Nije to neka obveza koju trebaš izvršiti a da ni sam ne znaš zašto. Nije to propis koji možeš izbjeći ukoliko te nitko ne promatra. Nije ni poteškoća koju pokušavaš na sve načine ublažiti. Post je religiozni čin.
"Navolju mu, ko šokcu post", uzrečica je koja se vjerojatno davno iscijedila iz života, odnosno iz ponašanja. Nastala je, zasigurno, iz iskustva kako sešokci (katolici) slobodnije odnose prema svojoj vjerskoj obvezi posta od drugih. Jesu li je smislili susjedi muslimani kojima vjera propisuje strogi post prije Bajrama ili možda pravoslavci čija tradicija zahtijeva nekoliko dužih postova kroz godinu, tko će sad to znati, ali zna se da je nastala u ono doba kad su katolici mnogo ozbiljnije držali do posta nego što sada drže. Kako bi tek danas trebalo oslikavati "šokački" post? Je li se potpuno izgubio ili je potpuno prešao "navolju"?
Situacija je vjerojatno takva da bi je se moglo nazvati prije ekstremnom negoli umjerenom. Ne bi se, naime, moglo reći da je post redovita, sasvim uobičajena praksa današnjih katoličkih vjernika do koje se drži kao do odlaska u crkvu na primjer ili slavljenja najvećih blagdana. Ne! Jedni katolici poste možda previše, a drugi nikada.
U ove prve uglavnom spadaju majke i starije pobožne žene koje po pet dana u tjednu preposte (utorak na čast svetom Anti, srijeda na čast svetom Josipu, petak jer je petak, subotu na čast Gospi...). U one druge spada uglavnom muškadija i mlađarija. Mnogi od njih zapravo nikad u životu nisu pravo ni zapostili, osim kad silom prilika nisu imali što pojesti (a to onda nije post) ili kad su tjerali dijetu (a to pogotovo nema veze s postom). Ni svećenici ili drugi religiozni profesionalci danas puno o tome ne govore, jer ni sami vjerojatno mnogo ne drže do takva oblika molitve.
Da! To je prava riječ: molitva.
Post je osobita vrsta molitve i na to bi trebalo ljudima svraćati pozornost. Nije to neka obveza koju trebaš izvršiti a da ni sam ne znaš zašto. Nije to propis koji možeš izbjeći ukoliko te nitko ne promatra. Nije ni poteškoća koju pokušavaš na sve načine ublažiti. Post je religiozni čin, osobna žrtva koja se prinosi Bogu za različite nakane. I oduvijek je tako bilo.
Vjerska tradicija posta
«Ništa novo pod suncem», moglo bi se reći s obzirom na religioznu dimenziju posta. Sve religije poznaju izmjenu vremena svetkovanja i posta. Muslimani imaju svoj mjesec ramadan, Židovi ranije sveti javni i privatni post prije Dana pomirenjaa kasnije prigodom godišnjega spomen-dana važnijih nacionalnih događaja. Afričko pleme Zulu vidi post kao put višoj spoznaji. Jer: «Stalno puni želudac ne može vidjeti tajanstvene stvari.» I Grci, kao i Rimljani, dr`ali su post sredstvom za dostizanje vizionarskih snova i božanskih tajni. Svećenici i proroci ranijih poganskih plemena morali su više dana postiti da bi u proročištima mogli pitati božanstva i razumjeti njihove upute.
Novi zavjet nedvojbeno potvrđuje da je Isus postio (Mt 4,2). Kad prigodice kritički govori o postu, tada samo odbacuje licemjerni post i post u pogrešno vrijeme.
Kršćanska crkva poznaje post od svojih prvih vremena. Na to upozoravaju Djela apostolska. I knjiga pravila o životu u zajednici, tzv. "Didahe" potiče na redoviti posta srijedom i petkom. Postojao je tako vrlo rano takozvani uskrsni post, koji su posebno kandidati za krštenje shvaćali kao vježbu za svoj kasniji život u kršćanskoj zajednici.
Praksa posta se različito razvijala. U drugom su stoljeću mnogi kršćani ostajali na Veliki petak i Veliku subotu potpuno bez jela i pića. A već u četvrtom stoljeću postojao je 36-dnevni uskrsni post. Pod papom Grgurom Velikim, početkom šestoga stoljeća, uveden je 40-dnevni post pred Uskrs.
Ni Protestantska crkva nije isključivala post iz svoje religiozne prakse. To dokazuje Lutherov Mali katekizam kao i Augzburška vjeroispovijest.
Post mijenja čovjeka i svijet
Praktično iskustvo s postom neprestance vrlo jasno pokazuje koliko post mijenja čovjeka i svijet. Međunarodno priznati «autoritet za post» dr. Buchinger piše o duševnom djelovanju posta:
"Svatko tko posti primjećuje da se u njegovu duševnom tkivu, u funkcijama njegove duše mnogo toga mijenja. Povećava se sposobnost koncentracije, fantazija je živahnija, osjetila oštrija… Primjećuje se jedna vrsta otopljenja i opuštanja zgrčenog duševnog tkiva kao i povećana tankoćutnost. Na površinu izlazi prava jezgra toga svega: vraćanje k sebi. Otkrivena je točka mira, unutarnji zavičaj."
I stručnjak za dubinsku psihologiju C. G. Jung naglašava da post predstavlja pristup nesvjesnom, da omogućava jasnije shvaćanje.
Ne treba podcijeniti ni socijalne posljedice posta, kako se to pokazuje i u odnosu s pojedincima kao i u odnosu s društvom i stvorenjima. Sasvim jednostavno: ako pojedinac troši manje, može uštedjeti i dati drugima. Pritom on u odnosu na svoje bližnje nerijetko sputava svoje vlastite nagone, kao što je pohlepa, zavist, želja za dominiranjem, ljubomora. Postaje slobodan za pomirenje, za susrete. Postaje sposoban za solidarnost s patnicima, sposoban za dijeljenje, za osjećajno sudjelovanje u životu i sudbini drugih. Postom se također čuva i štedi stvorenje u pravom smislu riječi: manje trošenje sirovina i «životnih namirnica» daje, u najširem smislu riječi, stvorenju i prirodi priliku za oporavak. Tako je post doprinos preživljavanju čovječanstva i svijeta i protumjera protiv mentaliteta bacanja koji danas vlada.
Iskustvo također potvrđuje da post osposobljava čovjeka za dublja uživanja, za veću tankoćutnost, za budnu svijest i kod jela i pića i u ophođenju sa stvarima. Tko svaki dan dosita jede i prekomjerno uživa, na koncu nije više sposoban ovo cijeniti. A tko se, naprotiv, neko vrijeme toga odrekne, taj će pripravljeni stol iznova zahvalno doživjeti i iskusiti. Nešto od toga dolazi do izražaja i u preduskrsnom postu: tko uskrsnu tajnu želi doživjeti u njezinoj dubini i veličini, mora se osloboditi površnih potreba. Što mu više ovo uspije, to dublje prodire u tajnu blizine Božje čovjeku, odnosno u tajnu poruke o uskrsnuću.
Izvor: Svjetlo riječi
