Dvije su velike prepreke za jedinstvo kršćana. Prva je vrlo stara i uvijek ista: arhaični konfesionalizam, koji i ne želi ući u konstruktivni dijalog s drugima, jer je uvjeren u vlastitu superiornost.
Druga je negacija bilo kakvih teoloških argumenata i priželjkivanje nekakve zajedničke vjere bez obvezujućih sadržaja.
Piše: Marinko PEJIĆ
Većina se povjesničara danas slaže da se raskol između Rima i Carigrada, koji je kasnije prerastao u trajnu razdvojenost kršćanskog Istoka i Zapada, nije dogodio iznenada. Nije moguće s preciznošću odrediti ni vrijeme ni neki posebni događaj koji je uvjetovao to razdvajanje. Od IV. do IX. st. imali su Rim i Carigrad često duge periode međusobne podijeljenosti, tako da godina 1054, koja se konvencionalno uzima kao početak raskola, nije ništa drugo nego jedan u nizu prekida odnosa između ovih dvaju kršćanskih centara. Radi se prije o jednom dugom procesu međusobnog udaljavanja ili otuđivanja (Y. Congar).
Koji god bio razlog prekida odnosa između Istoka i Zapada, teološke ili disciplinske naravi, u osnovi se uglavnom nalazila razlika u poimanju vlasti ili autoriteta u Crkvi, tako da se može reći, kako je uza sve druge važne razloge, raskol bio i politički motiviran.
Teološke razlike su oduvijek postojale. Najstarije su se kršćanske zajednice smatrale jednim u vjeri u Isusa Krista, iako su od samih početaka među njima postojale znatne razlike. Najstarije ispovijesti vjere pokazuju različite formulacije, ovisno i od liturgijske tradicije, zemljopisnog položaja, povijesti i kulture neke zajednice. Te se razlike nisu doživljavale kao suprotnosti. Razlike postaju problematične tek onda kada su se stvorili politički preduvjeti za raskol.Ako je raskol bio dobrim dijelom i politički motiviran, je li ekumenizam, kao pokret za ponovno uspostavljanje jedinstva kršćana, politički motiviran?
Prvi pokušaji ponovnog ujedinjenja Crkava krenuli su od bizantskih vladara i bili su motivirani potragom za političkom i vojnom pomoći Zapada zbog prijeteće turske najezde. Papa je sa svoje strane uvjetovao pomoć službenim i definitivnim prihvaćanjem doktrinarnih stajališta i crkvenih struktura latinskog kršćanstva. Najozbiljniji takav pokušaj uspostavljanja jedinstva bio je svakako Firentinski sabor.
Trebao je to biti istinski susret dviju Crkava, ali i ovdje su, nažalost, prevladali politički argumenti. Možda bi rezultat bio drugačiji da u raspravama nisu sudjelovali samo crkveni političari i skolastički teolozi, nego i istinski duhovni predstavnici dviju tradicija. Na Zapadu, recimo predstavnici franjevačke duhovne škole, koja je po svojim karakteristikama znatno otvorenija dijalogu s drugima. Ta šansa nažalost nije iskorištena, do istinskog duhovnog susreta dviju crkvenih i duhovnih tradicije nije došlo.
Što je s ekumenizmom u naše vrijeme? Je li on i sada politički motiviran?
Odgovor je svakako potvrdan: on je i danas politički motiviran, iako možda na jedan drugačiji način.
Ako pratimo medije koji o tome pišu ili govore, onda se možemo lako uvjeriti kako se pitanju pomirenja Crkava pristupa na jedan suviše pragmatičan način, kao da je pitanje jedinstva kršćana jednostavno podređeno političkim ciljevima, potrebno zbog mira u svijetu i u regiji. Ponekad se o jedinstvu, posebno u našim krajevima, govori kao o običnom projektu dnevne politike, i to često govore ljudi koji su se svim svojim djelovanjem pokazali kao poticatelji mržnje i netrpeljivosti prema svemu što je drugačije od njih. Ili se o ekumenizmu govori kao o strategiji preživljavanja ondje gdje jedna zajednica živi kao manjina među nekom drugom većinskom, ili dvije manjinske među trećom većinskom. Ima i ekumenizma koji bi u nečijim strategijama trebao funkcionirati kao savez dvojice protiv trećega, negirajući tako samu bit pokreta pomirenja. Jedinstvo „po svjetsku“, po modelu političkih dogovora želi biti uvijek jedinstvo protiv nečega ili nekoga, uvijek ima neki cilj (bio on i plemenit) koji ne polazi od Kristove molitve „da svi budu jedno“.
Pad Berlinskog zida, događaj koji se sve u svemu i nije dogodio tako davno, mnogima se činio kao konačno otvaranje puta za jedan sretniji susret Istočne i Zapadne Europe, pa zašto ne, i jedan istinski susret kršćanskog Istoka i Zapada. Nažalost, stvarnost se vrlo brzo pokazala potpuno drugačijom nego su mnogi očekivali. Isto se dogodilo i s nadom o susretu Crkava. Moramo iskreno i ponizno priznati da do toga susreta nije došlo, barem ne u mjeri u kojoj se nadalo. Odnosi među različitim kršćanskim konfesijama su zahladili. Pozicije su se dodatno ukrutile, tako da mnogi danas govore o bezizlaznoj situaciji u kojoj se ekumenizam nalazi, dok drugi otvoreno govore da je ekumenizam nadiđen.Dvije važne prepreke stoje danas pred jedinstvom kršćana.Prva je vrlo stara i uvijek ista: arhaični konfesionalizam, koji i ne želi ući u neki konstruktivni dijalog s drugima, jer je uvjeren u vlastitu superiornost. Druga je negacija bilo kakvih teoloških argumenata i priželjkivanje nekakve zajedničke vjere bez obvezujućih sadržaja. I jedna i druga zapreka su anti-povijesno usmjerene: prva, jer apsolutizira jedan određeni povijesni trenutak i model; druga, jer je u potpunosti negira apsolutizirajući ideologiju samodostatnog moderniteta.
Dijalog se može voditi samo ostajući čvrsto u povijesti. Međutim, potrebno je pročišćenje povijesnog sjećanja. Vrlo je važno istaknuti da pomirenje ne smije značiti povijesni zaborav, nego oprost i razumijevanje. Ne bijeg od povijesti nego njezino pročišćenje, poštenim povijesnim istraživanjem i molitvom. Iskrenim priznavanjem vlastite odgovornosti i zasluga drugoga, zajedno s upornom potragom za različitim načinima autentičnog tumačenja naslijeđa koje nas obvezuje.
Na institucionalnoj razini se primjećuje da je uspjeh na polju ekumenskog dijaloga do sada bio uglavnom djelomičan i nedovoljan: teološki dijalog i zajedničko svjedočenje na nekim projektima nisu doveli do željenog približavanja Crkava. Teološki konsenzus, očito, treba prerasti u konkretni život Crkava, ono što zovemo duhovnošću jedne zajednice.
Politički ekumenizam ima alternativu; on mora postati ekumenska duhovnost. Važnost duhovnosti je upravo u tome što ona najbolje izražava vjeru jedne zajednice. Naravno, duhovnost se ovdje ne treba svoditi na same molitvene formule ili izvanjske načine izražavanja kulta, nego se mora odnositi na istinsko duhovno iskustvo. Ako se hoće upoznati duhovno iskustvo jedne zajednice, onda se treba potruditi upoznati ne samo pisanu ili usmenu baštinu te zajednice, nego i njezinu glazbu, liturgiju, sakralnu umjetnost i arhitekturu. Duhovnost se izražava u svemu ovom bogatstvu i raznolikostima utjelovljenja vjere. Put zajedništva u duhovnosti može postati put zajedništva u vjeri.
Za međusobno bi razumijevanje temeljno ekumensko načelo trebalo biti: da se ne smije mjeriti nečija duhovna praksa polazeći od sebe, nego polazeći od duhovne i teološke tradicije toga drugoga, samo se tako možemo međusobno obogatiti. Za ovakav pristup potrebna je velika poniznost, koja nije lagana i nije uobičajena. Crkve često misle da brane istinu ističući vlastite duhovne prakse i svece kao zastave i kao način da povećaju vlastiti prestiž.
Jedino dijalog u ljubavi može biti temelj ekumenske duhovnosti. Autentični dijalog postoji onda kada svaki od partnera u dijalogu stvarno misli na drugoga ili druge, na njihov način postojanja, vjerovanja i življenja vjere, s namjerom da uspostavi između njih istinsko razumijevanje (M. Buber).
Potrebno je u prvom redu istaknuti, na neki način, osobni karakter ovakva dijaloga. Uvijek su konkretni ljudi oni koji vode dijalog, ne ideje i sustavi. Sučeljavanje sustava, po sebi nije dijalog o kojemu govorimo. Dijalog koji je temelj ekumenske duhovnosti je uvijek konkretni susret osoba, sa svim onim što jesu u svom životnom ambijentu, koji je u našem slučaju vjera Crkve kojoj pripadaju.
Temeljni stav prema onome s kojim želim ući u dijalog je svakako stav otvorenosti i prihvaćanja. Ulazim u dijalog ne da bih poučio nekoga ili informirao ga, nego da bih tome drugome dao prostora da bude ono što jest.
Moramo, nažalost, konstatirati kako su ekumenski susreti često obrambenog, ako ne i uvredljivog karaktera. Drugoga često predstavljamo na iskrivljen i karikaturalan način, dolazeći sa svojim već formiranim idejama i slikama u kojima se drugi ne može prepoznati. Ako ne nastojim upoznati drugoga da bih ga kritizirao ili dokazao kako je moja vjerska i duhovna tradicija superiornija, onda će mi se otvoriti oči za ljepotu drugačijeg pristupa zajedničkoj duhovnoj baštini.
Naše viđenje istine ima više šanse da bude ispravno shvaćeno ako bude popraćeno poniznom ljubavlju, koja ne želi dominirati nad sugovornikom, ne želi ga pobijediti, nego mu želi služiti. Ljubav nikada ne izdaje istinu, nego joj služi, jer onaj koji je Istina sâma nije nametnuo svoju istinu nego je oprao noge onima koje je stvorio.
Izvor: svjetlorijeci.ba
