Sarajevo - U subotu, 9. studenog 2013. na gradskom groblju Bare u Sarajevu sahranjen je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Marijan Kopić koji je blago preminuo u Gospodine dan ranije u Svećeničkom domu u Sarajevu u 77. godina života i 53. godini svećeništva.
Misu zadušnica za pokojnog Marijana u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu slavio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić u zajedništvu s pomoćnim biskupom mons. dr. Perom Sudarom i uz koncelebraciju 34 svećenika među kojima je bio i župnik rodne župa pokojnog Marijana Oštra Luka–Bok preč. Bartol Lukić. Na Misu su sudjelovala i dvojica od četvorice živuće braće pokojnog svećenika Marijana te jedna od dvije žive sestre i druga rodbina kao bogoslovna zajednica, časne sestre i drugi vjernici.
Prije Mise nazočnima se obratio ravnatelj Svećeničkog doma Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu vlč. Fabijan Stanušić te podsjetio da je vlč. Marijan u spomenutom domu živio od 2. svibnja 2011. i da je od dolaska u mirovinu 1998. godine živio u zgradi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. „Uz naglašenu hiperaktivnost, posebno na području misija, brige za studente i izbjeglice, slijepe i slabovidne osobe do zanimanja za druge religije i drugačije osobe, može se kratko sažeti Marijanov život. Dvije riječi bile su mu omiljene: 'brat' i 'duša'“, kazao je vlč. Fabijan zahvalivši osoblju Svećeničkog doma za brigu koju su pokazali posebno tijekom dva posljednja mjeseca kada je otkrivena Marijanova teška bolest.
Na početku prigodne propovijedi kardinal Puljić uputio je riječi sućuti rodbini pokojnog svećenika Marijana te kazao da, gledano očima vjere, čovjek nije ono što o njemu drugi govore i pišu niti ono što čovjek sam o sebi misli nego ono što Bog o njemu vidi. „Opraštajući se od našeg vrhbosanskog svećenika Marijana, mogu reći da je njemu sada sve jasno što mu na zemlji nije bilo jasno jer je sada oči u oči s Bogom. Nama to ostaje tajna i mi ne možemo prosuđivati ono što je Bogu pridržano. Bog prosuđuje ljudska srca i ljudske savjesti“, kazao je kardinal Puljić napominjući da, nakon što čovjek zakorači u vječnost, vjera i nada prestaju jer čovjek tada gleda vječnu stvarnost. Naglasio je da tada, prema riječima sv. Pavla, ostaje samo ljubav odnosno ono u čemu je čovjek izgarao iz ljubavi prema Bogu i čovjeku u bilo kojem zvanju, a osobito u svećeničkom pozivu. Rekao je da ostaju samo djela ljubavi koja je donio pred Boga te da je to samo Bogu znano. Podsjetio je na Isusovu opomenu apostolima i svima drugima da ne sude druge ljude. „Mi ljudi smo vrlo ograničeni i opterećeni predrasudama, Bog proniče ljudska srca“, kazao je kardinal Puljić prisjećajući se da je kao bogoslov u svojim studentskim danima prvi put vidio tada mladog svećenika vlč. Marijana kada je, na poziv poglavarice sestara, oduševljeno držao predavanje djevojkama.
Kardinal Puljić je također podsjetio na divni običaj svećenika nadbiskupije da redovito slave Misu za preminulog brata svećenika moleći za tog svećenika ali i za sebe same svjesni vlastite grešnosti. Istaknuo je i da kao nadbiskup moli za pokojnog svećenika Marijana, po čijim je riječima i rukama u slavlju Euharistije Isusa dolazio pod prilikama kruha i vina, da ga Krist Gospodin primi za svoj stol u nebeskom kraljevstvu. „Svu ljubav koju je pokojni svećenika Marijan imao prema Tebi, Gospodine, i prema bližnjima saberi u jedan kalež koji prikazujemo s Tvojom Krvlju i to primi za njegovu dušu“, riječi su kardinala Puljića koji je uputio molitvu Gospodinu i za sve žive, a posebno za svećenike da izgaraju iz ljubavi prema dušama koje su im povjerene. Pozvao je rodbinu pokojnoga Marijana da mole kako bi između sebe izmolili onog koji bi pošao putem svećeništva i naslijedio pokojnog Marijana te izgarao za duše u mjesnoj Crkvi vrhbosanskoj.
Na kraju Mise kancelar Vrhbosanske nadbiskupije preč. Ilija Orkić ukratko je prikazao životni put svećenika Marijana.
Kardinal Puljić je vodio i sprovodne obrede na groblju Bare, a na sahranu je došlo i nekoliko slijepih i slabovidih osoba u znak zahvalnosti za zauzimanje za njih sada pokojnog svećenika Marijana. Riječi zahvalnosti za učinjena dobra uputila je i profesorica Ina Krsmanović ističući da je svećenik Marijan posvetio život vjeri i dobrim djelima. Prema njezinim riječima, bio je „izuzetan čovjek, velikoga srca, prijatelj istinske dobrote, ljubazan, gostoljubiv, iskren i u riječima i u srcu“. „Mnogo dobrote zasadio je na ovom svijetu; posjećivao je bolesnu djecu, bolesnike, siromašne i pomagao im kako riječju tako i djelom. Pomagao je ljudima u težoj materijalnoj situaciji i suosjećao s patnjama čovjeka“, kazala je profesorica Krsmanović ističući da s ljubavlju čuva uspomenu na pokojnog Marijana, na njegovu dobrotu i pažnju. Pokojni svećenik Marijan sahranjen je u svećeničku grobnicu dok su nazočni pjevali uskrsnu popijevku „Kraljice neba, raduj se“.
Marijan Kopić, rođen je 12. prosinca 1936. od roditelja Ive i Mande r. Ivanović u mjestu Oštra Luka, župa Oštra Luka-Bok. Osnovnu školu pohađa u Oštroj Luci, srednju u Zagrebu, a teologiju u Đakovu gdje je i zaređen za svećenika 29. lipnja 1961. Iste godine bio je župni vikar u Morančanima, da bi se ubrzo vratio na dovršetak bogoslovnog studija u Đakovo (1962. godine). Potom postaje župni vikar u Derventi; da bi 1. rujna 1963. bio imenovan župnikom u Rastičevu – na Kupresu. Od 8. listopada 1963. do 30. lipnja 1964. nalazi se u vojsci. Godine 1967. imenovan je dušobrižnikom u Innsbrucku (Austrija). Godinu dana kasnije je imenovan ravnateljem bogoslova u Eichstaettu. U Hrvatskoj katoličkom misiji u Ravensburgu je aktivan od 1975. godine, da bi dekretom Ordinarija u Ravensburgu 1978. bio imenovan upraviteljem misije u Ulmu. Dana 17. studenoga 1981. upućen je kao misionar u Zair - dijeceza Kalemie - Kirungu. Zbog teške tropske malarije ubrzo se vratio iz Afrike (1982.) i nekoliko godina je na liječenju i oporavku – kako navodi u svom pismu od 25. lipnja o. g. Godine 1987. odlazi na svećenički rad u Rottenburg i dopušteno mu je djelovanje u biskupiji Augsburg. Dekretom Ordinarija u Augsburgu od 26. ožujka 1996. je umirovljen.
Od 1998. godine je umirovljenik u Sarajevu, i ujedno pastoralno skrbi o slijepim i slabovidnim osobama u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Za boravka u Njemačkoj, pomagao je nekoliko svećenika i više bogoslova. Pomagao je u vrijeme rata – 1992 – 1995 mnoge ranjenike i izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. U svom pismu o iskustvu vjere (lipanj 2013.), napisao je: „Potrebno je zaista da svećenik ima veliku i čvrstu vjeru, da voli svoj svećenički poziv, ali je u kriznim momentima, još važnije da ima veliku ljubav prema svojoj biskupiji“. Preminuo je u prijepodnevnim satima 8. studenoga 2013. u Svećeničkom domu u Sarajevu. U oporuci, između ostalog stoji: „Svima praštajući sve molim za oproštenje zahvalan Bogu za život i milost svećeništva.“ Prema njegovoj želji, materijalna dobra ostavlja Bogosloviji.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! (kta)
