Visoko - Kapitul na rogožinama franjevaca Bosne Srebrene - Draga braćo, Gospodin vam dao mir i dobro! Radostan sam što s vama mogu slaviti sakrament ljubavi u prigodi našega susreta, našega Kapitula na rogožinama.
U ovom ozračju potičem vas da, dok se sjećate svoje odluke da ćete nasljedovati Krista kao franjevci i svećenici, da uvijek imate pred očima svoje početke, i nikad ne zaboravite svoju prvu ljubav posebno u Godini vjere, kako bismo ponovno otkrili radost vjere u sebi, i da bismo iznova pronašli zanos za prenošenje vjere drugima (usp. Porta fidei 7).
Franjevci Bosne Srebrene su živeći i umirući pod križem - u znaku križa, temelj za bolji i pravedniji svijet. Življeno franjevaštvo bosanskih franjevaca jest konkretizirana ljubav i žrtva, življena prema prilikama mjesta i vremena. Miomiris njihova poslanja povjerenog im od Crkve jest za spas naroda, spas drugoga na prvom mjestu a onda i osobni spas. Njihova duhovnost je dinamična, ona odgovara naravi i potrebama čovjeka s kojima se franjevci susreću. Ona je dijaloška, ekumenska, svjedočka: krvna i nekrvna, mučenička „priča Kristove ljubavi“ ispričana često i krvlju. Slaveći svetkovinu Uzvišenja sv. križa, patron provincije Bosne Srebrene mi slavimo uzvišenje „raspete ljubavi – Krista“ i uzvišenje naših mučenika, ispovjedalaca, braće umrle na glasu svetosti, stradalnika ratova i mnoge druge braće koja su živjela svetim životom a da im imena nismo naveli; mi u ovoj svetkovini slavimo i život, uskrsli život. Da bi milosrdni Otac primio naše molitve i sjećanja na svu braću, pokajmo se za svoje grijehe.
Draga braćo, danas slavimo Uzvišenje svetog križa, zaštitnika provincije Bosne Srebrene. U Isusovu poslušnom hodu prema križu događa se i njegovo „uzvišenje“. Razapinjanje i uzdignuće se poklapaju. Time što umire na križu, Isus biva „proslavljen“ od Oca. Djelovanje Isusova uzvišenja kao „ljubavi do konca“ donosi bogati plod: oduzimanje grijeha pod kojim svijet stoji. U susretu s Uzvišenim nastaje vjera, a vjernicima se oslobađa „duh života“.
Draga braćo, mukom i smrću raspetog Boga, današnji je dan posvećen jednom zauvijek. Nitko više nikad ne može izbrisati ovaj dan, ne može učiniti da ljudi zaborave Veliki petak, da zaborave Boga na Križu. Povijest je upamtila one koji su Isusov križ ljubili do zanosa i one koji su ga mrzili do ludila. Nije pretjerano reći da je sva povijest čovječanstva u znaku križa i da je svaki ljudski život u određenom smislu križni put. Ivanovo izvješće o Isusovoj muci moglo bi se ukratko nazvati: pobjeda križa. Isusov križ kao znak pobjede ljubavi nad mržnjom i praštanja nad osvetom ostaje za čovjeka raskrižje, ostaje mjesto na kojem se dijele duhovi. U križu su dramatski potresi, krv, tama, okrutnost. Križ je stavio u pitanje vrednote prema kojima se poima bilo božansko bilo ljudsko. Kriza se rješava samo kada, u svjetlu Kristova uskrsnuća, imamo hrabrosti gledati s vjerom razapetog Isusa iz Nazareta i vidjeti da upravo tamo, u tom križu, on je za nas moć i mudrost Božja, pravednost, posvećenje i otkupljenje (usp. MARTINI, C.M., Dizionario spirituale, Piemme, 1997,44-45).
U križu se zrcali mudrost Božja – ljubav Božja koja kritizira zli život svijeta, to je kritika sa strastvenom poslušnošću Bogu Ocu i vjerna ljubav prema svim ljudima. U vremenima kao što je naše vrijeme krivi smo što šutimo o Bogu, što ga zaboravljamo. Vrlo je važno da gledamo na Raspetog Krista kao na zaljubljenog svjedoka kojemu je Bog prvi, komu je Bog sve, komu je Bog jedini i da učimo od njega. Sve se mora dati ili napustiti bilo koja stvar da bi se služilo Bogu. U isto vrijeme, u ovom našem vremenu ispunjenom mržnjom, sebičnošću i nasiljem, ništa nije toliko očito kao Križ, gdje svijetli, otvorenih očiju prema svima, Kristovo srce, koje nije radi sebe, nego radi nas podnijelo muku.
Križ je prizor boli, sinteza patnje, stranica istine. Ništa drugo se ne može istinito i valjano suprotstaviti tajanstvenoj stvarnosti grijeha osim Kristova Križa-ljubavi. U Kristovu križu skupljaju se sve muke, vidljive i ne vidljive, sve suze, sve patnje, sve tjeskobe ljudi, sve ono što čovječanstvo naziva “svojim križevima”, svojom patnjom. Ova rijeka boli, samo utapajući se u Kristov Križ i ulazeći u Kristovu bol, nalazi smisao i smjer spasenja. Arthur Miller zapisao je u jednom svom kazališnom komadu: „Sanjao sam da je moj život bio zapravo moje dijete. To je dijete bilo izobličeno, mongoloidno, i ja sam bježao od njega. Međutim ono se uvijek iznova prikradalo mom naručju, dok jednom nisam počeo ovako razmišljati: kad bih ga mogao poljubiti, možda bih mogao mirno spavati. I sagnem svoju glavu nad njegovo izobličeno lice, bilo je strašno… ali uspio sam ga poljubiti“. Uspijemo li svoj život poljubiti, sve će biti drukčije, podnosivije. Pomirimo se sa životom kakav jest, danas, da ne bismo propustili onu sreću koja nas čeka u Kristovu i našem uskrsu.
Kristov križ istodobno postavlja pitanje: tko je zapravo čovjek? Tko je to zagonetno biće koje se u trenutku od učenika pretvara u izdajicu, i to ne samo u Judi? To je čovjek koji, poput Pilata, vidi istinu ali je gazi perući istodobno ruke i želeći time reći: Morao sam tako! Tko je to biće koje je kao kršćanin obilježeno Kristovim križem, ali će u određenom trenutku svojom strašnom psovkom popljuvati Isusa i njegov križ? Tko je doista čovjek za koga je Bog toliko učinio, a on se oglušuje na sve to?
Krist, osuđen na smrt, još je uvijek pravedniji od pravde koja ga je osudila. Prikovan na križ još je uvijek slobodniji od onih koji su ga prikovali. Proboden oštricom boli još je uvijek izdvojeniji iz njezina mraka od onih koji mu je zadaju.
Draga braćo, koliko smo svjesni da zlo iskrivi zbilju, pomuti svijest, otupi srce, zarobi um? Tako se ono može predstaviti kao nužno, neizbježno, potrebno, opravdano, čak i u ruhu dobra? Krist na križu ima oči koje prepoznaju što zlo čini od ljudi. I u trenutku krajnje odbačenosti još uvijek moli za ljude: «Oče, oprosti im, ne znaju što čine!»(Lk 23,24). Njegovo oko još uvijek vidi jasno i njegovu molitvu patnja nije promijenila. Krist na križu vidi više i jasnije, te bolje razumije sudionike u procesu osude i ubojstva od njih samih.
Draga braćo, naša braća prethodnici znali su bolje od nas promatrati Krista Raspetoga – raspetu ljubav. Odatle su razvili osjećaj i snagu za žrtvu u svagdanjem životu. Odatle su crpli životnost. Učimo od njih tu mudrost. Probajmo iz dana u dan više promatrati Krista Raspetoga – raspetu ljubav, dopustimo da nam raspeti Krist objavi svoju tajnu življenja i bit ćemo bolji kršćani - njegovi učenici te zadovoljniji u svom životu i suživotu s drugima. Ali još smo previše ispunjeni sebeljubljem, previše oholi, previše nepovjerljivi i uvredljivi, nestrpljivi...
Otvorimo se Božjoj poniznosti koja nas uči kako živjeti život svakog dana, kako se više voljeti, kako s više strpljivosti nositi križ koji smo često mi jedni drugima. Odlučimo danas zajedno da ćemo više učiti od Kristova Križa i da ćemo bolje kršćanski živjeti iz Kristova križa, koji nam otkriva: da se Bog daje, ne u spoznaji, nego u ljubavi. Bog, naime, nije negdje drugdje, nego je ovdje. Bog nije prepoznatljiv u nekom dalekom, nego je u mom bližnjem, u mojoj zajednici. Dovoljno je očistiti bilo koje lice od maske žalosti i samoće, obrisati mu suze, i pojaviti će se Lice koje si tražio, lice Drugoga, lice Isusa iz Nazareta. Amen.
FIA
