Matej insistira upravo na rođenjima, tjelesnim odnosima, da ne zaobilazi sve mračne strane života pokazuje kako se Bog svojim rođenjem u konkretnoj povijesti i konkretnoj ljudskoj obitelji utjelovio u stvarni život i kako ga se samo tamo može i susresti.
Piše: Ante VUČKOVIĆ
Kada se u liturgiji čita Isusovo rodoslovlje iz Matejeva evanđelja, onda nije teško opaziti na licima svećenika i vjernika neku vrstu dosadne odsutnosti. Monotono ponavljanje muških imena s monotonim ponavljanjem glagola roditi se. Pritom se čini kako ta imena dolaze iz nekoga drugog svijeta. Rijetko se koji propovjednik zaustavi na Isusovu rodoslovlju, usprkos tome što se u tih nekoliko minuta zgusnula cijela povijest Isusova naroda. Njegovo rodoslovlje. Dosada na licima kršćana odaje kako se nismo odveć poistovjetili s Isusovim rodoslovljem, unatoč vjeri da nas je upravo Isus ucijepio u izabrani narod i u povijest koja je počela s Abrahamom.
Osim što ovaj Matejev tekst iznosi na vidjelo našu dosadu i odaje naš nezainteresirani stav prema starozavjetnim pričama, on pokazuje još nešto. Između Isusa i Mateja koji je Isusovo rodoslovlje stilizirao u tri dijela po četrnaest naraštaja i nas postoji velika razlika. Malo tko u naše vrijeme poznaje imena svojih predaka dalje od tri, četiri pokoljenja. Naše nerazumijevanje nizanja muških imena, očeva i sinova, pokoljenjâ od Abrahama do Isusa samo je površni znak naše odriješenosti od velike mreže života. Djeca smo svoga vremena, a ono nas je odvojilo jedne od drugih, učinilo jedinkama, stjeralo nas u male, uske obiteljske krugove i zbrisalo s našeg obzora veliki i dugi niz pokoljenja koji su nam prethodili, na koje se naslanjamo, čije gene i nadarenosti preuzimamo i predajemo dalje.
Nedirnuti smo Isusovom genealogijom, jer nemamo svoje. Nismo se ucijepili u njegovu, jer smo iskorijenjeni iz svoje. Odnos s Isusom, kako ga Matej misli, nije samo duhovan. On prolazi kroz meso i krv. Naša se podrijetla gube u neznanju, nepreglednosti i nezainteresiranosti. I, neobično, ali upravo je to najvažniji razlog posve suprotnom, snažnom valu interesa i istraživanja vlastitih korijena u zapadnim zemljama.
Obiteljsko stablo. Obiteljsko se stablo dodiruje s idejom koju su proširili neki crkveni pokreti a po kojoj veliki dio životnih poteškoća svoje korijene vuče iz obiteljske genealogije. Kada se čovjek nađe pred velikim i nerješivim životnim poteškoćama, onda mu je bilo kakvo pojašnjenje podrijetla poteškoća i bilo kakva ponuda izlaska iz njih bolje negoli ništa. Tako su se u kratko vrijeme pojavila dva vrlo suprotna stava.
Prema jednom, svi problemi su samo odsjaj davnih neriješenih poteškoća u obiteljskom stablu. Valja samo ići dovoljno daleko i dovoljno precizno poznavati konflikte i grijehe prethodnih generacija kako bi se otkrio pravi uzrok sadašnjih problema. Nakon toga je potrebno moliti za njihovo iscjeljenje i potrebno je nadati se brzom rezultatu. Formula je otprilike ova: iscijeliti korijene obiteljskog stabla da bismo mogli imati zdrav i sretan život.
Drugi misle drukčije. Oni na sami spomen obiteljskog stabla i njegova liječenja pale sve svoje vjerničke alarme i hitaju u pomoć stručnjacima s polja zdrave duhovnosti. Ovi im onda, često puta po žurnom postupku, pojašnjavaju kako su zastranili u ezoteriju i kako je svatko odgovoran samo za svoje grijehe i kako svatko može liječiti samo svoje rane.
Između širokog i općeg nepoznavanja vlastitih korijena i snažne, ali jednosmjerne zainteresiranosti za obiteljsko stablo bilo bi dobro osluhnuti što Matejev tekst kaže. Može nam poslužiti kao smjerokaz. On je dobro došao svim trima stranama: onima koji slute da nešto nije u redu u njihovim obiteljskim korijenima, onima koji se zgražaju na pomisao kako na sebi nose posljedice grijeha svojih očeva, a i crkvenim službenicima koji se nerijetko ne snalaze pa se priklanjaju jednoj ili drugoj strani, traže pomoć od pobožne psihologije pojačavajući emotivnost, a ne unoseći svjetlo.
Kada osluhnemo Mateja, opažamo da je uistinu riječ o neprestanom ponavljanju tko se komu rodi. To je sjajan retorički način kako dobro istaknuti razlike. Primjerice, prisustvo žena u prevladavajućem nizu muških imena. U Isusovu se rodoslovlju pojavljuju četiri žene prije spomena Isusove majke Marije. Tamara, Rahaba, Ruta i Bat-Šeba. Sve četiri su imale neuredan život i neuredne odnose.
Tamara je, primjerice, imala vrelo neobičan život. Izgubila je jednoga za drugim dvojicu braće dočim ih je dobila za muževe. Trećega joj sina svekar više nije htio dati. Ona je onda prevarila svekra. Prerušila se u bludnicu, zavela ga i natjerala da joj ostavi svoj prsten pečatnjak. Kada je svekar, ne znajući da je bludničio sa svojom nevjestom, saznao da je ostala trudna i kada je htio da je kazne spaljivanjem, ona mu je njegovim prstenom pokazala da je dijete njegovo. Juda, njezin svekar, tada je priznao: Ona je pravednija nego ja, koji joj nisam dao svoga sina Šelu (Post 38,26).
Rahaba je bludnica iz Jerihona, Ruta strankinja, a Bat-Šeba žena koju je David oteo svome vojniku Uriji. Četiri žene, četiri imena za četiri moralno problematična života. No, moral i vjera muškaraca koji se spominju u Isusovu rodoslovlju nisu mnogo bolji. Iza njihovih se imena kriju različite životne priče koje oslikavaju svu raznolikost ljudskih sudbina. Biblija njihove živote promatra iz odnosa s Bogom. Pamti Božje riječi i djela i opisuje ljudske odgovore. Biblija se ne boji mana svojih likova. Ne stvara bezgrešne junake od grešnih ljudi krijući njihove mane i ističući njihove dobre strane. U Isusovu se obiteljskom stablu pojavljuju idolopoklonici, nasilnici, bludnici, ubojice. Mreža života iz koje će se roditi satkana je od nemoralnih ljudi i ljudi sklonih idolopoklonstvu. Isusovo je rodoslovlje isprepleteno ljudima neurednih odnosa s Bogom i s drugim ljudima. Puno je ljudskih mana. Što to znači za Isusovo rođenje i, nadasve, što to znači za vjernika koji se susreće s ovim tekstom?
I na nebu i na zemlji. Prvo što nam se pokazuje jest da se iz mreže nesavršenih i grešnih ljudi može roditi netko kao Isus. To je prilično jasna uputa da obiteljsko stablo ne uvjetuje život ljudima koji izrastaju iz njega. Odmah potom, međutim, upada u oči kako je Mateju stalo da precizno popiše Isusovo obiteljsko stablo. To je jasna uputa kako se priče koje prethode Isusovu rođenju tiču i njegova života. Obiteljsko stablo ne određuje novi život, ali novi život nije bez odnosa s prethodnim pokoljenjima. Kako držati zajedno ove dvije strane koje se, naoko, isključuju?
Mateju je važno pokazati kako Isusovo rođenje dolazi iz korijenâ koji sežu do Abrahama, do prvog saveza Jahve s praocem vjere. Isus će biti ispunjenje Božjeg obećanja Abrahamu. Po njemu će Abraham uistinu postati ocem mnogih naroda. Važno mu je prikazati i ljudsku stranu u Isusovu rodoslovlju. Ako Isus dolazi otkupiti svijet, onda ne dolazi u savršeni i bezgrešni svijet, nego u ljudske odnose sa svim od čega su oni satkani: nasilje, okrutnosti, preljubi, strasti. Ulazi svojim rođenjem u ljudsku mrežu grijeha.
Isus je dio tog potomstva. On je Abrahamov i Davidov sin, ali nije samo to. On je više od toga. Nije samo posljedica mana svojih predaka. On je obilježen svojim rodoslovljem, ali stoji u temeljnom odnosu s nebeskim Ocem. Ovdje odjednom postaje jasno koliko je važno čovjeka promatrati i u mreži obitelji, ali i iz odnosa s nebeskim Ocem. Temeljno usmjerenje Isusove genealogije nije traženje razloga njegovoj teškoj životnoj sudbini ili traženje opravdanja za nevolje koje su ga snašle. Temeljno je usmjerenje spasiteljsko i otkupiteljsko. Mane u njegovom rodoslovlju su utopljene u Jahvin savez i obećanje kao i u Isusovo poslanje otkupljenja.
Metafora stabla upućuje na ukorijenjenost u zemlji. Korijenje se ne vidi na sličan način kako ne vidimo svoje podrijetlo. No, ono je tu. Nosi cijelo stablo. Krošnja, međutim, raste prema nebu. Od njega dobiva i svjetlo i kišu. Raste zahvaljujući otvorenosti prema nebu. Na sličan način i ljudski život raste kada se, oslonjen na svoje pretke, okrene prema nebu.
***
Suvremeni je zapadni svijet zapao u prenaglašeni individualizam. Upravo iz te jednostranosti rađa se duboka potreba za ukorijenjenošću, odnosima koji traju i u kojima je moguće prepoznati sebe iz svojih obiteljskih obilježja. Veliki interes za istraživanjem obiteljskog stabla pokazuje i to da čovjek trpi ukoliko ne poznaje svoje mjesto u svijetu i u slijedu generacija.
No, Novi nas zavjet uči još nečemu. Čovjek trpi ukoliko se ne uspije smjestiti u generacije koje je Isus povezao s Abrahamom i Božjim obećanjem. O tom govori Ivanov opis Isusova noćnoga razgovara s Nikodemom. Isus mu je pojašnjavao ljudsku potrebu da se rodi ne samo od tijela, nego i iz Duha, odozgor. Tko ostane samo u tjelesnoj mreži, ne može u kraljevstvo istine i slobode. Valja se roditi i iz Duha. To je jasna uputa kako nije dovoljno istražiti svoje korijene, nego se valja slobodno odlučiti i za odnos s Bogom.
Kad god se dogodi da propovjednik ozbiljno prihvati Božju riječ i prevede je u živote vjernika kojima je poslan, nestane dosade s lica vjernika. To pokazuje da dosada dolazi iz neznanja i prevelike udaljenosti Božje riječi od konkretnog života. No, to da Matej insistira upravo na rođenjima, tjelesnim odnosima, da ne zaobilazi sve mračne strane života pokazuje kako se Bog svojim rođenjem u konkretnoj povijesti i konkretnoj ljudskoj obitelji utjelovio u stvarni život i kako ga se samo tamo može i susresti.
Čini se da je Evanđelje hrabrije od onih kojima je povjereno. I to spada u još nedovoljno osvijetljenu stranu Božje hrabrosti. Povjerio je svoju stvar u ruke krhkih ljudi. Isusova genealogija i tu unosi svjetlo: Isus nije došao suditi, nego je na sebe uzeo sve ljudsko i otvorio ljudima mogućnost novog rođenja. Rodio se jednom, a nakon toga se svatko može u njemu roditi drugi put. Zar to nije dovoljno da čovjeka zahvati strast za otkrićem i njegova i svoga rodoslovlja?
Izvor: Svjetlo riječi
