Provincijal i pisac. Fra Filip se rodio u selu Oćeviji kraj Vareša godine 1700. Kad mu je bilo 12 godina, došao je u sutješki samostan gdje je dobio srednje obrazovanje i postao franjevac.
Filozofske i bogoslovske znanosti završio je u Narniju, u Italiji, i ondje godine 1724. postao svećenik. Najprije je predavao u Požegi filozofiju, a zatim bio učitelj i meštar novaka u Sutjesci. Već godine 1734. postao je kustos (tj. zamjenik provincijala), a 1741. provincijal velike bosanske provincije, koja se tada protezala sve do Budima. Rječito je branio bosanske franjevce i katolike i u Rimu, i na turskim sudovima, i u Beču.
Fra Filip je bio i plodan pisac. Osim priručnika filozofije, koji je ostao u rukopisu, fra Filip je objavio četiri zbirke propovijedi, a njegov prikaz povijesti bosanske provincije, gdje je uklopio i prvu povijest i zemljopis Bosne, pojavio se pod naslovom Pregled povijesti Bosanske provincije u tri izdanja. Pomagao je i stranim piscima (isusovcu Danijelu Farlatiju i Mađaru A. Horányu) kad su pisali o Bosni.
Umro je 19. travnja 1783. u Kraljevoj Sutjesci od srčanog udara.
Skroman i učen. Iz Lastrićevih djela vidimo da je bio izvrsno obrazovan a iz njegovih postupaka da je živio kao revan i dosljedan franjevac. Navest ću samo dva primjera, jedan za njegovu revnost, drugi za njegovo redovničko siromaštvo. Jednom zgodom on stiže u dva sata poslije pola noći u Vukovar i sutra odmah nastavlja putovanje dalje. Dok su svi drugi članovi provincijske uprave godine 1742. došli na sastanak u kočijama, fra Filip je na njega došao pješice, pa je tako i otišao s njega! Ipak, trebalo je prevaliti desetke kilometara...
Temelje svom obrazovanju i svom franjevačkom idealu on je postavio u mladosti, u Kraljevoj Sutjesci. Ne znamo tko mu je sve kroz onih osam godina bio učiteljem; dijelom je to bio fra Augustin Soljanin (Tuzlak). O tome svom glavnom učitelju on je u dobi od 59 godina zapisao sljedeće riječi, koje nam tumače kome treba zahvaliti svoje obrazovanje i svoj odgoj:Bio je to čovjek čija je uspomena blagoslovljena i čije ime treba spomenuti s počitanjem, pa rekao bih, i pobožno i sa strahopoštovanjem. Srednjeg, malo višeg stasa, plemenita izgleda, ljubio je šutnju i bio do u tančine točan, zatim ljubazan, pobožan i ponizan. Teško ga je bilo rasrditi, a sklon je bio samilosti i prema svakome pravičan. Bio je učen i sveta ponašanja. Znao je odlično savjetovati a sam najrevnije izvršavati svoje redovničke dužnosti, osobito s obzirom na siromaštvo. U koru je bio odličan pjevač i znamenit propovjednik. Ovdje, u Sutjesci, bio je najprije učitelj i kroz tri godine propovjednik. Kroz tri godine te propovjedničke službe iskorijenio je, uz ostalo, bezbrojna praznovjerja u puku, posebno kod ženskinja. Kasnije je bio tajnik i propovjednik. Odgojio je takve učenike da su mogli svladati javne natječaje i postati profesori, kakav je bio fra Bono Benić (u Šibeniku, a zatim u Zaostrogu, u Dalmaciji), i fra Marko Ćorić (u Sinju); jedan i drugi predavali su filozofiju. O sebi ne govorim, jer sam nedostojan učenik tolikog učitelja; pocrpio sam doduše nešto obrazovanja iz onog zlatnog izvora, no u kreposnom životu, koji sam kod njega najviše trebao nasljedovati, nažalost, suviše zaostajem za njegovim. (Iz rukopisnog djela Commentariolum, str. 76-77; odlomak je na latinskom citirao fra A. Zirdum u djelu Fra Filip Lastrić Oćevac 1700-1783, Zagreb, 1982., str. 60, bilješka 17).
Ove su riječi hvalospjev odgojitelju, spomenik njegovoj veličini. Nešto sličnoga zapisat će nakon jednog stoljeća i više fra Anto Knežević o svome odgojitelju fra Marijanu Jakovljeviću. Vidimo da su odgojiteljev život i njegove riječi plodno zasijane u mlade ljude i da su ih oblikovali u ono što su bili. U biti, i Lastrić i Knežević i toliki drugi treba da zahvale Provinciji za ono što su postali.
Ljubav prema Provinciji. Lastrić je svoju zahvalnost prema Provinciji iskazivao iskrenom ljubavlju i odanošću. Imao je sklonost prema znanju i učenju pa je i sam krenuo putem znanosti. Dok je predavao tri godine u Požegi, sastavio je pregledan udžbenik čitave filozofije. Ipak, kad se u Bosni pokazala potreba da on dođe ovamo, on se odrekao profesorske karijere i spremno poslušao. Kasnije, nakon što je 17 godina obavljao druge službe i već bio provincijal, uključio se u natjecanje s još šest kandidata za katedru profesora bogoslovlja u Petrovaradinu i tu izbio na prvo mjesto. Nije namješten (a za tim nije ni išao) jer je bio provincijal. Pristupio je natječaju zbog toga što su u Rimu podcjenjivali župni i pastoralni posao a cijenili ako je netko bio profesor.
Rad na obrani starodrevne časti. Lastrićeva ljubav prema Bosni pokazala se osobito pri obrani bosanskih franjevaca tijekom 18. stoljeća, u vrlo teško vrijeme.
Karlovačkim mirom (g. 1699.) Turska je izgubila znatan dio svoga teritorija: Slavoniju i Srijem, Južnu Ugarsku, Dalmaciju. U tim područjima prostirala se dotada velika provincija Bosna Srebrena. Sada je veći dio te provincije bio oslobođen od Turaka i pripao dijelom Austriji a dijelom Veneciji. Pod Turcima je ostala samo Bosna i Hercegovina.
Što su te političke promjene značile za veliku franjevačku provinciju? Kratko rečeno: bile su uvod u njezine podjele. Venecija nije trpjela da franjevci s bosanskog područja obavljaju neku službu u krajevima pod njezinom vlašću, tj. u Dalmaciji. Slično je postupala i Austrija kad je tražila da provincijal bude s njezina područja. A Turci su bili kivni na franjevce (osobito nakon banjolučkog rata, g. 1737.), jer su ih smatrali uhodama i suradnicima svojih neprijatelja. Granice su sada nerijetko postale nepropusne. Ali, i kad se moglo preko njih, često je trebalo, zbog sumnje na kožne bolesti, boraviti u karanteni, u graničnom području, i po šest tjedana (42 dana) uz velik trošak, uz opasnost od malarije i drugih bolesti. Prirodna potreba saobraćanja između poglavara i braće bila je često nemoguća ili gotovo nemoguća.
Sve te okolnosti bile su razlogom da se nekadašnja golema provincija podijeli na tri dijela. Bilo je čudno da se na tu nužnu promjenu čekalo tako dugo, blizu šezdeset godina.
Bosanci su se spočetka bojali diobe. Ratom su izgubili sedam samostana i spali samo na tri; katoličko pučanstvo Bosne smanjilo se na jednu petinu ranijega, predratnoga broja a ekonomsko stradanje bilo je u samoj Bosni najveće. Od čega će Provincija, ako se odijeli, u tom jadnom ostatku, svestrano ugroženom, moći živjeti? A ranije, u 16. i 17. stoljeću, upravo je bosanski dio bio središte, imao najviše samostana i najviše osoblja. Mnogi su htjeli priključiti se ili dalmatinskom ili prekosavskom dijelu.
S podjelom velike provincije išlo je, dakle, teško i sporo. Prvi korak prema podjeli napravljen je g. 1735. odcjepljenjem dalmatinskog dijela; nova provincija prozvala se Provincijom sv. Kaja, a uskoro Presv. Otkupitelja. I Bosanci su, g. 1736., za kratko vrijeme postali neovisni, zalaganjem fra Filipa Lastrića, ali su stečenu samostalnost uskoro izgubili i opet bili uključeni u zajednicu s Prekosavljem.
No, što dalje to je sve višebrojniji prekosavski dio zapostavljao i zanemarivao Bosnu; ona je postala samo privjesak. To je prisililo Bosance da se izjasne za odvajanje i da se bore za samostalnost. Do nje je konačno došlo g. 1757. Tada je Provincija podijeljena na prekosavski dio, koji je postao Provincija sv. Ivana Kapistrana, i na bosanski dio, koji je sada postao Kustodija sv. Križa Bosna Srebrena. Bile su to vrlo nejednake cjeline: provincija sv. Ivana Kapistrana imala je 22 samostana i preko 600 braće a Bosna Srebrena svega 3 samostana i 150 braće.
Ta nova podjela bila je i po Bosance u jednu ruku povoljna a u drugu nepovoljna. Dobro je bilo što su se konačno osamostalili i oslobodili prevlasti Prekosavlja; loše je bilo to što su sada spali na rang kustodije, jedinice koja stoji ispod provincije. A ipak, upravo je Bosna bila toliko zaslužna za Crkvu i Red i bila majkom brojnih drugih provincija. Sada je došla na začelje, iza svih drugih provincija, a ujedno izgubila brojne povlastice koje je kao provincija imala.
U toj nevolji bosanski su franjevci poslali u Rim fra Filipa da on ponovno vrati Bosnu na rang provincije i izvojšti joj stara prava. Na suprotnoj strani bila je snažna prekosavska provincija sa svojim učenim stručnjacima. U raspravi su sudjelovali talijanski pravnici o. Karlo M. Perugino i odvjetnik Reda o. Kerubin. Radilo se oko toga dosta dugo. Fra Filip je uspio obesnažiti sve protivničke prigovore: npr. gdje da Bosna bude provincija kad ima samo tri samostana, kad nema vlastitih učilišta...? Fra Filip je uzvratio: ima drugih provincija još manjih od Bosne pa im nitko ne osporava pravo; i ranija Bosna Srebrena iz 17. st. nije imala svojih učilišta pa joj to nije smetalo da uživa dostojanstvo koje je uživala!
Bila je to, veli fra Filip, teška borba, ali je on odlučio ili uskrisiti staru Bosnu Srebrenu... ili zajedno s njom iščeznuti u pepelu. Rimski - kao i bilo koji drugi uredi - nerado ispravljaju same sebe a ovdje su u pitanju bili i general Reda, i Kongregacija, pa i sam papa.
Tako je uporni fra Filip dobio od pape Klementa XIII. i od generala Reda fra Klementa iz Palerma, novi dekret 15. prosinca 1758. Bosanska je kustodija bila opet uzdignuta na čast provincije sa svim ranijim pravima i povlasticama. To je velika zasluga ovoga čovjeka koji je znao prodrijeti u sitne, naoko nevažne, pravne izraze i trikove i na vrijeme ih oboriti.
Upravo ovoj borbi za priznanje dostojanstva Bosanske provincije među drugima treba pripisati što je Lastrić napisao svoj Pregled starina Bosanske provincije. Time on nije samo izvojštio prava za svoju provinciju nego je i mnoge stvari spasio od zaborava a svoje suvremenike pa i nas učinio svjesnima svoje prošlosti i prošlosti Bosne kao zemlje.
Izvor: Svjetlo riječi (2000)
