se pokazalo višestruko korisnim i Nadbiskupiji i Provinciji.
Na kraju Mise izraze sućuti u ime nadbiskupa metropolita vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića uputio je generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije mons. mr. Luka Tunjić koji je podsjetio da je u posljednjih, niti mjesec dana, fra Božo peti svećenik s teritorija Vrhbosanske nadbiskupije „kojeg je Veliki svećenik pozvao da nastavi svoje služenje s Njim, u zajedništvu sa svojim izabranicima u nebeskoj liturgiji“. „Predajući crkvenu umjetnost na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi mnogima nam se u početku činio zagonetnim i nedorečenim dok nas nije privukao bliže toj uzvišenoj suradnici Božjoj – umjetnosti. Što smo više ulazili u tajne umjetnosti to nam je fra Božo bio bliži i draži a početna zagonetnost je nestajala. Njegov umjetnički zanos je pokazivao svoje pravo lice i u karitativnom djelovanju u vrijeme rata kada je najteže bilo ostati svoj, ostati čovjek, i ne opredijeliti se. Fra Božino opredjeljenje je bio čovjek i to čovjek po mjeri Isusa Krista, onaj potrebni, gladni, odbačeni ... Zahvaljujemo Bogu za njegov život , dobrotu i plemenitost iz koje se zrcalilo Božje lice koje su mnogi utisnuli u svoje srce i ponijeli u život kao Veronika svoj rubac. Uvjeren sam da su zahvalni mnogi koji su osjetili njegovu redovničku, svećeničku širinu i ljubav koja propovijeda često jače od najsnažnije riječi“, kazao je mons. Tunjić.
U ime Franjevačkoga samostana sv. Ante sućut i zahvalnost fra Božinoj rodbini, svećenicima, prijateljima i poznanicima izrazio je gvardijan dr. fra Ivan Šarčević. Posebno je zahvalio svima koji su fra Božu pratili u njegovom životu, osobito zadnja dva mjeseca njegove bolesti među kojima i bolničkom osoblju sarajevske bolnice Podhrastovi na čelu s doktorom Lovreom. Istaknuo je i sljedećih nekoliko bitnih elemenata iz fra Božina života:
Fra Božo je sin je pokojnih Joze i Matije r. Pećar. Rodio se u Sarajevu na sv. Luku, (18. 10.) 1934. i kršten je s imenom Pavlimir-Luka u sarajevskoj katedrali i župnoj crkvi Srca Isusova. Niže razrede pučke škole pohađao je za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941-45), a onda osam godina Franjevačku klasičnu gimnaziju (1948-1955). U novicijat ulazi 14. 7. 1952. u Kraljevoj Sutjesci, gdje sljedeće godine (1953.), na Sv. Bonu, polaže i prve zavjete (provincijal fra Josip Markušić). Filozofsko-teološki studij pohađa na Franjevačkoj teologiji na Bistriku/Sarajevu (1955-1959). U međuvremenu, 16. 7. 1956. polaže i svečane zavjete (provincijal fra Boris Ilovača). Za svećenika se redi 26. 7. 1959. u sarajevskoj katedrali (mons. Marko Alaupović). Iste godine osuđen je na dvije godine robije na Golom otoku i robija godinu dana.
Fra Božo je u Provinciji obavljao različite službe. Bio je župni vikar u Kreševu, 1963-65. Sljedećih jedanaest godina živi u samostanu na Bistriku (1965-1976). U tom razdoblju u Sarajevu studira (1965-70) i stječe diplomu inženjera arhitekture što će mu pripomoći upoznati ljude iz te struke i s nekima će od njih prijateljevati i raditi na projektima nekih sakralnih objekata. Bio je član i provincijske komisije za gradnju i uređenje crkava. Jedno vrijeme je predavao crkvenu umjetnost na Franjevačkoj teologiji (1970-76) kao i Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji (1974-1992).
Poslije Sarajeva, tri je godine župni vikar u Kiseljaku (1976-1979), pa tri u Novom Šeheru (1979-81). Od 1981. do 1985. župni je vikar u Varešu. Poslije Vareša odlazi u Lepenicu i ondje ga zatiče rat. Uključuje se u rad Caritasa sarajevske nadbiskupije i uspijeva pomagati unesrećenim ljudima. Zbog ratnih okolnosti i lakšega karitativnoga djelovanja – umio je prolaziti preko različitih ratnih linija – odlazi u naš samostan u Visokom i ondje ostaje do 1996, do posljednjega premještaja u samostan na Bistriku u kojem živi i radi sve do svoje kratke i teške bolesti, do smrti, u petak, 23. studenog, u bolnici Podhrastovi, kamo je „hitnom“ odvezen samo dan prije.
www.ktabkbih.net
