Duhovi - Ako bismo novozavjetno iskustvo Duha i razmišljanja nad tim iskustvom htjeli sažeti u nekoliko riječi, onda nećemo pogriješiti ako kažemo da novozavjetna zajednica u Duhu doživljava blizinu Boga (Oca) i blizinu Uskrslog Krista.
Piše: Stjepan Duvnjak
Vjeru u Duha Svetoga posve sažeto ispovijedamo u Apostolskom vjerovanju: (vjerujem ) i u Duha Svetoga. Ova jednostavna ispovijed u Nicejsko-carigradskom vjerovanju je razložena i glasi: (vjerujem) i u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. Kao i drugi članci vjere, i članak o Duhu Svetom – u konačnom izričaju donesen na Carigradskom saboru 381. – plod je nastojanja oko jasnoće i čistoće vjere u Duha Svetoga. U njemu je sažeto iskustvo i razmišljanje o iskustvu Duha Svetoga u povijesti Izraelove vjere, vjere novozavjetnih kršćanskih zajednica te vjere i iskustva zrele kršćanske teologije četvrtog stoljeća. Svoje osobno iskustvo Duha Svetoga zacijelo možemo verificirati i pokušati izreći u okviru ove duge tradicije iskustva, razmišljanja i iznalaženja najprikladnijih slika za izricanje stvarnosti Duha Svetoga. Kakvo je iskustvo Duha Svetoga zbijeno u formulu Carigradskog sabora? Svjedočanstva o tom iskustvu i refleksije o njemu nalazimo kako u Starom tako i u Novom zavjetu te u povijesti vjere i Crkve.
Višeznačnost riječi duh. Za razliku od Oca i Sina o kojima možemo imati neku predodžbu, o Duhu Svetom nemamo nikakve predodžbe. Narav mu naziremo iz djelovanja. Jednaku poteškoću predstavlja i višeznačnost riječi duh. U hrvatskom kao i brojnim drugim jezicima riječ duh je višeznačna. Može čak označavati stvarnosti koje se isključuju i međusobno suprotstavljaju. Tako riječ duh može označavati Božji Duh i utvaru ili još i zloga duha. I biblijska riječ za duha ruah je višeznačna. Izvorno, ona označava vjetar, oluju, a zatim dah, čovjekov duh i Duh Božji. Sadržaj ove riječi se razaznaje iz konteksta. Kad ona označava Duha Svetoga, onda uz nju redovito dolaze atributi: sveti, Jahvin, Božji, životvorni Duh. Ne iznenađuje činjenica što je u Starom zavjetu stvarnost vjetra uzeta kao prikladna slika za Božjega Duha. Tom slikom se na prvom mjestu izriče nevidljivost Duha Svetoga. Vjetar ne vidimo, već vidimo samo njegove učinke. Drugo, vjetrom ne možemo gospodariti, ne možemo ga uhvatiti niti zaustaviti.
Stvarnost Duha Svetoga primjereno pokazuje i dah kao znak života, jer je Duh stvaralačka Božja snaga. Ne reflektiraju li se ove slike za Duha u članku Nicejsko-carigradskog vjerovanja gdje se za njega kaže da je Gospodin i Životvorac? Duh stvara i obnavlja život (usp. Ez 36; Ps 104,29-30). On iznenada prožima snagom i mudrošću vođe Izraela, suce i kraljeve, koji izvode djela koja se ne mogu svesti na njihovu prirodnu i osobnu obdarenost i društvene okolnosti. Na osobit način Duh zahvaća i pokreće proroke koji nadahnutom riječi osvjetljuju Izraelu put k Bogu, pozivaju ga na obraćenje, tješe ga, otvaraju mu perspektive i hrane nadu u izvana posve bezizlaznim okolnostima. Što je još značajnije, oni naviještaju Mesiju koji će biti posve ispunjen Duhom Božjim (usp. Iz 11,1-2; 61,1-2), po kojemu će Bog izliti Duha Svetoga na sve, a ne samo na posebne izabranike, kako naviješta prorok Joel (usp. Jl 3,1).
Starozavjetnu riječ za Duha, ruah, Novi zavjet, koji je napisan na grčkom jeziku, prevodi s pneuma. Kao i hebrejska i grčka riječ za Duha u medicini i filozofiji prirode prvenstveno označava vjetar, lahor, dah. Međutim, u grčkoj filozofiji duh može označavati suprotstavljenost i suprotnost materiji što nije svojstveno hebrejskom pojmu. Zato valja stalno imati na umu biblijski sadržaj pojmapneuma. Treba kazati da se novozavjetni pojam za duha razlikuje od grčkog shvaćanja i povezanošću s atributom svet (sanctus). U profanom grčkom se nikada ne javlja izričaj Duh Sveti (Spiritus Sanctus).
Isus čini čudesa snagom Duha. Djelovanje Duha u novozavjetnim kršćanskim zajednicama se očituje i doživljava kao ispunjenje starozavjetnih obećanja. Isus je Mesija, pomazan (ispunjen) Duhom Svetim. U tome su jedinstveni svi evanđelisti. U sinagogi u Nazaretu on proglašava: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, proglasiti godinu milosti Gospodnje (Lk 4,18-19). Snagom Božjega Duha Isus čini čudesa i znake kojima naviješta blizinu Božjega kraljevstva. Zato svaki koji zaniječe da Isus moćna djela čini snagom Božjeg Duha čini grijeh koji mu se neće oprostiti (usp. Mk 3,28-30). Toga istog Duha Isus obećava svojima. Ivan Evanđelist, koji shvaća nerazdvojivim smrt, uskrsnuće i slanje Duha kaže da je Isus Duha izdahnuo s križa: I prignuvši glavu, preda duh (Iv 19,30).
Poslijeuskrsna zajednica Kristovih vjernika sebe shvaća i doživljava ispunjenom snagom i vodstvom Duha Svetoga. To iskustvo osobito tematiziraju i pokušavaju izreći apostoli Luka i Ivan te Pavao kojega poziva i šalje uskrsli Isus. Svaki se od njih napreže iznaći prave analogije, odnosno primjerene slike za doživljaj Duha koji prožima i nadahnjuje njih osobno i njihove zajednice.
Dok u svom Evanđelju Luka naglašava da su se na Isusu ispunile riječi proroka Izaije o Mesiji ispunjenom Duhom (usp. Iz 61,1), u Djelima apostolskim on ističe da se na blagdan Pedesetnice ispunilo proroštvo proroka Joela prema kojemu će se Duh izliti na svako tijelo (usp. Jl 3,1). Duhovi su – prema prof. Ivanu Golubu drevni oblik genitiva jednine od Duh, blagdan ili dan Duha – antitip gradnje babilonske kule gdje se graditelji istim jezikom nisu mogli razumjeti (usp. Post 11,8-9). Na dan Pedesetnice, zahvale za žetvu, Duh ispunja mnoštvo različitih jezika i tako ih sjedinjuje da se svi razumiju. Pretpostavka za pravo razumijevanje nije toliko jednakost jezika koliko jedinstvo srdaca ispunjenih istim Duhom. Na Dan Duha se dogodila Crkva u kojoj se po Duhu nastavlja Kristovo djelo.
Duh je princip novoga rođenja. Iskustva Duha novozavjetnog kršćanstva Ivan evanđelist je utkao u složenost svoga Evanđelja po kojemu je Krist objavitelj Oca i svjedok istine pred svijetom. Duh je princip novoga rođenja, on je učitelj i branitelj. Ulaznica u kraljevstvo Božje, kaže Isus Nikodemu, jest ponovno rođenje od Duha koji poput vjetra nevidljivo obnavlja čovjeka iznutra (usp. Iv 3,3-8).
Ivanovo tematiziranje iskustva Duha Svetoga stavlja osobiti naglasak na Isusovu blizinu po Duhu. On svoje ne ostavlja kao siročad, već im šalje drugog Branitelja, Duha, po kojemu će stalno biti s njima (usp. Iv 14,16-18). Duh ne počinje neko novo svoje razdoblje, već nastavlja Isusovo djelo. On podsjeća, doziva u pamet sve što je Isus govorio i produbljuje shvaćanje Isusovih riječi i djela (usp. Iv 16,13-14). On dokazuje da je svijet imao krivo kad je osudio Isusa za grijeh, nepravdu i osudu (usp. Iv 16,8-11).
Uz Ivana, Pavao je drugi veliki pneumatolog Novog zavjeta. Na brojnim mjestima u svojim pismima on svjedoči svoje osobno iskustvo Duha i iskustvo svojih zajednica. Duh je počelo vjere u Krista, jer nitko ne može kazati da je Isus Gospodin osim u Duhu Svetom (usp. 1 Kor 12,3). Jednako nam Duh otkriva Oca, jer on proniče dubine Božje i zna što je u Bogu kao što ljudski duh poznaje što je u čovjeku (usp. 1 Kor 2,10-11).
Iz obilja Pavlovih razmišljanja o osobnom iskustvu Duha i iskustvu njegovih zajednica ovdje kratko ukazujemo na njegovo tumačenje različitih milosnih darova (karizmi) koje Duh daje te na poimanje slobode za koju nas Duh oslobađa.
Pavao je duboko uvjeren i svjestan da Duh nastavlja Kristovo djelo u Crkvi po službama i brojnim milosnim darovima te da je prisutan po sakramentima. I osobni dar propovijedanja pripisuje Duhu, a ne svojoj mudrosti i uvjerljivim riječima (usp. 1 Kor 2,4-5). Neki članovi kršćanske zajednice u Korintu nisu pravo razumjeli darove koje su primili od Duha Svetoga i počeli su posebno isticati svoj izvanredni dar kao što je govor stranih jezika i dar liječenja. Tu Pavao intervenira i postavlja kriterij da je neki dar doista od Duha Svetoga. Svaki dar služi izgradnji zajednice koja je složena poput tijela u kojemu je za normalan život važan svaki ud. Nije manje važan dar strpljivosti i služenja od izvanrednih darova. Stvaranje razdora i svađâ ne može doći od Duha koji čini jedinstvo i mir. U sredinu ovoga govora on stavlja čuveni Himan ljubavi koju određuje kao mjeru i mjerilo djelovanja Duha i ponašanja u skladu s Duhom (usp. pogl. 12-14).
Blizinu Boga (Oca) i Uskrslog Krista u Duhu. Sloboda je višeznačan pojam kao i Duh, pa kao što je postavio kriterij da netko djeluje po Duhu Svetome, tako Pavao određuje i značenje slobode za koju nas je Krist oslobodio. Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda (2 Kor 3,17). Sloboda za koju je Krist oslobodio (usp. Gal 5,1) jest sloboda od zakona i sloboda od tijela, a za ljubav koja se najvećma pokazuje u služenju i darivanju. Tijelo Pavao ne shvaća dualistički kao tamnicu duše, već kao ljudske slabosti. Granica između slobode i neslobode prolazi između stvarnosti koje on označava pojmovima život – smrt, duhovno – tjelesno, Duh – tijelo, zakon, slovo, oslobođenje – ponovno vraćanje u ropstvo, posvećenje – raspadljivost (usp. Gal 5). On to još jasnije ističe navodeći djela tijela – zarobljenosti i djela Duha-slobode. Djela tijela su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja i tome slično (Gal 5,19-21). Djela Duha su: Ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (Gal 5,22-23). Duh oslobađa od sebičnosti i zatvorenosti u sebe za život. To je slikovito ilustrirao papinski propovjednik Cantalamessa služeći se slikom Galilejskog jezera i Mrtvog mora. U Galilejskom jezeru postoji život jer voda iz njega otječe, daruje se, a u Mrtvom moru nema života, jer je zatvoreno i ne daje se.
Ako bismo novozavjetno iskustvo Duha i razmišljanja nad tim iskustvom htjeli sažeti u nekoliko riječi, onda nećemo pogriješiti ako kažemo da novozavjetna zajednica u Duhu doživljava blizinu Boga (Oca) i blizinu Uskrslog Krista. Duh personalizira i pounutarnjuje plodove Isusova života, smrti i uskrsnuća. On približava Isusa ne samo ljudima jednog povijesnog razdoblja, palestinskim Isusovim sljedbenicima, već svakom čovjeku koji mu se hoće slobodom otvoriti.
Poslijeapostolska kršćanska zajednica u okviru novozavjetnog i vlastitog iskustva Duha postupno dolazi do spoznaje, dakako vođene nadahnućem Duha, da je Duh osoba. Tim ona definitivno trojstveno izriče svoje iskustvo Boga kao Oca, Sina i Svetoga Duha. Jednakost Duha s Ocem i Sinom Carigradski je sabor 381. godine izrazio riječima: Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi. Time su otklonjena pogrešna tumačenja koja su tvrdila da je Duh samo neki božanski fluid ili uzvišeno stvorenje, a ne osoba jednaka Ocu i Sinu i njihova stalna blizina po kojoj se ostvaruje novo stvaranje.
Možda i nemamo poteškoća prihvatiti da je s Duhom Svetim u Starom i Novom zavjetu te u poslijeapostolskim kršćanskim zajednicama sve onako kako je zabilježeno. Međutim, postavlja se pitanje što je s Duhom danas. Gdje se danas očituje moćno djelovanje Duha Svetoga i njegova blizina? Ovakvo se pitanje nužno nameće i zbog toga što se već u drugom stoljeću poslije Krista javlja mišljenje da je izvanredno djelovanje Duha ograničeno na početno ukorjenjenje Crkve. Njegovo daljnje djelovanje se ograničava na službe i sakramente. No, pratimo li povijest vjere i povijest Crkve, nećemo moći protumačiti neka izrazita razdoblja, posebno pojavu brojnih redova u Crkvi, bez djelovanja Duha. Ništa manje ni život brojnih svetaca.
Recimo na kraju da se „otkriće“ Duha dogodilo u prošlom stoljeću, u provom zamahu na samu njegovu početku i u drugom u vrijeme Drugog vatikanskog sabora u svim kršćanskim denominacijama putem brojnih i različitih karizmatskih pokreta. Nakon dugogodišnjeg promatranja djelovanja Međunarodnog katoličkog karizmatskog pokreta obnove (ICCRS) Sveta Stolica je izdala Dekret kojim se on priznaje i potvrdila njegov Statut 1993. godine.
Najčešća su se upozorenja službene Crkve odnosila na prenaglašavanje izvanrednih darova i elitističke težnje. Pohvale su išle praksi njegovanja osobne i privatne molitve, čitanja i razmatranja Sv. pisma te katehiziranja kroz molitvu. Veliki teolog prošlog stoljeća, Karl Rahner, isticao je da karizme, milosni darovi Duha svetoga, nužno i trajno spadaju na bit Crkve. Istodobno je isticao da na bit kršćanskog savršenstva ne spada entuzijastičko i mistično iskustvo. On je zagovarao i tematizirao mistiku svakodnevice. Vjernost svakodnevnim dužnostima u ljubavi prema Bogu i bližnjemu izraz je kršćanskog savršenstva i znak djelovanja Duha Svetoga. Ovaj oblik mistike može poslužiti kao jedan ne nevažan kriterij po kojemu se može razlučiti djelovanje Duha od vlastitih psihičkih stanja i predodžbi. Takvo djelovanje Duha veoma često ne registriramo svjesno u vlastitom životu niti ga razmišljanjem verbaliziramo. To je izraz nesvjesnog otvaranja Duhu, jer i najjednostavniji naš kršćanski čin pretpostavlja transcendentalno iskustvo, teološki kazano, osjećaj Duha kao najdublje dimenzije našega bića i njegova prihvaćanja. Riječima posljednice koju recitiramo na Duhove to onda znači:
Bez Božanstva tvojega / Čovjek je bez ičega /Tone sav u crnom zlu.
Izvor: Svjetlo riječi
