Donosimo Vam uskrsne poruke naših bosansko-hercegovačkih biskupa.
Uskrsli Krist naša nada
Uskrsna poruka kardinala Vinka Puljića, nadbiskupa metropolita vrhbosanskog:
Draga braćo misnici, dragi redovnici i redovnice!
Draga braćo i sestre!
Utjelovljenjem po Duhu Svetom, Isus Krist je ušao u povijest čovječanstva, rađajući se u krilu Djevice Marije. Time je obilježio i osmislio hod čovjeka prema vječnosti. Našim krštenjem, ušao je i u naš osobni život. I više ne možemo živjeti kao da se nije utjelovio, rodio, trpio, umro i uskrsnuo. Ostavio nam je Crkvu kao opći sakrament spasenja. U njoj smo svi po dostojanstvu jednakopravni članovi – braća i sestre, razlikujući se jedino po ulozi koju obavljamo. Crkva nam, dijeleći sakramente, daje osobna sredstva spasenja i sudjelovanje na putu spasenja. Postajemo dionici milosti koju je Isus zaslužio i darovao.
Papa Franjo rado upotrebljava riječi: „Isus je s nama u hodu“. Dok živimo mi se ostvarujemo kao putujuća Crkva usmjerena prema vječnosti. Ta vječnost osvijetljena je uskrsnim jutrom, kada je Krist pobijedio smrt. On svojim uskrsnućem osmišljava svaku patnju i svako trpljenje. Osmišljava i tamu groba, gdje ljudska pamet staje i nema odgovora. Svojim uskrsnućem Krist je pobijedio smrt, nadvladao tamu groba i razotkrio tajnu vječnosti. Uskrsno jutro je zora naše nade i naše vjere u ovom životnom hodu.
Sveti Luka evanđelist, nadahnut Duhom Božjim, ostavi nam pisano svjedočanstvo o hodu dvojice učenika u Emaus (usp. Lk 24,13-35). Tu čitamo da su učenici nastojali pobjeći od krute stvarnosti koju su doživjeli kada je Isus razapet i umro. Istodobno, zbunjivalo ih je i govorkanje u gradu da je uskrsnuo i da ga više nema u grobu. Dok su s tim tegobnim mislima hodili i razgovarali nisu prepoznali Isusa koji im se približio. I ne samo da je krenuo s njima nego se zainteresirao i za njihov razgovor. Tada im je tumačio pisma koja navještaju sve to što se dogodilo, a čega su oni svjedoci. I dok im je tumačio srce im je gorjelo.
I mi u ovom životnom hodu prebiremo stvarnost koju smo preživjeli i(li) proživljavamo. Zavladalo je jedno beznađe i kukanje kako „nema nama ovdje života“. Mnogi bi htjeli pobjeći od te krute stvarnosti. Svojim beznađem trujemo javnost i druge obeshrabrujemo. Posebno je problematično kada to čine oni koji su „bili uz Isusa“ i kada njihov razgovor i zanimanje nije više Isus, nego su neki drugi interesi. Kao da ne primjećujemo Isusa koji s nama hodi. Ne čujemo njegovo tumačenje pisma. Naša nas je sebičnost zatvorila u ovozemaljske interese i ideje.
Zar ne primjećujemo da nam s različitih strana govore: „Nema vama tu života!“ Mnogi (po)vjeruju u te riječi i bježe, a mnogi se tako obeshrabruju. U mjesta koja smo mi nastanjivali, potom dođu neki drugi ljudi i tu žive normalno. Nestalo je one hrabre vjere naših otaca kojima je križ bio njihov identitet. Zgrabila nas je jedna čudna klima bježanja od križa. Za vrijeme komunizma, kada su „programatski“ znali izrugivati križ, nas – Isusove učenike – snalazile su brojne kušnje. Tada je bilo snage jer smo vjerovali da je Isus s nama, da s nama hodi, da nam tumači svoju poruku spasenja. Pitam se: zašto smo posumnjali u njegovu prisutnost, u njegov hod s nama i zanimanje za „naš razgovor“?
Slaveći ovaj Uskrs, valja nam opet prepoznati Isusa na našem putu; valja nam izgrađivati povjerenja u njega; ne dati se zavesti i zavaravati pričama onih kojima su samo ovozemaljske lagodnosti jedini životni cilj. Uskrs nam obasjava ovaj zemaljskim hod nadom u vječni život. Osmišljava naš križ, našu patnju nadom Božje ljubavi koja se očituje u tom njegovu hodu s nama.
Zato želim u prvom redu vama, svećenici, kojima su povjerene ove duše, da vam gori srce od njegove blizine te tim žarom ne bježite od krute stvarnosti nego se radosno vratite svome stadu i donesete onu poruku da ste „vidjeli Gospodina“ i „prepoznali u lomljenju kruha“; da ste ga vidjeli očima vjere. Zato nadu naviještate i svjedočite! Vama, dragi redovnici i redovnice, želim da vaše opredjeljenje slijediti Isusa izbliza, bude divno svjedočanstvo i jamstvo da je on s nama u našem životnom hodu. Neka vjernici u vašem opredjeljenju prepoznaju Isusovu prisutnost, njegovo tumačenje i dožive radost, Božanskom ljubavlju potaknutoga, plamtećega srca.
Vama, dragi vjernici, koji sve više olako (po)vjerujete lažnim prorocima, želim da vam Uskrs otvori oči i prepoznate Isusa na vašem životnom hodu. Želim da povjerujete Isusu čija je riječ život, vatra ljubavi, svjetlo i radost. Iz te Isusove prisutnosti neka se vaš hod ohrabri te se oduševljenije, s nadom, suočavate sa svim životnim križevima. Neka nas tako krijepi njegova prisutnost da nas ne preplaše nikakve ovozemaljske stvarnosti. Ovim svijetom ne upravlja ni Europska unija, ni SAD-e ni Rusija niti ikoja ovozemaljska sila. Bog je onaj koji upravlja ovim svijetom i našim životom.
Prvi dar Uskrslog Gospodina preplašenim učenicima bio je uokviren riječima: „Mir vama“. Taj mir Uskrslog Krista želim vašim dušama i vašim obiteljima. Taj mir želim našem narodu u ovoj napaćenoj zemlji koju razapinju nepravda i sebični interesi: da u njoj živimo u jednakopravnosti s drugima i drugačijima. Taj Kristov mir želim cijelom svijetu. Vidimo kako sebični interesi manipuliraju s malim ljudima u korist velikih interesa. Oni nisu opće dobro, nego proizvode tolike nepravde, krvoprolića, izbjegličke kolone...
Posebni dar Uskrslog Krista jest oproštenje grijeha. Želim da svatko osobno doživi oslobođenje svih grijeha, te u mirnoj savjesti sijemo radost zajedničkog života čuvajući dostojanstvo čovjeka.
U tom duhu želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Neka uskrsne radosna vjera u vašim dušama, neka uskrsne sloga i mir među ljudima, neka zavlada ljubav koja zrači svjetlom uskrsnog jutra.
Marija Majka, neka vas prati u tom hodu kroz svagdašnjicu s Isusom i s našim bližnjim s kojim smo suputnici na ovom svijetu.
Uz želju da vam bude sretan Uskrs, sve vas srdačno pozdravljam i na sve zazivam obilje Božjeg blagoslova!
Vinko kardinal Puljić
nadbiskup metropolit vrhbosanski
Uskrsna poruka biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog mons. dr. Ratka Perića:
Tri sata strahovite pomrčine onoga prvoga Velikog petka: „Od šeste ure tama bî po svoj zemlji do ure devete“ (Mt 27,45). Evanđelist Marko još točniji s obzirom na trenutak Isusova pribijanja na križ: „A bijaše treća ura kad ga razapeše“ (15,25). Tek do tri sata, „o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji, sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: Bože moj, Bože moje“ (15,33-34). I izdahnu. To znači da je Isus punih šest sati visio na križu! I nakon silnoga uzdaha sinovskoga povjerenja: u ruke Očeve… umrije utjelovljeni Sin Božji: rastavi se duša od tijela. Pokopaše ga tu u blizini. Tko je imao pravo? Ubojice ili Ubijeni? Ubrzo se pokaza očigledno svima. I pokazuje se već 2.000 godina svijetu koji živi u tmini i sjeni smrtnoj! Tko ima oči duše da vidi, pozvan je da progleda!
Nije imao pravo židovski velesvećenik Kajfa, koji se pouzdavao u svoju moć i utjecaj, i krivotvorio sav proces do Isusove smrtne kazne. On svojedobno „prorokovaše“ kako je „bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!“ (Iv 11,50). Digao je noću na noge sav Sinedrij da „na prijevaru“ Isusa uhite i ubiju (Mt 26,4). Nikako o Blagdanu da ne nastane pobuna u narodu! A upravo oni, kojima je Kajfa bio prijetvorni suradnik, uništili su mu Jeruzalem, i Hram, i svećeništvo, i žrtve! A on bio uvjeren da je lukaviji od Pilata i moćniji od Rima, kamoli ne od galilejskoga Mesije kojega one noći zaklinjaše „Bogom živim“ da se očituje je li on Sin Božji. I Mesija se očitovao da jest Sin Božji, Spasitelj svijeta!
Nije imao pravo ni galilejski kralj Herod sa svojom nerazumnom neozbiljnošću na sudačkoj stolici. Kralj, a tako djetinjasta ponašanja! Da on, komedijant, sudi Sinu Božjemu, koji ima vlast suditi žive i mrtve?!
Nije imao pravo ni rimski upravitelj u Judeji, Poncije Pilat, sa svojim naopakim odnosom prema Istini i još opakijim stavom prema Pravdi. On je umišljao da se može posve neodgovorno poigravati s Pravednikom onim, svjestan da ima vlast Isusa pustiti i vlast razapeti ga, bez obzira na Pravdu. Istiniti mu reče: Tko je od Istine, njegov sluša glas! Pilat cinično dobaci: Ma što je to istina?! (Iv 18,38) - Istina, koja je temelj i onoga i ovoga svijeta, a on misli da je Istina čaša vode kojom može oprati nepravedne krvave ruke!
Nemaju pravo ni toliki pokreti kroz povijest, ni tolike suvremene udruge, koalicije i vlasti koje u grob zatvaraju Istinu, a šire kajfinske prijevare, poncijevske umišljenosti i herodovske neozbiljnosti; koje svoja zastranjenja o tijeku života od Početka stvaranja do Sudnjega dana prikazuju kao istinu; koje naučavaju moralna izvrnuća o Životu od rođenja do smrti; naravne izopačenosti smatraju naravnim „pravima“, a zastupaju notorne besmislice da se pred njima Istina stidi!
Ali svemoćna Istina sustavno otkriva zemaljske varave sudove i presude, iznosi na vidjelo namještene glasačke listiće koji su svjesno protiv istine, prokazuje zakulisne manipulacije pa stajale iza njih najjače svjetske organizacije ili zakoni i državni parlamenti.
Imao je dakle pravo samo On, Krist Gospodin, koji je bio moćan uskrsnuti na novost Života. A kada je ta Božanska Istina probila iz mračnoga groba na svjetlo i čistinu zraka, nije je više mogao ni utjecajni Kajfa uhititi, ni moćni Herod obući u „bijelu haljinu“ (Lk 23,11), a najmanje osiljeni Pilat razapeti. Ni oni sami, koji se onoga dana „sprijateljiše“, ni toliki njihovi idejni potomci. Počela je ta uskrsna Istina osvajati prostore i vrijeme, obuzimati srca i umove malenih, očaravati osobe i narode. Pobijedila je nepovratno i vječno.
Bezbožnikova je tragedija što se ne može - jer nema i ne traži vjere - osloniti na božansku zbilju, koja je jedina prava besmrtna stvarnost Života. A vjernikova je sreća što se Božjim darom vjere pouzdaje u zagrobni život, u ostvareno uskrsnuće Isusovo i u buduće uskrsnuće mrtvih. Na vječno spasenje.
Svim vjernicima, članovima redovničkih zajednica i svećenicima koji pripadaju, djeluju i žive u ovim hercegovačkim biskupijama radostan i sretan Isusov Uskrs - da nam ne prestaje tumačiti smisao nevolje zemaljske i ulijevati nadu uskrsnuća besmrtnosti nebeske!
Mostar, o Uskrsu 2014.
Ratko Perić, biskup
Uskrsna poruka biskupa banjolučkog mons. dr. Franje Komarice za Uskrs 2014.:
Draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,
„Isusa iz Nazareta ... koji je ... prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve ... smakoše objesivši ga na stup. Bog ga uskrsi treći dan i dade mu da se očituje ... On nam naloži propovijedati narodu i svjedočiti: ovo je onaj koga Bog postavi za suca živih i mrtvih!“ (Dj 10, 38.39.40.42)
Ovo su riječi apostola Petra koje se nalaze u novozavjetnoj knjizi Djela apostolska, a slušamo ih na misi najveće i najradosnije kršćanske svetkovine – Uskrsa. Razmislimo malo o njihovom sadržaju i o njihovom značenju za nas.
U kakvoj se situaciji nalazio i apostol Petar kad ih je izgovarao i oni koji su ga slušali kad je propovijedao, a u kakvoj se situaciji nalazimo mi danas nakon skoro dvije tisuće godina?
Prijatelji i učenici Isusa iz Nazareta polagali su velike nade u njega. Očekivali su od njega odlučni, sudbonosni zaokret prema boljoj budućnosti – svojoj osobnoj, kao i za cijeli svoj narod, još više – za sve ljude i narode.
Veliki Petak, Isusovo mučenje, razapinjanje i smrt na križu brutalno su raspršili sve njihove nade. Razočarani i obeshrabreni našli su se opet u nepoštednoj svakodnevnici života.
I onda, izvanredna vijest, pa i osobni doživljaj: ubijeni Isus živ je! S njima je razgovarao; s njima je zajedno blagovao i to u više navrata i na više mjesta. Naredio im je da na sve strane propovijedaju i životom svojim svjedoče kako je njega – ubijena i uskrslog Isusa – Bog sada postavio za suca živih i mrtvih.
I apostol Petar i Ivan, a onda i drugi, počeli su najprije među stanovnicima Jeruzalema, a onda i Judeje, Samarije, Galileje i dalje neustrašivo propovijedati i svjedočiti tu jedinstvenu, Radosnu vijest – unatoč prijetnjama i teškim neugodnostima koje su doživljavali od tadašnjih službenih vlasti: „Mi, doista, ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo“ (Dj 4,20) – riječi su apostola Petra pred glavarima narodnim i starješinama u Jeruzalemu.
Na ovu – za ljudsko iskustvo – nepredvidivu i nevjerojatnu promjenu, u koju se ipak mora vjerovati, tj. na prelazak iz smrti u život, mi se podsjećamo osobito na Uskrs. Da bi ta najveća kršćanska svetkovina bila što plodnija i za nas, kao što je bila za apostole i bezbrojne druge Isusove učenike, moramo znati i prihvatiti što znači sada i ovdje vjerovati u Isusovo uskrsnuće.
Ako smo istinski kršćani, onda se očekuje od nas da doista nepokolebljivo vjerujemo u jednu od najvećih istina kršćanske vjere – a ta je da je Sin Božji postao čovjekom, da je radi nas ljudi i našeg vječnog spasenja umro i uskrsnuo!
Već je veliki apostol naroda sv. Pavao jasno izrekao u jednoj od svojih poslanica – u Prvoj poslanici Korinćanima – da s činjenicom Kristova uskrsnuća stoji i pada naša vjera i naš identitet: „Ako Krist nije uskrsnuo, zaludu je naše propovijedanje, zalud je i vaša vjera, još ste u grijesima“ (usp. 1 Kor 15,14.17b). Stvarnost prelaska kroz smrt u vječni život, živa prisutnost uskrsloga Krista na našoj zemlji u našem svijetu sve do konca svijeta, jest jedini temelj sposoban da nosi našu vjeri i omogući ispunjen, plodan naš život na zemlji.
Kao kršćani ne bismo smjeli promatrati događaj Kristova uskrsnuća kao konkretni, svršeni događaj iz davne prošlosti, kojega se svakog Uskrsa rado i s pobožnošću sjećamo. Ne bismo smjeli tu silnu realnost Kristova uskrsnuća i pobjede nad najmoćnijim čovjekovim protivnikom – smrću – razblažiti u besadržajne, puste čežnje za ponovnim buđenjem života u proljeće, za svjetlom, za žarkim bojama i simbolima života, poput pupoljaka, poput uskrsnih jaja ili uskršnjeg zeca. To bi bio zapravo izraz naše osobne nevjere u Kristovo slavno uskrsnuće i u naše osobno uskrsnuće.
Ispravno vjerujemo u Kristovo uskrsnuće i u vječni, sretni život samo onda ako ispravno vjerujemo u vrijednost vlastitog života i u vrijednost života svih ljudi – i ako to svjedočimo svojim riječima i djelima; ako svjesno idemo zajedno s drugim ljudima – našom braćom i sestrama – i kroz samu smrt u život nakon zemaljske smrti – bez obzira u kojem se životnom zvanju ili okruženju nalazili. Uskrsli Krist, kojega na svetkovinu Uskrsa naviještamo, nije neko strašilo poput sjene iz mitoloških priča, nego je Onaj isti, koji je „prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao“, kako svjedoči apostol Petar (Dj 10, 38).
Blaženi, a za koji dan i službeno sveti papa Ivan Pavao II., u svojoj poruci „Urbi et orbi“ na Uskrs 17.4.1995. izrekao je ove važne riječi: „Uskrsli Krist je istinsko Evanđelje (Radosna vijest) o životu. On saopćava ljudima božanski život, dostojanstvo Božjeg posinaštva. Mi smo primili tu Radosnu vijest od apostola i trebamo ju donijeti do srca svakog čovjeka i svake žene u najskrovitije dijelove društva. Tako Uskrs i danas traje u svojoj revolucionarnoj sili i omogućuje da kliču srca onih koji se pouzdavaju u Gospodara života. (Uskrs) osposobljava osobe da poštuju i paze svakog čovjeka i da se odvažno i odlučno zalažu za obranu svakog života ... za rast i širenje civilizacije ljubavi i mira u kojoj svaki čovjek može drugome vjerovati kao bratu i sam biti brat svome bližnjemu“.
Istinski kršćanin svjedoči svojim ponašanjem svoju vjeru u Krista, kao pobjednika nad smrću i osloboditelja iz svih neljudskih robovanja i podjarmljivanja, kao Onoga koji ponovno vraća svakom čovjeku svijest o njegovu vlastitom dostojanstvu.
Nužno je potrebno da mi kršćani u našoj zemlji, na našem kontinentu i na cijeloj zemaljskoj kugli dopustimo da Isus Krist doista uskrsne u stvarnom svome uskrsnuću. Kao i prvi Isusovi učenici i prijatelji i mi današnji kršćani ćemo biti vjerodostojni navjestitelji i ostvaritelji Kristova uskrsnuća, ako upremo sve sile svoga uma i srca u podizanju satrvenog, obespravljenog, osiromašenog, ojađenog, napuštenog, na duši i tijelu bolesnog čovjeka – našeg bližnjega, našeg sugrađanina i ako mu pomognemo da povjeruje u konkretnu, djelotvornu ljubav Božju koja želi omogućiti njemu i svakom čovjeku sretni, vremeniti i vječni život!
Svima Vama, draga braćo svećenici, sestre redovnice i svi drugi Kristovi vjernici u domovini ili još uvijek u izbjeglištvu, od srca kličem drevnim uskrsnim poklikom: Uskrsnu Isus, doista! Aleluja! Želim Vam svima da i Vi s njime uskrsnete na vječni život! Amen.
Vaša braća u vjeri
Franjo Komarica, biskup
Marko Semren, pomoćni biskup
"Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?" (1 Kor 15,55)
Uskrsna poruka vojnog biskupa u BiH mons. dr. Tome Vukšića:
Poštovani i dragi vjernici!
Krajem ožujka i početkom travnja ove godine, zajedno s brojnim hodočasnicima, proboravio sam nekoliko dana u Svetoj Zemlji obilazeći mjesta na kojima su se zbili najvažniji događaji iz Isusova života i povijesti ljudskoga spasenja. Svoj pobožan hod započeli smo Euharistijskim slavljem u Nazaretu, gdje je Blaženoj Djevici naviješteno da će začeti i roditi Spasitelja svijeta. Prolazeći potom kroz brojna mjesta, naši vodiči su nam svaki put čitali izabrane odlomke iz Svetoga Pisma i podsjećali nas na ono što se u njima zbilo. Tako smo od Nazareta do Jeruzalema slijedili smo Isusov ovozemaljski put.
Prave duhovne vježbe!
Središnji događaji posljednjega dana sastojali su se od pobožnosti Križnoga puta ulicama Jeruzalema i Misnoga slavlja u Bazilici Isusova Groba, na samome mjestu za koje crkvena tradicija vjeruje da je Isus bio pokopan.
Oltarska ploča, na kojoj se slavi Sveta Misa, doslovce je gornja ploča kamenoga groba koji je prazan, a sve smješteno u grobnici koja može primiti samo trojicu koncelebranata.
Koje li snažne poruke! Grob ispod oltara otvoren je i prazan, jer je Isus uskrsnuo. A, istovremeno, oltar iznad groba pun je Isusa jer je, iako je uskrsnuo i uzašao na Nebesa, ostao s nama na Zemlji u svom Tijelu i svojoj Krvi pod euharistijskim prilikama kruha i vina.
Uskrsnuo je! A tu su mu i Tijelo i Krv.
Nema ga! A držimo ga rukama i primamo u pričesti.
Vjerujemo: Isusovom smrću nije se dogodio Kristov kraj već je zauvijek umrla smrt. I pobijedio život. Dapače, nastavio život, koji nema više kraja. Odnosno, kako bi rekao sveti Pavao, Isusovim uskrsnućem raspadljivo se preobuklo u neraspadljivost.
Vjerujemo i u svoj život vječni. I nadamo se! Po toj nadi naša je vjera već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo (usp. Heb. 11,1). Uz to, istina o Isusovu praznom grobu i uskrsnuću temelj je nade u naše uskrsnuće i život vječni a, dok se to ne dogodi, kršćanska vjera u Euharistiji ima trajno prisutnog Isusa – spojnicu između Uskrsa i ponovnoga Njegova dolaska – i hranu na putu spasenja.
Sve to vrlo lijepo sažima apostol Pavao riječima: „A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Žalac je smrti grijeh, snaga je grijeha Zakon. A hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu! Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu (1 Kor 15,54-58).
Svim vjernicima Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini, kao i svim kršćanskim vjernicima koji će ove godine slaviti istoga dana, želim sretan i blagoslovljen Uskrs s molitvom i željom da nastavite surađivati s Gospodinom kako biste ustrajali u nastojanju da uvijek obilujete u djelima Gospodnjim.
U Sarajevu, o Uskrsu 2014.
Mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH
KTA
