Asiz - Nakon susreta s djecom s poteškoćama u razvoju i bolesnicima u Istituto Serafico papa Franjo se papamobilom odvezao do crkve Svetog Damjana, drugoga odredišta njegova jednodnevnog pastoralnog pohoda rodnom gradu sv. Franje – Asizu.
Na tome je mjestu Franjo, moleći pred raspelom, začuo glas: "Popravi moju kuću". Taj će događaj ostaviti duboki trag na Franji. Na istom je mjestu, pred kraj svog života, sastavio Pjesmu stvorova. Glasovito raspelo u crkvi Svetog Damjana potječe iz 11. stoljeća. Papin posjet crkvi Svetog Damjana bio je strogo privatnog karaktera. U crkvi su Papu dočekali generalni ministar Reda manje braće fra Michael A. Perry i tamošnja redovnička zajednica.
Papa je zatim posjetio biskupski dvor gdje se u Dvorani svlačenja svetog Franje susreo sa siromasima, Caritasovim štićenicima. I tom je prigodom Papa okupljenima obratio spontanim riječima. Ovo je, rekao je Papa, dobra prigoda da uputimo poziv Crkvi da oplijeni samu sebe. Ali Crkva, to smo svi mi! Svi! Od prvog krštenika, svi smo Crkva. I svi moramo ići Isusovim putem, koji je prošao putem oplijenjenja. Postao je sluga, onaj koji služi; htio je biti ponižen, sve do križa. I ako želimo biti kršćani nema drugog puta. "Ali ne možemo li stvoriti jedno humanije kršćanstvo?" pitaju neki: bez križa, bez Isusa, bez odricanja. I što će onda biti, zapitao se Papa, postat ćemo kršćani iz slastičarnice, kao lijepe torte, kao lijepi slatki kolači… Lijepi, ali ne istinski kršćani! Netko će reći: "Ali čega se to Crkva mora osloboditi?" Mora se danas osloboditi, odgovorio je Papa, najveće opasnosti, koja prijeti svakoj osobi u Crkvi, svima: to je opasnost svjetovnosti. Kršćanin ne može živjeti duhom svijeta. Svjetovnost nas dovodi do ispraznosti, umišljenosti, oholosti. I to je jedan idol, to nije Bog. To je idol! A idolopoklonstvo je najveći grijeh, zar ne!
Kada se u sredstvima društvenog priopćivanja, u medijima govori o Crkvi, svi misle da su Crkva svećenici, redovnice, biskupi, kardinali i Papa. Ali Crkva smo mi svi, kao što sam rekao. I svi se mi moramo osloboditi te svjetovnosti: taj je duh u suprotnosti s duhom blaženstava; duh suprotan Isusovu duhu. Svjetovnost nam čini zlo. Tako je žalosno vidjeti svjetovnog kršćanina, uljuljkana u sigurnost koju mu – bar on tako misli! – daje vjera i sigurnost koju mu daje svijet.
Isus je postao sluga za nas i duhu svijeta tu nema mjesta. Mnogi su od vas, rekao je Papa obraćajući se okupljenim siromasima, istrgnuti iz ovoga divljeg svijeta koji ne da posla, koji ne pomaže. Nije važno što ima djece koja umiru od gladi u svijetu; nije važno što neke obitelji nemaju za jesti, nemaju dostojanstva da donesu kruha kući; nije važno što mnogi moraju bježati od ropstva, gladi i tražeći slobodu i s koliko samo boli vidimo da, toliko put, nalaze smrt, kao što smo vidjeli da se jučer dogodilo na Lampedusi. Ali danas je dan plača! Te stvari čini duh svijeta. Upravo je smiješno da jedan kršćanin, da jedan pravi kršćanin, da jedan svećenik, da jedna redovnica, da jedan biskup, da jedan kardinal, da jedan papa žele ići putom te svjetovnosti koja je smrtonosan stav. Duhovna svjetovnost usmrćuje! Usmrćuje dušu! Ubija osobe! Ubija Crkvu!
Danas ovdje molimo tu milost za sve kršćane da nam Gospodin svima dadne hrabrost odricanja ali ne 20 lira, to ne, već da se oslobodimo duha svijeta, koji je guba, rak društva! To je rak Božje objave! Duh svijeta je Isusov neprijatelj! Molim Gospodina da svima nama dadne tu milost oslobađanja, rekao je Papa. (kta/ika)
