Smrt i patnja ostaju tajnom, ali vjera u uskrsnuće i Božju snagu trebala bi biti izvorom našeg jedinstva s pokojnima i radosti zbog Božjeg neizrecivog plana. Vjera u Božju snagu izvor je iskrenosti i hrabrosti, otvorenog pristupa ljudima i tajni zbilje u kojoj živimo.
Piše: Josip JOZIĆ
Jesenske promjene u prirodi te blagdani Svih svetih i Dušni dan potiču nas na razmišljanje o odumiranju, prolaznosti i smrti. Obojena priroda "slavi" smrt i prolaznost ljetnog godišnjeg doba, kršćanin slavi dane sjećanja na velike likove kršćanske povijesti i one pokojne koji su otišli s ovog svijeta a bili su nam bliski i dragi, dio naše obitelji i dio našeg zajedništva. Činjenica prolaznosti izaziva strah i zabrinutost, ponegdje i misli o ništavilu i nihilizmu, ali ljudska čežnja za razrješenjem životne tajne pokazuje da je ljudski život nešto više od same prolaznosti i nestanka s lice ove zemlje. Postoji neutaživa čežnja ljudskog bića za jedinstvom i smirenošću, za posvemašnjom iskrenošću i ispunjenjem nade, za konačnim skidanjem svih životnih maski i onim što Biblija zove "gledanje Boga licem u lice".
Prihvaćanje zakona prolaznosti. Sve prolazi! Prolazi lice i izgled ove zemlje. Novije prirodo-znanstvene studije sve veću pozornost pridaju promjenama u svemirskim galaksijama, a nove promjene mogu, navodno, dovesti do napuštanja ove zemaljske kugle i preseljenja na drugu planetu koja nudi novi život, onakav kakav mi poznajemo. Prolaze vjekovi i generacije se ljudi smjenjuju i ljudskih ruku djelo doživi svoj kraj. Apostol Pavao u svom Hvalospjevu ljubavi izražava ovu prolaznost s tri jednostavne ali duboke riječi: Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će. Znakovi upita pored svakog od ovih velikih djela i iznašašća ne iznenađuju, jer, kako Pavao kaže, ona su samodjelomična, nisu potpuna, nisu savršena, nestaju i prolaze s pozornice ovoga svijeta. Mesijanska nastojanja svih vremena, svaki pokušaj stvaranja novog i boljeg poretka, spašavanje naroda i borba protiv protivnika, svaki proročki govor pojedinca, najava novog doba i bolje budućnosti – sve će to uminuti i stišati se. Novo digitalno doba kao da je zamijenilo ljudski jezik i boju ljudskih glasnica te su komunikacija, prenošenje poruke, nastupi i govori zadobili jednu drugu dimenziju. Stari oblik komuniciranja prošao je, umuknuo je. I ljudska spoznaja je djelomična. U prošlosti su sva znanstvena otkrića bila slavljena kao veliki doseg ljudskog razuma, ali novija, naprednija, modernija i uspjelija otkrića pokazuju i nešto više: naše je znanje u odnosu na neistražena i nedohvatljiva polja zbilje neznatno, kao zrno pšenice u ogromnom pšeničnom polju. Ni znanstvenici ne bježe od ove činjenice: što više istražuju i saznaju, to ih više fascinira tajna zbilje.Od promjena i prolaznosti nije oslobođen ni čovjek. Čovjeku je, kao što kaže psalmist, objavljen svršetak te mu je izbrojanamjera njegovih dana, tako da je svjestan koliko je ništavan. Smrt dočekuje čovjeka te on prolazi kao dašak, kao sjena prolaze njegovi dani. S pravom možemo, dakle, reći da lice ovog svijeta prolazi. Svijet nije u opasnosti samo da ga promijeni zatopljenje klime ili opustoši sudar kometa, nego u fizičkom temelju svijeta leži prolaznost.
Prolaznost sa sobom nosi nešto od tuge i sjete, ali čovjek se, izgleda, navikao na zakonitost prolaznosti. Pa i iskustvo smrti i pokopa osobe koja odlazi s ovog svijeta pokazuje, čini se, određenu zakonitost. Ako umire osoba koja je proživjela lijep vijek te iza sebe ostavila čestito potomstvo i poštenu obiteljsku zajednicu, ostaje nam da zahvalimo Bogu za takav život i da se pomirimo s takvim nestankom. Ako je u pitanju osoba s kojom smo bili bliski, s kojom smo zajedno živjeli i surađivali, doživjet ćemo jači emocionalni izraz tuge i žaljenja. Možda si nećemo postavljati nikakva pitanja, jer takvi trenuci zahtijevaju nužni prolazak kroz osjećaj žaljenja. Kada zbog iznenadne i kratke bolesti s ovoga svijeta odlazi netko tko nam nije blizak ali, recimo, veoma mlad, onda počinjemo razmišljati o bolesti kao takvoj, o uzrocima i posljedicama bolesti, o smrti kao konačnoj posljedici. Razmišljanje o smrti bezuvjetno nas vodi razmišljanju o smislu ljudske egzistencije. U takvim slučajevima je emocionalna napetost prisutna sve do onoga trenutka dok se tijelo pokojne osobe ne pokopa. Na pokopu se pokaže možda i koja suza, žaljenje, a onda tišina i nužan odmor od zaokupljenosti teškim mislima. Na kraju prihvaćamo činjenicu da se drugačije ne može, da se smrt, tuđu pa i svoju, jednostavno mora prihvatiti i nastaviti dalje živjeti. Prolaznost i smrt mogu iznenaditi, ali u konačnici prihvaćamo i smrt kao nužnost ljudske zbilje. Fizička smrt je nužna i neizbježna.
Osobno, ne fizičko zajedništvo. Postoje, međutim, momenti koji se ne mogu opisati i dostatno objasniti fizičkom nužnošću. Zapravo, svoju povezanost s pokojnima i ne opisujemo fizičkim rječnikom. "Zajedništvo s vjernim mrtvim", "sjećanje na poginule", "molitva za pokojne", liturgijsko "slavlje godišnjice smrti" pojmovi su koji ne uključuju nužno fizičku zbilju. Zajedništvo se ne gradi fizičkom prisutnošću dviju ili više osoba, jer i najuža prostorna blizina ne mora biti zajedništvo. Sjećanje na mrtve, osobito one koji su u ratu poginuli, ne teži za tim da nužno prizove herojske i pobjedonosne čine onih koji su u bezizlaznoj situaciji izgubili život, nego dobrotu i iskrenost koja nas je za života s njima vezala. Molitva i zajedništvo s mrtvima u molitvi nije znakom želje da se mrtvivrate u ovaj život i tako pobijede smrt. Molitva je duboki čin vjere u to da je i smrtsmislena, da postoji snaga koja nadilazi smrt te da će ovaj kratki život ipak biti otkupljen. Molitva je zapravo vjera u smisao, a kad molitva poprimi oblik liturgijskog slavlja za pokojne, onda ona postaje radost koja se ne temelji na prolaznim radostima ovog svijeta, nego na neopisivoj, vječnoj radosti.Sličan karakter nosi i Isusovo uskrsnuće. Kada usporedimo ovu našu stvarnost smrti s "posebnom smrću" opisanu u Evanđeljima, onda stječemo dojam da se s Isusom dogodilo nešto posebno – uskrsnuće. Ali ništa drugačije zapravo nisu osjećali ni Isusovi učenici i učenice. U onim trenucima u kojima su gledali patnju pred očima, kao što i mi gledamo patnju umirućih, vjerojatno su računali s time da takva patnja mora završiti – ili oslobađanjem Isusa ili Isusovom smrću. Kada je proces križnog puta završen i kada je Isus obješen na križ, učenici su bili svjesni da mu se bliži kraj i da će umrijeti. U tom kaosu osjećaja bježali su, nijekali su ga, bojali se za sebe, osjećali su iznemoglost, ali na času smrti dolazi tišina. Tada oni najhrabriji – žene – odlaze u praskozorje da na kamenom grobu po židovskom običaju izreknu poneku molitvu. Možda bi one dolazile na grob i više dana nakon smrti, vjerojatno bi i učenici – muškarci – nekad nakon svega došli na Isusov grob. Onda bi se sveukupna bučna situacija smirila i život bi krenuo novim i drugačijim tijekom, ali ih stiže vijest: Isus je živ! – nada da ih Učitelj nije napustio. Ova je nada još uvijek bila nesigurna i poljuljana dok se Isus poslije uskrsnuća ukazivao. Ali, zanimljivo, nada učenika i navještaj Radosne vijesti postaju poznati tek nakon Isusova odlaska s ovog svijeta. Ova nada prvih učenika nije potaknuta nekom Isusovom zemaljskom pobjedom: Isus nije postao ni veliki svećenik, ni politički predvodnik. Zemaljskim, fizičkim očima gledajući, Isus je bio gubitnik, ali nada od koje žive prvi naraštaji judeo-kršćana ne izrasta iz Isusove fizičke pobjede nad ovim svijetom.
Vjera u Isusove riječi o kraljevstvu nebeskom počiva na osobnom, a ne fizičkom i vidljivom odnosu s učiteljem. Učenici su, međutim, pokazali i fizičku (ne)povezanost s Isusom: iz straha za svoju egzistenciju bježali su od lica i autoriteta koji su ih mogli optužiti zbog zajedništva s učiteljem; nijekali su poznanstvo i prijateljstvo s Isusom zbog vlastitog interesa; izdavali su ga za novac i profit; skupljali su glasove i poene očekujući neku visoku poziciju; laskali su mu nazivajući ga Mesijom i Sinom Božjim očekujući ispunjenje vlastitih želja i planova. Sve su ovo puke zemaljske i neosobne zakonitosti: zakonitosti koristi i uspjeha, profita i slave, lažnog prijateljstva i pobožnosti.
Često smo i mi ljudi u opasnosti da prekinemo osobno zajedništvo upravo s onima s kojima smo vezani zajedništvom nade – s našim pokojnicima, osobito onima koji su život izgubili u ratu. U opasnosti smo da, poput učenika nakon Isusove osude, pokažemo da uopće u svoje pokojne ne vjerujemo, da nije molitva nego čast i interes, profit i pozicija ono što nas s njima veže, i da nije nada ona koja nas na njih podsjeća. Dobivanje radnih mjesta i političkih pozicija na račun smrti u ratu poginulog obiteljskog člana, dobro "naplaćena" smrt poginulog, financijske "odštete" za izgubljeni život, mirovina koja ostaje iza smrti, čast koju se uživa u ime pokojnika, svađa oko raspodjele nekretnina na imenu pokojnika... Ovo su znaci profita i interesa, znaci nevjere i neosobne povezanosti upravo s onima koji su nam najdraži. Neosobnost odnosa danas se pokazuje i u drugom pravcu: otvorena i prejako intonirana priča o poginulom sinu ili bratu, prejako okićeni grobovi i skupi, često neukusni nadgrobni spomenici, nacionalno obojene nadgrobne poruke... I ovakav stav jest znakom neosobne vjere u otkupljenost onih koji su otišli s ovog svijeta. Vjera u pokojne i ljubav prema njima ne izražava se silinom vanjskog znakovlja ili "visokim" tonom, nego osobnim zajedništvom, onim zapravo što je učenike i Isusa vezivalo upravo onda kada Isus više nije bio "dostupan" fizičkim očima.
Nada suhih kostiju. U ovom otvorenom osobnom odnosu prema pokojnima i vjeri u Božje otkupljenje svijeta leži i korijen kršćanske nade. Nada se poput molitve oslanja na onaj posljednji smisao otkupljenja koji ljudskim razumom u konačnici i ne moramo dokučiti. Jer ne otkupljuje čovjek nego Bog. Nada je zapravo i šira od pukog očekivanja da će umrli naći svoj smiraj te da ćemo i mi živi dospjeti pred lice Božje.
Knjiga proroka Ezekiela donosi jednu prispodobu o buđenju suhih kostiju na život. Jahve odgovara na muku naroda koji gine i u opasnosti je da nestane. Iz straha i u laganom gubljenju nade narod progovara: Usahnuše nam kosti, propade nam nada, pogibosmo. Na riječ proroka oživljuju suhe kosti i Jahve im udahnjuje novi duh i obećava im da će ih izvesti iz mrtvih grobova. Iako fascinantan, ovaj prizor buđenja na život ne stavlja u središte pozornosti čudo buđenja mrtvih kostiju, ono zapravo čemu bi se čovjek nadao kada pomisli na spasenje pokojnih. Ovdje nije riječ o čudu buđenja kostiju na život, o čudu kao senzaciji, nego o čudu ujedinjavanja izraelskih plemena u jedno pleme, u Božje pleme, u zajednicu s Bogom. Zato Jahve više puta ponavlja: I znat će da sam ja njihov Bog a oni narod moj. Bog ih ne budi da bi se prorok začudio čudu oživljavanja, nego da se "začudi" dubini nade koja vodi u zajedništvo s Bogom. Nada Izraela ne odnosi se na jednokratno čudo buđenja na život, nego na Božju snagu koja ujedinjuje, na snagu stvaranja zajedništva s Bogom. Nada u zajedništvo s Bogom jača je i dublja od puke nade u spasenje mrtvih, jer nada, usmjerena na samo jedan cilj, može postati čisti egoizam.
Naša je vjernička nada često egoistična. Čestim molitvama, Isusovim riječima kazano "blebetanjem", vjerujemo da ćemo postići spas duša naših pokojnika. Utrkivanje s misnim intencijama za pokojne na godišnjice smrti ili čak svađa oko "prvenstva" pokojnika (koja je misa važnija) znakom su egoizma i nerazumijevanja kršćanske nade. Naš je odnos prema pokojnicima često trgovačke naravi. Želimo "prisiliti" Boga da spasi duše umrlih i ne znajući zapravo što tražimo.
S druge strane postoji u kršćanskom životu tendencija da se nada izjednači sa strahom od Božje kazne. Strah proizlazi iz mogućnosti da Bog može čovjeka i ne spasiti, odnosno osuditi na vječnu propast. U tom bi slučaju nada bila nešto grčevito i smrtno ozbiljno. Smrtno ozbiljna nada prisiljava na izvršavanje svih vjerničkih obaveza, mahnito opominje na neprestanu molitvu, dokida slobodu čovjeka i život pretvara u zarobljenost od straha pred nemilosrdnim Bogom. Često se ovakva "nada" i s oltara propovijeda, ponekad čak toliko bahato navješćujući Boga koji kažnjava i do u nekoliko obiteljskih koljena.
Ovakav stav je, uza svu svoju ozbiljnost i napor da se život shvati ozbiljno, poprilično nelogičan. Jedna od Ivanovih poslanica govori o tome kako se još ne očitova što ćemo biti. Nada, i kod najvećeg grešnika, nije smrtna ozbiljnost života ili možda očekivanje kazne. Ozbiljnost, jadikovanje i strah od kazne umrtvljuju nadu i često one teške životne trenutke čine još težima, a upravo je u teškim trenucima života potrebna radost, radost koja vodi do nade. Nada je otvorenost onom Božjem naumu, ne otvorenost ostvarivanju svojih želja i nakana a niti otvorenost priči o Bogu koji kažnjava. Sam pojam nade isključuje ono što zatomljuje i uništava život.
Kao što još nitko Boga nije vidio, tako se ne zna ni kako Bog spašava. Ljudska nada ne može razotkriti Božji plan, ona nije sredstvo postizanja i ostvarivanja osobnog cilja niti smrtna ozbiljnost nad životom, nego otvorenost za posve novi i drugačiji svijet.
Šutnja mrtvih. Odlazak s ovoga svijeta obavijen je tajnom koju ljudski razum ne može nadići. Mrtvi odlaze iz naše blizine. Sa smrću prestaju životni planovi i želje. S njom prestaje i životni poziv, uloge i dužnosti koje su pokojni nosili u životu. S njom prestaje fizička komunikacija, pogledi i geste. Sa smrću nestaje i svaka maska načinjena tijekom života. Mrtvi ne progovaraju, oni šute i ne daju nam odgovor na ono što bismo ih možda pitali. No, je li ova šutnja uistinu samo šutnjom?Mrtvi uranjanju zapravo u tajnu, ali karakter kršćanske tajne smrti nije šutljiv. Tajna smrti ne zastrašuje kršćanina. Iskustvo učenika i učenica nakon Isusova uskrsnuća pokazuje da je upravo učitelj "koji više nije s nama" tako snažno povezan s učenicima. Dok su bili s učiteljem puno toga nisu razumjeli (najava smrti, smrt, križ, patnja), a nakon uskrsnuća osjećaju jedinstvo i radost zajedništva s Uskrslim. Ova radost uzrok je govora i naviještanja, otvorenog propovijedanja i odlaska u svijet. Uskrsnuće za učenike nije nešto misteriozno što bi izazvalo povlačenje ili bježanje u krug najintimnijih prijatelja, nego izvor radosti i hrabrosti učenika, poticaj za odlazak u nepoznati svijet. Isusovo uskrsnuće nije ostalo zatomljenom i "ušutkanom" tajnom. Ono ne šuti, ono nije tabu, nego otvoreni navještaj Božje snage očitovane na Isusu iz Nazareta.
Ni današnji kršćanin nije oslobođen nejasnoća. Ni mi ne razumijemo sve. Naša patnja, naši križevi i smrt naših pokojnika ostaju nam nejasni. Ponekad je smrt bliske osobe veoma gorka i graniči s fizičkom neizdržljivošću i gorčinom pitanja – zašto? Smrt i patnja ostaju tajnom, ali vjera u uskrsnuće i Božju snagu trebala bi biti izvorom našeg jedinstva s pokojnima i radosti zbog Božjeg neizrecivog plana. Vjera u Božju snagu izvor je iskrenosti i hrabrosti, otvorenog pristupa ljudima i tajni zbilje u kojoj živimo. Vjera u uskrsnuće mrtvih ne zatvara usta i ne navlači masku na lice kršćanina, nego je poziv na otvoren pristup tajni uopće.
Današnji svijet i naše društvo puni su straha i zatvorenosti prema tajni. Danas i ne patimo više toliko od šutnje pred tajnom svijeta koliko od nametnute šutnje i zabranjenog govora. U opasnosti smo da stvaramo "privid tajne" tamo gdje tajne nema i privid poniznog čovjeka krijući se ustvari iza interesa i straha za poziciju i ulogu. Šutnja nam tako postaje maskom iza koje se krijemo i prikrivamo svoj interes. Šutimo u ime autoriteta koji nam uvjetuju radna mjesta, u ime političke stranke koja nas financira, u ime lažnih prijateljstava koja funkcioniraju kao trgovački ugovori. Šutimo ponekad lažno i u ime Boga "braneći" Božje zapovjedi i pravila, dok u pozadini leži pojedinačni interes i ovozemaljska briga.
A uskrsnuće? Uskrsnuće ne trpi interesnu tajnu, ono je tajna koja potiče na govor, otvoren govor koji se bliži Bogu i razrješenju Tajne. Kao što su mrtvi oslobođeni svakog plana i želje, svakog poziva i obaveze, svakog interesa i straha te pred licem Božjim stoje čisti i bez maske, tako su nam upravo oni – mrtvi – poziv na iskrenost, jasan govor, govor bez maske i zaleđa.
Preuzeto sa: www.svjetlorijeci.ba
