»Turkuša«? Zašto »Turkuša« (arapski = Turčin) i to u franjevačkom habitu?! To je nadimak koji su bosanski fratri dali fra Martinu Nediću, jer je dobro znao turski; nekoć je to bila znatna prednost.
1. Predstavit ću kratko, telegramski, najprije njegov životni put.
Ivan, kasniji fra Martin, Nedić rodio se u Tolisi kod Orašja na Savi 1810. Opismenio ga je fra Bono Benić, mlađi, tadašnji toliški kapelan. Kad je on bio premješten u Šut ješku, poveo je sa sobom i ovog darovitog dječaka. Nakon pouke od četiri godine i završena novicijata, učio je daljnje nauke u Subotici, Szolnoku, Egeru i Vaczu (Madžarska). Za svećenika je zaređen 1833. Od 1836. do 1839. bio je kapelan fra Marijanu Sunjiću u Orašju (= Ovčarevu) kod Travnika. Kod njega je učio arapski i perzijski i dobro savladao turski. Iza toga bio je nastavnik franjevačkim gojencima u Sutjesci, i onda, 1848, župnik na Ulicama. G. 1851. postao je definitor Provincije i bio premješten u Šutjesku. Tri godine nakon toga postao je provincijal bosanskih franjevaca a zatim, od 1856. do 1861. župnik i nastavnik u Sutjesci. Od 1861. do 1874. obavljao je dužnost župnika u Tolisi a zatim pošao u Đakovo, gdje je do 1883. bio upravitelj dobara Bosne Srebrene. Preostalo vrijeme do svoje smrti (1895) proveo je u Tolisi.
2. Onaj tko danas zna za fra Martina Nedića, redovno ga pozna po njegovu spisateljskom radu. Fra Martin je prvi pisac u Bosni 19. st. koji je progovorio stihovima (već 1835). Ipak, unatoč svom iskrenom oduševljenju za narod (a o tom je gotovo uvijek i pjevao), on se nije uspeo do pravog pjesništva pa su njegova djela u prozi privlačnija od njegovih stihova. I danas je zanimljivo čitati njegovo »Stanje redodržave Bosne Srebrene« (1884), koje predstavlja prvi pokušaj da se prikaže povijest Bosanske provincije u tursko vrijeme; iako pisano toplo, i ovo je djelo, zbog nedostatka izvora a i drugih razloga, moralo biti nepotpuno i manjkavo.
3. Po svom značenju, važniji je fra Martinov društveni, socijalni rad. Već dok je bio s fra Marijanom Šunjićem, on je od toga svog župnika učio kako se treba zauzimati za svoj puk; s vremenom, on je stekao, kao malo tko drugi, uvid u pravno i stvarno stanje bosanskog seljaka. God. 1848. bio je, zajedno s fra Marijanom Sunjićem i fra Lukom Dropuljićem, pozvan na vilajetsku skupštinu u Travniku. Tamo je Tahir-paša, prema uputi iz Carigrada, sazvao bosanske muslimanske prvake, sarajevskog mitropolita Ignjatija i spomenutu trojicu franjevaca (kao predstavnike katolika). Paša je bosanskim begovima prigovorio da pljačkaju i da se bogate na račun raje i carske blagajne i naveo neke od njih i po imenu. Pitao je zatim, kako da se pomogne raji. Dotada je po srednjoj Bosni bio običaj da raja daje caru desetinu a begu ili agi trećinu od svog prihoda a beg je opet bio dužan i davati sjeme za sjetvu i podizati ograde i zgrade na kmetovskom selištu. U Posavini je, navodno, bilo drukčije: kmet je agi davao devetinu ali se sam brinuo i za sjeme i za sve ostalo. Begovi su sad predložili da kmetovi posvuda daju »trećinu« a begovi i age da se brinu za navedene usluge. Begovi i mitropolit prihvatili su taj prijedlog a sve trojica franjevaca bili su za to da ostane po starom, samo da se dokinu brojne zloupotrebe a osobito kuluče-nje. Određeno je kako su begovi htjeli a iz toga se porodilo mnogo nevolja za raju pa i za državu, jer su se počele dizati bune. Ovom odredbom raji se namet povećao; kupljenje »trećine« počeli su na mnogo mjesta davati pod zakup a »zakupnik – veli Nedić – već na igli dušu vadit krstjaninu«; tako se nerijetko ubirala i polovina žetve a begovi svojih obaveza često nisu izvršavali, iako su »trećinu« revno uzimali.
Kad je zbog ovog u Posavini nastala buna 1857, vezir je tražio od pravoslavnog mitropolita i od katoličkog biskupa Sunjića da smire raju. Sunjić je poslao fra Martina. On je izvršio nalog ali nije smirio bunu: i sam je vidio kako su pritužbe seljaka opravdane. Ispao je taka kriv i pred vezirom i pred austrijskim konzulom ali pred svojom savješću vjerojatno je bio prav. Za desetak godina od vilajetske skupštine stanje je postalo nepodnosivo pa su u Carigradu bili prisiljeni pozvati predstavnike begova i raje, da ona iznese svoje tužbe. Fra Martin je to dugo i – na koncu – besmisleno izbivanje nepismenih seljaka prikazao u svom opširnom spisu »Deputacija bosanska«. I znatno ranije (1858) obavijestio je o tegobama seljaka one koji su možda mogli nešto za njih učiniti – ruskog i francuskog konzula, a poslao je i prikaz dažbina bosanskih kršćana za novosadski »Dnevnik« preko A. T. Brlića.
To što je radio za obični svijet, radio je – razumljivo – i za svoju provinciju. Dvaput je išao u Carigrad u obranu bosanskih franjevaca (u unutrašnjem, crkvenom, sporu s biskupom Barišićem). Priredio je i popis povlastica Bosanske provincije, koje je ona dobila od sultana tokom vjekova a tako je isto izradio 1856. i popis nekretnina bosanskih samostana i župa koje se pravno mogu izuzeti od poreza i predao ga veziru. Preveo je mnogo turskih dokumenata na latinski a na znatnom dijelu turskih isprava sutješkog samostana izvana označio njihov sadržaj.
I kao obični fratar i kao provincijal fra Martin je nastojao promicati školstvo kako ono koje služi odgoju mladih franjevaca, tako i ono koje je služilo opismenjavanju puka. Sredinom 19. st. Bosanskoj provinciji bilo je zabranjeno slati svoje studente preko Save, da svrše filozofske i bogoslovske nauke. Fra Marijan Šunjić, kad je postao provincijal, uzeo je 1852. sa sobom fra Martina pa su se zajedno zaputili caru u Beč s molbom da im dozvoli školovati mladiće u Đakovu i da ini odobri pripomoć koju im je u tu svrhu podijelio Josip II. Imali su uspjeha pa su se bosanski bogoslovi otada kroz 23 godine školovali u Đakovu.
Osim što je i u Šutješci i u Tolisi (još i kao starac) počesto poučavao djecu, on je podigao zgradu osnovne škole i u jednom i u drugom mjestu; u Tolisi je preudesio neku gospodarsku prostoriju u školu za dječake a slično je kasnije učinio i za djevojčice.
4. Ipak, najtrajniji izvanjski spomenik ostavio je fra Martin gradnjom goleme crkve i samostana u Tolisi.
Već ranije gradio je on crkvu u Sutješci, kojom je prilikom otkrio grob kralja Stjepana Tomaša, muža kraljice Katarine. Ta se crkva nije održala, jer je 1906. zamijenjena novom. Ipak, u poredbi s ovom u Tolisi, ta je gradnja bila skromna, ali je on na njoj stekao dosta iskustva.
Župska kuća toliške župe bila je smještena usred naselja, na barovitu mjestu. Sam stan, iako se tada ubrajao među bolje, bio je nizak i vlažan, bez dovoljno svjetla i zraka. Sredinom stoljeća, uvidjelo se da treba praviti novi i da uz njega treba računati i na gradnju crkve. Tada su odlučili da pronađu pogodnije, zdravije i prostranije, suho zemljište. To je učinio fra Martin, isposlovavši 1854. kod Huršid-paše s dosta muke dozvolu, da u tu svrhu otkupi predio Raščicu. Nato je do 1856, pod vodstvom župnika fra Stjepana Mikića, na novom mjestu bio podignut dobar i prostran župski stan od deset soba. Gradnju je izvodio Đuro Eichhorn iz Osijeka.
Kad su se stišale bune a Turcima nepoćudni župnik Mikić morao biti premješten, valjalo je počet graditi i crkvu. Teško je bilo naći nekog tko bi preuzeo, uz dužnost župnika, i vođenje gradnje. Napokon su nagovorili fra Martina da se prihvati toga posla, iako ga je dugo vremena odbijao.
Već je fra Martinov predšasnik skupio dosta građe: kreča, cigle, kamena »brusika« za temelje i za podnožje crkve. Ali, trebalo je najprije dobiti dozvolu, ferman, od sultana za tu gradnju pa je fra Martin već na polasku iz Sutjeske u Tolisu zamolio vezira da posreduje u Carigradu za to. Od toga zauzimanja nije bilo koristi pa se fra Martin obratio austrijskom generalnom konzulu Jovanoviću i biskupu Strossmayeru da mu isposluju ferman preko cara Franje Josipa I. No, sad su se protiv toga digli muslimani iz Gradačca: tvrdili su da je planirana crkva tako blizu Gradačca da će »vlasi« moći s nje vidjeti njihove žene! Konzul je želio provjeriti istinitost te tvrdnje pa je došao u Tolisu. Kako li se zaprepastio kad su mu rekli da je Gradačac udaljen od Tolise šest sati hoda (oko 30 km).
Dobivanje fermana oteglo se nekoliko godina a fra Martinu je bilo teško besposlenu čekati. Smislio je da sagradi još jedno krilo na solidno građenoj župskoj kući, da to bude, kad za to dođe vrijeme, samostan. Tako je i uradio. Kad su u Gradačcu čuli da on gradi, mislili su da to on podiže crkvu iako nema fermana pa su poslali komisiju da ga spriječi i oglobi. Dan uoči dolaska jave to kršćani fra Martinu a on po noći sa seljacima iskopa unutar novog krila jarke, kao oznaku gdje će doći pregrade hodnika i soba. Veliko je bilo razočaranje ljudi iz komisije kad im je fra Martin pokazao da se radi o kući a ne crkvi. – I kad je ferman, zahvaljujući čestom požurivanju konzula Jovanovića, konačno stigao u Gradačac, mjesne vlasti potkučile su fra Martinu ne ferman nego njihovo mjesno rješenje da se može graditi crkva. Fra Martin to nije htio primiti; rekao im je: »neću graditi crkve bez carskog fermana pa makar čekao na njega sto godina!« Na novu naredbu iz Sarajeva Gradačac je konačno morao uručiti fer-man.
Fra Martin je zamislio golemu crkvu, najveću u Bosni, sličnu gradskoj crkvi u Osijeku. Graditelj je bio isti Đ. Eichhorn, koji je gradio i župski stan, ali je nacrte tornjeva izradio arhitekt Dausch; oni su izgrađeni najkasnije, južni tek 1881.
Radi se o dugoj, trobrodnoj crkvi sa pet polja, jakim stupcima-nosačima četverostranog presjeka. Ona pripada njemačkom baroknom stilu. I ponutrica, i vanjština, djeluju dosta skladno, iako je bilo manjih odstupanja od plana, jer je tokom gradnje smanjena visina a nije uvijek bilo ni pravog tehničkog nadziranja gradnje.
Izgraditi ovoliku crkvu bio je u Bosni izvanredan pothvat, koji je trajao petnaest godina. Zupljani su za nju dali, samo kroz prvih sedam godina, preko 26.000 nadnica. U novcu je trošak iznosio 35.715 forinti, iako tu nisu ubrojani mnogi troškovi npr. prehrana radnika i majstora. Treba k tome uvažiti da su drvo mogli usjeći besplatno. Prvo su se obratili turskim vlastima a one su odobrile besplatnu sječu u Ozrenu. Tu bi prijevoz bio vrlo težak i zbog udaljenosti i zbog lošeg zemljišta. Tada se fra Martin obratio Strossmayeru, koji je rekao da je voljan pomoći, ali da smatra da im je bliže i pogodnije, ako bi dobili drvo iz državne šume blizu Županje. Tako su se obratili caru Franji, koji je to odobrio.
Fra Martin je ugradio sebe u ovu zgradu: nesebično je bdio nad njom i dao za nju oko 16.000 forinti, koje je mogao upotrijebiti u druge svrhe. Isto tako, on je podmirio gotovo sam trošak za zemljište i novo krilo samostana (oko 8.000 forinti). Ipak, najveći doprinos ovom djelu bila je njegova upornost i neustrašivost.
Fra Martinov samostan zamijenjen je kasnije novim, što ga je 1923. gradio fra Mirko Brandić; crkva, međutim, stoji uglavnom onakva kako je i sagrađena, uz povremene obnove npr. 1919-1912. i ovih zadnjih godina.
5. Nije čudno da je fra Martinov ugled bio znatan. Bosanski muslimani zvali su ga ponekad »vlaškim kraljem«; sultan mu je podijelio tursko odlikovanje a bečka akademija imenovala ga svojim počasnim članom. Strossmayer, koji ga je cijenio i volio, predlagao je i njega za biskupa u Bosni nakon dolaska Austrije, iako je tada imao preko 70 godina. Njegova subraća pitala su ga, kad je bilo najmučnije, za savjet – što da odgovore Rimu ili Carigradu. Imali su i razloga za to jer je on bio upućen i pronicav. Kako su se sjajno obistinile proročanske riječi iz njegove pjesme koje stavlja u usta bana Jelačića, kojim se on obraća caru: »Propo jesi sa svim tvoim carstvom – ak' prezireš Slovene s Hrvatom«! A austrijski vladari prekasno su se sjetili da je potrebno u Monarhiji zavesti trijalizam (učiniti Slavene ravnopravnim Austrijancima i Madžarima); pomislili su na to tek onda kad je brod već tonuo.
Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi, Sarajevo 1988, str. 93-98.
Evo kako Nedić piše o bosanskim dažbinama (Gajeve NOVINE, 1854, br. 210), nakon što je izložio što je seljaku ostalo poslije davanja onog najvažnijeg :
»Iz ovoga ništa mora da on žive, mora prodati da uzme štogod novca da plati porez – 4 talira na godinu, jedan harač na mušku glavu – 15 gr osa, dvije cvancike što može se u carskom zdravlju rakie ili vina napiti (to se zove hamria) – 4 groša; što može duhan pušit (to se zove duhania) – tri groša i pol; što može svinjetinu jesti (to se zove beslema), pak imao krme pred kućom ili ne imao – još po jedan groš i sedam para od glave krmeće (to se viče – travarina); a ako šljiva što ispeče, to je baška dacija na kotao kako gdi priznaju (i to se zove kotlarina), a ako suši (šljive), mora davati treće i deseto gotove suhe a ne sirove. Tako duhan i tako dalje«.
IZVORI I LITERATURA:
Dr. fra Rastislav Drljić: Prvi ilir Bosne – fra Martin Nedić, Sarajevo 1940, U toj knjizi navedena je iscrpna literatura.
Fra Bono Nedić: Kratka povjest župe crkve i samostana toliškog, Pečuh 1888.
150 godina osnovne škole u Tolisi, Tolisa 1973.
Fra Martin Nedić: Stanje redodržave Bosne Srebrene . . ., Đakovo 1884.
