Svojim ulaskom u ovaj svijet u liku djeteta Bog je ponovno potvrdio veličinu i dostojanstvo čovjeka.
Piše: Božo LUJIĆ
Isusovo rođenje umotano je u ruho starozavjetne objave i iskustava koja su ukazivala na Božju prisutnost u narodu, a s druge strane može se uočiti novina u bitnome: Isus ipak nije rođen kao mnogi drugi koji su u Izraelu igrali značajnu ulogu u političkom i vjerskom životu. Njegovo rođenje nosilo je posve drukčije značajke. Pokušat ćemo analizirati najavu Isusova rođenja na temelju Mt 1,18-25.
Najava Isusova rođenja i davanja imena
Tekst Mt 1,18-25 želi iznijeti na vidjelo razloge i motive zbog kojih pisac želi pojasniti Isusovo rođenje. Ponajprije uočavamo određene činjenice koje pisac jednostavno navodi jer bi one trebale činiti okvir cjelokupnoga izvješća: ispripovijedano se nalazi unutar Marijinih zaruka s Josipom. Samo pak Isusovo rođenje bilo je povezano izravno s Marijom i s Duhom Svetim što uključuje ljudsku i božansku dimenziju Isusove osobe. Drugo, tu je također i Josip, legitimni Marijin zaručnik iz Davidove loze. Njemu Bog u snu otkriva tajnu Marijine trudnoće i potiče ga da prihvati Mariju i njezino dijete te da mu poput zemaljskoga oca dadne i znakovito ime Isus. Nakon toga slijedi obrazloženje kao stanovito pojašnjenje starozavjetnoga tekst Iz 7,14 i zaključak da je Josip preveo u svoju kuću Mariju i zaštitio nju i njezino dijete te je djetetu dao doista ime Isus.
Marija je bila zaručena s Josipom. Židovske zaruke predstavljale su u izvjesnom smislu zakonski početak sklapanja braka što uključuje i to da se Marija već može nazivati Josipovom ženom. U židovstvu su se djevojčice zaručivale s 13 godina pri čemu je zaručnik mogao biti u dobi između 18 i 24 godine. Djevojka je živjela sa svojim roditeljima u kući. Nakon otprilike jedne godine dolazilo je i do stvarnoga sklapanja braka. Ukoliko bi djevojka u tom razdoblju spolno općila, smatrana je preljubnicom.
Iz navedenoga je razumljivo da se Josip našao u nezgodnu položaju. Postoje dva mišljenja u vezi s Josipovim postupkom, a vezana su uz činjenicu je li Josip znao za Marijinu trudnoću prije anđelova upozorenja ili nije? Ukoliko nije znao, onda je bilo vjerojatno da je Josip sumnjičio svoju zaručnicu Mariju za preljub i da ju je bio odlučio potajice otpustiti. Ukoliko je pak Josip znao za Marijinu trudnoću i za sve ono što se prethodno bilo dogodilo s Marijom, onda je moguće da je Josip htio Mariju otpustiti da ne oskvrne ono što se Božjim zahvatom bilo dogodilo u Mariji. Josip bi se s tog razloga bojao uzeti Mariju sebi. Katolički biblijski tumači skloniji su ovom drugom mišljenju.
Poduka Josipu dolazi s neba, i to u snu. Čini se da je ovdje Josip prikazan poput Josipa Egipatskoga koji je sposoban tumačiti snove. Isto tako valja ukazati da je Matejev prikaz Isusova rođenja veoma sličan onome o rođenju Jišmaela (usp. Post 16,11). Naglasak leži na Božjoj inicijativi: ono što je u Mariji ne samo da potječe od Boga nego je i Božji dar ljudima. Zbog toga se Josipova veličina i mjeri spremnošću na prihvaćanje Božjega dara preko Marije. U tom je smislu Josip prvi koji je poslije Marije u poslušnosti vjere prihvatio Božji dar čovječanstvu.
Anđeo razlaže Josipu tri stvari: prvo – Marija će roditi sina koji ne potječe od ljudi nego od Boga, drugo – njegovo ime treba biti Isus i treće – on će narod osloboditi od njegovih grijeha. Sve tri oznake ukazuju na to da je to dijete povezano s Bogom i onim što je Bog činio i čini za narod. Naglasak nije na tomu da će se dijete roditi nego kako će se roditi.
Etimologija Isusova imena povezana je s Isusovom kasnijom zadaćom. Ime se veže uz hebrejski naziv Ješua, što je zapravo skraćenica od Jehošua, a znači „Gospodin je spasitelj“. Božja spasiteljska djelatnost bit će usmjerena na uništavanje čovjekovih grijeha, što ukazuje na mesijansku usmjerenost djeteta. Ime pak treba dati otac a ne majka, kao što je to bilo i uobičajeno u židovstvu.
Isus je Emanuel
Potom slijedi navod iz Iz 7,14 kojim se također obrazlaže i utemeljuje Isusovo poslanje. Zanimljivo je da je citat iz Izaije primijenjen na Isusa iako su mnogi tumači vidjeli u zagonetnoj ženi ili ženu proroka Izaije, ili pak ženu kralja Ahaza. Židovska rabinska egzegeza nije ovo mjesto interpretirala mesijanski.
Ipak se rođenje djeteta od djevice u Iz 7,10.17 povezuje uz stanje koje je u to doba bilo na povijesno-političkoj pozornici. S jedne strane, Izaija traži od kralja da usmjeri narod kako bi se oslonio na Gospodina, a s druge da se ne oslanja na izvanjsku moć oružja kao trenutnu snagu jačega. U tom kontekstu Bog daje kralju znak, ali ne u podizanju većega i snažnijega kralja od Ahaza nego u čudesnom rađanju djeteta u kojemu će Bog biti nazočan. Zato se to dijete treba zvati Emanuel, što znači S nama Bog. Dijete iz Izaijina konteksta hranit će se eshatološkom hranom: medom i mlijekom i imat će božanska obilježja jer će moći razlikovati dobro od zla, što je bilo pridržano samo Bogu (usp. Post 1–3).
Umetanjem ovoga citata – ističu biblijski tumači – naglašava se dvoje. Ponajprije, ističe se Isusovo nebesko podrijetlo vezano uz začeće po Duhu, a drugo, želi se ukazati na djevičansko rođenje od Marije. I jedno i drugo bilo je značajno za biblijskoga pisca jer odaje Isusov identitet i dostojanstvo.
Osim toga, ne bi se smjelo izgubiti iz vida da ime Emanuel čini inkluziju Matejeva evanđelja: ono se nalazi na početku Evanđelja (1,23) i na kraju kad Isus šalje svoje učenike s misijskim nalogom da idu poučavati i krštavati do nakraj svijeta, a Isus će biti s njima (28,20). Na prvome se mjestu govori o povijesnom Isusu (1,23), a na drugome (28,20) o proslavljenom. Na taj način Matej ističe identitet povijesnoga Isusa i proslavljenoga Krista. To je glavna svrha i ovoga ulomka, ali i cijeloga Matejeva Evanđelja: Bog je nazočan ne samo u Isusu nego je i Isus nazočan sa svojom zajednicom sve do svršetka svijeta.
Ipak postoji još jedna nakana pisca: prikazati Josipa kao pravedna čovjeka koji je upravo pravedan zbog toga jer sluša Boga i vrši njegovu volju. Josip nije u prikazu glavni lik, ali na njegovu liku ispisuje se ispravan stav prema Božjem djelovanju u povijesti, čak i onda kad taj plan nije u potpunosti jasan i za čovjekovo poimanje pravedan.
Svijest da je Isus i čovjek
Iako je u temeljima kršćanstva velika istina da je Isus rođenjem od Marije u potpunosti čovjek, ipak se ta činjenica često gubi pod onim božanskim u Isusu. Zaboravlja se da je Bog odlučio ući u ovaj svijet odozdo, kao običan čovjek, u liku malenoga i bespomoćnoga djeteta. Na taj način čovjekovo ljudstvo biva potvrđeno i oplemenjeno, jer u njemu nailazimo na stalnu Božju prisutnost. No ta Božja prisutnost nije obećana niti dana u bilo kojem novome zakonu ili još strožem nizu zapovijedi, nego se ostvaruje na području antropološkoga i osobnoga. Svojim ulaskom u ovaj svijet u liku djeteta Bog je ponovno potvrdio veličinu i dostojanstvo čovjeka.
S druge strane, odsada čovjek može tražiti i susretati Boga prvenstveno u ljudima, prije svega u onim najjednostavnijim koji imaju bezazleno dječje srce i čije oko nije zamućeno bilo kakvim interesom. Svako gaženje čovjeka znači iz perspektive Božića nijekanje i preziranje Božje prisutnosti na zemlji. Zbog toga je neophodno poštivati pravo čovjeka jer se na taj način poštuje i pravo Boga. Čovjek je doista pozvan biti human jer je Bog u ovome svijetu prisutan kao humani Bog u pravome smislu riječi.
Izvor: svjetlorijeci.ba
