Naša riječ "Božić" ustvari je umanjenica riječi "Bog", a po starom načinu slavenskog označavanja podrijetla, nastavak "ić" označavao je pripadnost jednog djeteta njegovu ocu.
Tako je kraljević kraljev sin, Božić Božin sin ili Božji sin. Za Talijane je božićna svetkovina "Natale" rođenje, dok je za Nijemce posvećena noć (Weihnacht) a za Engleze Kristova misa (Christmas). Starinski kršćanski naziv na grčkom je ta genethlia Hristou što je latinski izraženo kao dies natalis Christi.
Općeprihvaćen blagdan
Božić je jedna od značajnih svetkovina suvremenog kršćanstva koja je postala općeprihvaćeni blagdan evropskog čovjeka. Svetkovine uopće odraz su godišnjeg ritma prirode pri čemu prevladavaju svetkovine rasvjetljenja i svetkovine rađanja života, odnosno "pokretanje točka" prirode kao što se uz život Budhe (Probuđenoga, Rasvijetljenog) veže svetkovina svjetlosti i pokretanja točka.
Za kršćane je Isusovo rođenje ne samo povijesni, nego prvenstveno teološki, misterijski događaj. Isus se rodio za vrijeme rimskog Cara Augusta i judejskog kralja Heroda 3. do 4. godine prije početka nove, kršćanske ere, jer je u računanju Dionizija Malog (Dionisius Exiguus iz 6. stoljeća) nastala pogreška datiranja 753. godine rimskog računanja (ab Urbe condita - od sagrađenja Rima). Ako je Herod umro 749. ili 750. po rimskom računanju, onda se Isus morao roditi prije, jer ga je Herod pokušao ubiti.
Značajno je što evanđelisti posvećuju vrlo malo pozornosti i prostora povijesnim događajima iz Isusova života. Za njih je važan Kristov misterij pa zato naglašavaju duhovnu važnost rođenja i Isusova djetinjstva. Ni stara Crkva nije posvećivala posebnu pozornost drugim događajima iz Isusova života nego samo središnjem misteriju Kristove pojave - Uskrsu. Tek kasnije se na Istoku, posebno u Egiptu i Siriji slavi u dane zimskog solsticija (koji su oni smještali na 6. 1.) svetkovina Epifanije - Gospodnje objave i njegova javnog predstavljanja svijetu, odnosno Magima (mudracima): Isus se očitovao ne samo u rođenju nego, prvenstveno, u božanstvu kad je učinio prvo čudo na svadbi u Kani. U to doba se kod naroda helenističke civilizacije slavila svetkovina solsticija - ojačanja sunčeve svjetlosti pa su kršćani naglašavali svoju koncepciju Svjetlosti - Isusa. Kako su kod pogana uz ovu svetkovinu bili vezani obredi koji se odnose na tekuće vode, to su kršćani uz ovu svetkovinu povezali Isusovo krštenje u tekućoj vodi rijeke Jordana.
Otkad se slavi?
Tek u 4. stoljeću snažnije su zastupljene svetkovine iz Isusova djetinjstva, a nešto je starija svetkovina njegova rođenja.
U Egiptu i Palestini se početkom trećeg stoljeća Isusovo rođenje slavi 20. svibnja ili, u svakom slučaju, u proljeće. Ima podataka da se slavilo i u drugom stoljeću i to na četvrti dan stvaranja - srijedom da se pokaže kako se tada rodilo "Sunce pravde" (Mal 4,1) kao što je četvrti dan Bog stvorio Sunce! Nadalje, kako je Izak pralik Isusa, tradicija se pobrinula da se i rode istoga dana tj. 14. nisana (kad se prema Hagadi rodio Izak). U jednom rimskom tekstu koji nosi naslov "Depositio martyrum" - Sahrana mučenika iz 354. godine uz dan 25. prosinca stoji ovaj dodatak:
"Natatus Christus in Betlehem Judae - U Betlehemu u Judeji se rodio Krist". Još stariji tekst (Depositio episcoporum - sahrana biskupa) za godinu 336. stoji isti tekst. Dakle, svetkovina rođenja ne veže se uz nedjelje, kao svetkovina Uskrsa, nego uz svetačke uspomene. Ne znamo je li se i gdje Božić prije ove godine slavio na 25. prosinca.
Smještanje Isusova rođenja na dan 25. prosinca moglo bi biti kršćanska reakcija na činjenicu što je car Aurelijan 257. godine dotadašnju rimsku svetkovinu Dies Solis Invicti - Dan nepobjeđenog Sunca proglasio državnim blagdanom i odredio da se slavi 25. prosinca. Namjesto toga kršćanska je zajednica u Rimu slavila Natalis Christi - dan Kristova rođenja.
Još jedna okolnost govori u korist slavljenja Božića na 25. prosinca, a to je slavljenje Blagovijesti, dana Isusova začeća 25. ožujka, što je točno devet mjeseci prije Božića.
Rimski običaj slavljenja Božića 25. prosinca prenesen je u Afriku gdje se nalazi spomen da je slavljen već 360. godine. To se posebno naglašavalo otkako je ova svetkovina na taj dan uvedena u Egiptu (439. godine) da bi se ojačala borba protiv Nestorija i naglasilo Kristovo čovječanstvo i Božanstvo. Zanimljivo je kako je Armenija dugo zadržala jeruzalemski običaj te je Božić slavila o Bogojavljenju - Epifania (6. 1.). Konačno je zapadno kršćanstvo prihvatilo slavljenje Epifanije - Bogojavljenja (6. 1.) a istočno slavljenje Isusova rođena (Božića, 25. 12.). Otada se naglašavaju dva misterija:
25. 12. slavi se Isusovo rođenje;
6. 1. slavimo njegovo očitovanje magima - mudrim ljudima, jer samo ga mudri mogu prihvatiti kao i oni jednostavni betlehemski pastiri koji se ne diče svojom mudrošću nego svojom poslušnošću Božjoj volji. Oni koji znaju da ništa ne znaju i oni koji smatraju da mnogo toga ne znaju, oni se klanjaju Božanskom djetetu. Svi ostali teško prihvaćaju tajnu Božjeg rođenja kao djeteta, jer im njihova nadutost priječi sageti glavu pred Božjom veličinom, ali i velikim čovjekoljubljem po kojemu je htio podijeliti s čovjekom njegovu sudbinu i sve životne poteškoće od siromaštva do smrti.
Kako se slavi?
U Rimu se na Božić uvriježio običaj da se slave tri mise. Najprije se slavila noćna misa kod sv. Petra, a onda se "ad gallis cantum - kad zapjeva pijetao", znači pred zoru, išlo k Santa Maria Magiore dok se "mane in aurora - jutrom u zoru" slavila misa kod sv. Anastazije.
S vremenom je božićna svetkovina dobila i svoj oficij i osminu, da se na neki način izjednači s velikom svetkovinom - Uskrsom.
Božićni običaji
Posebno su značajne božićne misterijske igre - skazanja u srednjem vijeku. Kad se predstavljao raj zemaljski uvijek se na sjeveru od 16. stoljeća nalazila zelena jelka kao simbol vječnog zelenila. Ova se jelka od 1605. u Schlettstadtu (Elzas) naziva božićno ili Kristovo drvo - Christbaum. Ovo drvo masovno se javlja oko 1880. u Zürichu, Münchenu, Beču i njihovim okolicama dok se konačno odatle nije raširilo posvuda.
Iz skazanja, predstava Isusova rođenja razvile su se božićne jaslice, predstava Betlehema i jaslica s magaretom, volom, ovcama i pastirima, a u sredini Marija i Josip nad djetetom isusom. Ovo se veže uz Sv. Franju iz Asiza koji je u Grecciu jedne godine uživo uprizorio jaslice s volom i magarcem, ali bez djeteta Isusa. Otada franjevački red gaji posebnu tradiciju jaslica.
Razni božićni kolači podsjećaju na kolače za umirivanje duša pokojnika. U svijetu je poznat tirolski kruh od voća, a poznato je i vino sv. Ivana - Johanniswein (Mienetrinken).
Kod nas postoje posebni običaji vezani uz Badnjak (dan bdijenja) pa se i drvo koje se usijeca na taj dan i donosi kući naziva Badnjakom. Ovaj običaj je naglašeniji kod pravoslavnih nego kod katoličkih kršćana. Na Badnju večer nekoć se u naše kuće unosila slama. Sjećam se da je moja pokojna baka i kravi davala obilniju i biraniju hranu: "Da i ona osjeti da je Božić!"
S vremenom je i kod nas prihvaćana Božićna jelka iako je sijanje pšenice nama mnogi bliskiji običaj: i jedno i drugo izražava zelenilo i život. Pšenica se obično sije na svetkovinu sv. Lucije (13. prosinca).
Uz Božić i predbožićno doba su vezane i neke noćne povorke, posebno na sv. Luciju ili na sv. Nikolu (6. 12.) ili sv. Tomu. Cilj im je bio odgonjenje štetnih duhova. Vezane su ustvari uz najkraći dan u godini kad se svjetlo bori za opstanak pa se zato odgone nečiste sile. Odatle je nastao i običaj čekanje Nove godine, bdijenja koje je preneseno od Badnjaka.
Uz Bogojavljenje (kasnije nazvano Tri kralja, kao uspomena na Mage, mudraca iako im Evanđelje na donosi broj) vezane su povorke mladeži koja pjeva (Sternsigner). To je danas ponovno popularno kod zapadne kršćanske mladeži koja obilazi ulice i pjevajući skuplja priloge u dobrotvorne svrhe.
Značajne su božićne pjesme. Svaki narod ima svoje specifične. Kod nas je najpopularnija starodrevna "Božićna pisma": "U se vrime godišća, mir se svitu navišća". U svijetu je najpoznatija salcburška "Tiha noć" (Stile Nacht) prevođena preko stotinu puta.
Uz pjesme postoje posebna božićna skazanja. Kod nas su se takva skazanja održavala u srednjovjekovnim gradovima Dalmacije i Hrvatske.
U folkloru je sačuvano mnogo momenata vezanih za Božić. Tako se smatralo da je dijete koje se rodi na Božić nesretno (oduzima važnost Isusovu rođenju!) pa se može pretvoriti u - vukodlaka!
Kod nas je najpopularnija Ponoćka - misa u ponoć. Nekoć se u Bosni misa slavila u zoru pa se zvala zornica. Čarobno je bilo promatrati kako se iz bosanskih sela slivaju rijeke svijeća prema crkvi uz tiho pjevanje božićnih pjesama. Svjetlo je razbijalo noćnu tamu. Božić je svetkovina svjetlosti.
***
Kako ćemo proslaviti Božić mi u Sarajevu?
Ponoćki neće biti, jer bi to bilo odveć opasno, a k tome postoji i policijski sat - zabrana kretanja i za one koji bi bili odvažni. Jedna crkva je ipak najavila ponoćku (ona u Novom Sarajevu). Kod nas franjevaca bit će misa u podrumskoj prostoriji u 16 sati. Ne usuđujemo se slaviti misu u crkvi. Ne smijemo izlagati svijet opasnosti jer se naša crkva može direktno gađati (a koja se to zgrada u Sarajevu ne može direktno gađati?!) s brda. Sarajlije će ove godine biti lišeni susreta kod sv. Ante kad se u dupkom punoj crkvi nije moglo razaznati tko je koje vjere, jer su na ponoćku išli oni koji su pratili svoje katoličke prijatelje i s njima dijelili božićno veselje.
Jedan običaj vezan uz Božić ove godine sigurno neće izostati: pucanje. Dosad je to bilo pucanje radi pucanja a sad je pucanje radi ubijanja!
Što je s Božićnim pjesmama i jelima? Kakav je Božić bez puna stola?!
Možda će nas ovogodišnji Božić približiti događaju Isusova rođenja. Možda ćemo spoznati pravi smisao Isusova rođenja u špilji - štali, silazak bogatog Boga među siromašne ljude. Solidarnost Božjega Sina s Božjom ojađenom djecom.
Možda će se ipak iz nekog stana začuti, makar i tiha, božićna pjesma. Pjesma se ne diže samo iz grla nego i iz duše, i ne samo onda kad smo veseli nego i onda kad smo prestrašeni da pjesmom odagnamo strah.
Dragi gledatelji, zapjevajte iz svega grla. Pjesma će vam vratiti samopouzdanje i pouzdanje u Boga, jer samo od njega možemo očekivati spasenje. Ljudi će se o Božiću previše zabaviti božićnim poklonima i punim stolovima a da bi mogli misliti na našu nevolju.
Napisano za govor na TV Sarajevo o Božiću 1992.
Izvor: svjetlorijeci.ba
