Ako dobro razmislimo, najgore se možda već dogodilo: mi jesmo, i ni smrt nam više ne može oduzeti ovo naše postojanje.
Piše: Miron SIKIRIĆ
U sumrak Velikog četvrtka započinje Pashalno trodnevlje. Sv. Augustin ga označava kao trodnevlje Gospodinove smrti, ukopa i uskrsnuća. Već se iz ovih riječi razumije zašto radije govorimo o trodnevlju i misteriju pashalnom, umjesto uskrsnom. Uskrs je tek treći, završni – istina, bitni – vid misterija. Kratko rečeno, Pasha, ako je shvatimo u sklopu oslobođenja iz Egipta, označava: izlazak (iz Egipta) – prolazak (kroz More Crveno i pustinju) – ulazak (u Obećanu zemlju). Primijenimo li to na Isusov život: u muci, ukopu i uskrsnuću, – tada je njegov Uskrs posljednji, slavni dio njegova izlaska. Njegov Veliki petak, to jest muka i smrt na križu s ukopom, njegov je prolaz ili prijelaz iz zemaljskoga života u novi, uskrsni život.
Veliki četvrtak večere Gospodnje
Ni najobičnija pomisao na značenje Velikog četvrtka ne može ignorirati da kršćanstvo na taj dan slavi ustanovu euharistije. To se dogodilo u noći u kojoj je bio izdan. Otada kršćanstvo slavi posvuda, onkraj svih svojih podjela, tu večeru, začinjenu osjećajem zaprepaštenosti i bola zbog činjenice da je ne mogu slaviti svi kršćani zajedno. Međutim, kršćanstvo se tješi barem time da je slave svi oni koji se nazivaju kršćanima, iako tumačenje onoga što se u tome događa nije kod svih isto. Neizrecivo je široko značenje ove svete gozbe. Okupljamo se oko stola, oko oltara, i već time ispovijedamo kako moramo biti srdačno solidarni kao jedna obitelj, kako je Gospodin svih obećao biti prisutan usred takve zajednice i kako se misteriozno zadržava među uzvanicima. Naviještamo njegovu smrt sve dok ne dođe, onu smrt koja nam daruje oprost i život, onu smrt koja nas uvlači i prihvaća i u svojoj neshvatljivoj ponornosti i potištenosti. Pravimo gozbu koja je misteriozno već puna blaženog slavlja vječnog života, u koji smo zagledani s nestrpljivom nadom. Pod prilikama kruha i vina, pod preobilnim znakovima njegova tijela i njegove krvi, njegova samoizručenja nama, dariva se onaj koji nas smiruje u jedinstvu koje se zove Crkva, zajednica onih koji vjeruju i ljube njegovo tijelo. Tijekom te gozbe izgovaramo riječ u kojoj riječ koju nam je Bog izrekao, riječ vječne ljubavi, postaje sjajna prisutnost koja raspinje naše tmine.
Ali ako je istina da slavlje svete gozbe, sa strane Boga i Krista, sadrži što označava i djeluje i daje što izražava, također je točno da, s naše strane, ona nalazi svoju zadnju istinu i svoje zadnje ispunjenje samo ako je slavimo kao izraz onog zajedništva koje se slavi u suhoj i prozaičnoj svakodnevnici zemaljskog života. U euharistiji susrećemo Krista zbog spasa a ne zbog suda samo ako ga priznamo u najmanjem bratu na prašnjavom životnom putu.
Veliki petak
Taj dan kojega se sjećamo i koji nam je samo prividno tako dalek, niti je usred povijesti započeo, niti je ikad završio. On je zapravo počeo s početkom povijesti i danas je ovdje, usred našega života. Na dan koji zovemo prvi Veliki petak samo se otkrila na definitivan način, u svojoj jezivoj mrklini, stvarnost koja vrijedi uvijek i podnosi se trajno: sablazan i ludost križa, kako je Pavao naziva, ali dodajući odmah da je upravo to mudrost i snaga Božja za one koji vjeruju. Ne razumijemo to uvijek. I dobro je da samo rijetko shvaćamo u svoj svojoj ponornosti naše pravo stanje, inače ga ne bismo mogli izdržati. Na Veliki petak moramo se dragovoljno prisjetiti upravo te ponornosti života, s ciljem da uspijemo podnijeti i izdržati ono što za nas postaje neizbježno: gledati ponoru u lice i pasti u nj. Na ovaj smo dan zapravo svi skupljeni oko križa Raspetoga. Jedni podižemo oči k njemu, drugi ga pokušavamo ignorirati, jer smo trenutno veseli i zadovoljni (što nikomu nije zabranjeno) ili smo nasmrt uplašeni. Stojimo pod križem kao osuđeni na smrt, kao zatočenici krivnje, razočarani, kao pojedinci koji su ostali dužnici tuđe ljubavi, kao strašljivi egoisti, kao neshvaćene osobe koje pate svojom krivnjom, krivnjom drugih i krivnjom života. Izranja ponorna bol izjedajuće napuštenosti, neshvaćenosti, neuzvraćenosti, ubojite hladnoće, egoističnog cinizma. S druge pak strane, kada nam se čini da stvari idu dobro, prosvjedujemo protiv takva plačljivog pesimizma, koji bi nam navodno htio zatrovati radost života (što nipošto nije istina); kada se osjećamo snažnim duhom i tijelom, ne želimo vjerovati da nam snaga izmiče i da će nas jednog dana napustiti.
Pa ipak, mi stojimo pod križem. I zar zato nećemo uprti pogled u onoga koga smo proboli, kako kaže Sveto pismo? Zar ne bi bilo spasonosno kad bismo otvorili vrata za ono što smo odbili: htjetistajati ondje gdje zapravo stojimo? Zar se ne bismo mogli ohrabriti ili, bolje, pustiti da nas ohrabri milost Božja i prihvatiti sablazan i apsurdnost našega neizbježnog položaja kao snagu Božju i mudrost Božju, dok podižemo oči prema Propetome i ulazimo u tajnu njegove smrti? Mnogi to, naravno, čine, a da to i ne govore, kroz šutnju svoga života, u poslušnom prihvaćanju smrti. Ali možemo i promašiti posljednji čas našega života. Zato treba izričito slaviti Veliki petak Gospodinov, da se približimo njegovu križu i da s njime izustimo njegove posljednje riječi. Stojimo pred ponorom postojanja u koji se strovaljujemo. I vjerujemo da u njemu stanuju ljubav i život sam, tj. Bog. Zato ponavljamo njegove riječi i molimo: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. Predajem svoj život i svoju smrt. Učinili smo što smo mogli. Ostatak, ono neizrecivo, ono što je spas, to će doći.
Velika subota
Velika subota je jedinstven, misteriozan i tih dan. To je dan bez liturgije, što je njegov simbol, znak one nedokučivosti života, koji se održava u sredini između ponornog užasa Velikoga petka i radosti Uskrsa, simbol redovnog životnog stanja koje se smješta ponajviše u sredini, iako je takva sredina prijelaz i samo takva može biti. To znači da stvari mogu dopušteno stajati i ovako. Možda na leđima već nosimo najružnije svoga života. To, naravno, nije točno, niti je točno na sasvim radikalan način. Jer ono definitivno mora tek doći za sve.
Ali na neki način bismo moglo biti i točno da smo možda 'uspjeli', kao što običavamo reći; stare rane možda više ne krvare, postali smo skromniji i razumniji u našim zahtjevima, manje zahtjevni prema sebi i drugima, s određenom rezignacijom koja ne šteti puno. To doista može biti neko dobro. Ne moramo neprestano proživljavati užas zbog neshvaćenosti života, niti nas mora zanositi njegov sjaj, ne moramo stalno opasno kliziti tankom niti između života i smrti. I normalnost života, ono redovno stanje, može biti časno i blagoslovno. Ali takvo bivanje u sredini, u normalnosti života, mora se i pojmiti upravo kao prijelaz. Kao prijelaz s Velikoga petka na Uskrs. Čovjek, kršćanin, nema pravo biti skroman. On mora sačuvati živim beskrajni zahtjev. Ne može od podnošljivosti boli napraviti zamjenu za bezgraničnu i vječnu radost, što je naša neutaživa obveza da joj se nadamo i da je tražimo. Budući da Bog postoji, čovjek i kršćanin mogu tražiti sve, jer On je sve. Budući da je smrt umrla u Kristu, i naša rezignacija mora umrijeti. Velika subota našega života mora biti dan iščekivanja Uskrsa, ustrajnost nade u definitivno što je slava Božja.
Međutim, taj ispravni način življenja Velike subote našega postojanja nije neki ideologijski dodatak normalnosti života između njegovih krajnjih suprotnosti. Velika subota se konkretizira u onome koji svakodnevni život pretvara u svakodnevni humani život: u strpljivosti sposobnoj da čeka, u humorukoji ne uzima sve tragično, u raspoloživosti da se dadne prednost drugima, u povjerenju unatoč prijevari i koristoljublju, u neukrotivoj hrabrosti koja se nikada ne predaje. Vrlina svakidašnjeg života jest upravo nada kojom činimo moguće a nemoguće prepuštamo Bogu. Da bismo to kazali pomalo paradoksalnim riječima, ali i ozbiljno, možda bismo morali zaključiti: ako dobro razmislimo, najgore se možda već dogodilo: mi jesmo, i ni smrt nam više ne može oduzeti ovo naše postojanje. Velika subota je dan redovnog životnog stanja. Ali doći će i Uskrs, istinski i vječni život.
Izvor: Svjetlo riječi
