Bosanska franjevačka provincija ima i danas svoju misiju među Albancima u Đakovici (na Kosovu) a tri njezina svećenika rade i u samoj Albaniji. Njezini članovi djelovali su među Albancima i ranije, u 17, 18. i 19. stoljeću, npr. fra Mijo Dragičević (1782), fra Augustin Pokrajčić (1787) i čitav niz drugih. Najpoznatiji među njima svakako je fra Lovro Mihačević. Pokušat ću sažeto prikazati njegov život i ličnost, njegovo graditeljsko i spisateljsko djelovanje i, napokon, osporavanje koje je doživio.
Albanski i bosanski provincijal
Fra Lovro se rodio 1854. u Kreševu, gdje je završio i osnovnu školu, koju su tada vodili franjevci. Prvi razred srednje škole pohađao je u Sarajevu (kod fra Grge Martića) a ostale razrede nastavio je u kreševskom samostanu. Ondje je stupio u novicijat a nakon toga otišao studirati bogoslovlje u Đakovu. Zbog slaba zdravlja vratio se nakon godinu dana a onda su ga poslali u Ostrogon, gdje je s odličnim uspjehom završio studij teologije 1880.
Svećeničko djelovanje započeo je u Osovi kao kapelan i ujedno učitelj u osnovnoj školi; u prvoj godini svoje službe poučavao je 36-ero a u drugoj 46-ero djece. Trebalo je da 1883. postane nastavnik filozofije, i za to je položio natječaj, no poglavar Franjevačkog reda odredio je da ode predavati na Franjevačkom kolegiju u Trošanu, u Albaniji.
Sad mu je valjalo naučiti albanski. Učio ga je neposredno i pod vodstvom apostolskog administratora o. Marijana Palmonova, prema talijanskoj gramatici isusovca o. Jakova Junga. Svladao ga je nevjerojatno brzo, za četiri mjeseca. Dr. Anton Ashiku tvrdi da je odlično govorio albanski. Uskoro je u svoj kolegij uveo albanski jezik mjesto talijanskog.
Fra Lovri je u kolegiju bilo teško: nije bilo dobre stege a talijanski nastavnici nisu ga prihvaćali. Fra Lovro je onda zamolio pomoć iz Bosne pa su mu poslali fra Ivu Božića, koji je ondje ostao sedam godina a kasnije su došli i neki drugi. Nakon tri godine fra Lovro je postao ravnateljem zavoda i na tom položaju ostao još sedam godina. Ujedno je bio i mjesni župnik.
Iako je poglavar Reda želio da fra Lovro i dalje radi u Albaniji, Provincija ga je 1894. postavila za gvardijana u Kreševu, a 1897. za župnika u Novom Šeheru. No 1906. poglavar Reda sam je imenovao fra Lovru provincijalom obnovljene albanske provincije.
Kasnije (1912) fra Lovro je bio izabran i za provincijala Bosanske provincije. Nakon toga postao je gvardijanom samostana u Kreševu, gdje je (navršivši 64 godine) i umro.
Fra Lovru je, uz prirodni dar, odlikovala i neumorna marljivost i radinost. Bio je dobro humanistički obrazovan pa je, uz latinski, govorio i albanski, talijanski, francuski i njemački te ponešto mađarski. Razumio se u glazbu a privatno se bavio i medicinom. Najvažnije je, ipak, bilo njegovo snažno religiozno opredjeljenje: htio je biti istinski dobar redovnik i svećenik pa je tako iz Božje ruke primao i poteške odredbe svojih poglavara.
Uspješan graditelj
Fra Lovro je obavljao gotovo sve službe koje neki član provincije može u njoj obavljati. Bio je kapelan, vikar i župnik, bio je pučkoškolski učitelj, nastavnik srednje škole i ravnatelj, bio je gvardijan i definitor, vršio službu pohoditelja (u dubrovačkoj provinciji), bio je provincijal u dvjema provincijama, izaslanik i predsjedatelj raznih skupova. Ovdje ćemo istaknuti samo jednu djelatnost, građevinsku. Nju je on vršio uza svoje redovne nastavne, pastirske i upravne dužnosti kao dodatni posao, nešto po vrhu.
• 1886-87., kad je postao ravnatelj u Trošanu, izgradio je stambenu zgradu i opremio je namještajem a uz nju podigao i gospodarske zgrade.
• 1888-90. u Trošanu je napravio novu crkvu.
• 1897. i kasnije sagradio je u Novom Šeheru župni stan i gospodarske zgrade.
• 1910. kao župnik u Podhumu popravio je crkvu, župni stan i gospodarske zgrade.
• Za njegova provincijalstva podiže se crkva sv. Ante u Sarajevu a na samostanu sv. Ante nadograđuje se jedan kat. Ta je crkva, zbog nepredviđenog popuštanja zemljišta, zadala teških briga i strašno povećala troškove, i to u vrijeme rata.
• Isto je tako za njegova provincijalstva povećana zgrada gimnazije u Visokom u dužini oko 80 metara. Troškovi su iznosili nešto malo manje negoli 1900., oko 100.000 kruna.
Spisateljska djelatnost
Fra Lovro se može računati među najplodnije bosanske franjevačke pisce. Dosta mu je spisa ostalo u rukopisu a neki su i nestali. Od njegova dnevnika sačuvalo se tek osam stranica; njegova albanska gramatika, za koju H. Barić tvrdi da je postojala, nije se mogla pronaći. Kućni liječnik još se čuva u kreševskom samostanu (372 str. in 8o). Ovdje ne spominjem suradnju po časopisima, no ona i nije bila obimna.
Od objavljenih djela, na latinskom su pisana tri:
1. Franjevački priručnik (Sarajevo 1908., 91 str.) navodno je pomoćna knjiga za pohoditelja franjevačke provincije, no pisac zapravo piše franjevcima koji rade na župama. On im želi kazati kako da obavljaju svoju dužnost, da im nadzornik ne bude imao išta prigovoriti.
2. Tri veće okružnice (iz 1908. - Albancima, iz 1913. - Bosancima a tako isto i iz 1915). One su vrlo opsežne, od 18 do 59 stranica, a potiču poglavare i braću kako da plodno i potpuno vrše svoje redovničke, svećeničke i pastirske dužnosti.
3. Opsežna Knjiga ljudske mudrosti i razboritosti (Rim 1908., 242 str.) sastoji se od pet dijelova. Prvi dio (1-51) posvećen je mladom svećeniku. Očinski mu govori što ga očekuje i upućuje ga kako da uredi svoj svagdanji život, kako da nastupa prema starijim svećenicima, prema crkvenim i svjetovnim vlastima i prema raznim vrstama vjernika. Svjetuje ga da malo čita novine a mnogo više knjige, izlaže mu razne vrste njegova rada pa govori i o njegovu odmoru i zabavi. Drugi dio (51-107) donosi općenite poticaje za plodan život, često s primjerima. Podsjetio me na lijepu Foersterovu knjigu - Mudrost života (Lebenskunde). Treći dio (108-185 ) iznosi također razmišljanja o životu, ali najčešće u obliku aforizama a ponekad navodeći zgode iz života slavnih ljudi. Četvrti dio govori o njegovanju tjelesnog a peti o njegovanju duhovnog zdravlja (188-233). Čitava je knjiga nastala kao bilježenje vlastitih i tuđih misli tijekom duga života.
Tri druge knjige pisane su hrvatski.
4. Prva od njih - Redovništvo , Zagreb 1893 - nije izvorna, ali pokazuje koje su misli sv. Tome i sv. Alfonza djelovale na pisca.
5. Najčitanija fra Lovrina knjiga svakako je njegov "putopis" Put po Albaniji , (Matica hrvatska, Zagreb 1911, 144 str.). Zapravo, samo je prvi njezin dio putopis. Drugi, dosta malen dio (100-108), govori o Katoličkoj crkvi u Albaniji: oni ondje tvore samo 10% stanovništva. U preostalom dijelu govori se o prilikama u toj zemlji (privredi, prometu, trgovini), o običajima (ženidbi, ukopu i sl.), o književnosti (narodnoj i umjetničkoj). Kao poglavar, fra Lovro je po dužnosti morao obići svoju provinciju a boravak u Albaniji od trinaest do četrnaest godina pružao mu je za to dosta prilika. U to vrijeme pojavilo se u svijetu, ali i kod Hrvata, zanimanje za Albaniju pa je razumljivo da je fra Lovro pokušao zadovoljiti tu znatiželju. Možda je za to dobio poticaj i s austrijske strane; knjiga je već 1913. bila prevedena na njemački, znatno proširena. Knjizi je dodano i dosta fotografija.
6. S novim djelom Crtice iz albaneške povijesti (Sarajevo 1912., 133 str.) pisac je nastojao otvoriti vidik i na njezinu prošlost. Njegova struka nije bila povijest pa se pri izlaganju oslanjao na druge, posebno na Artura Galantija: Piccola storia albanese (Rim 1905). U knjizi su posebno zanimljivo ocrtane borbe Jurja Kastriotića-Skenderbega i, kasnije, pašâ Bušatlija te Ali-paše Tepelena.
Osporavanje
Odziv na fra Lovrina latinska djela bio je skroman i meni nije poznat: možda je to bilo zbog jezika kojim su pisana. Ova djela o Albaniji naišla su na žestoku osudu kod Srba; Albanci su ih cijenili a Hrvati sa zanimanjem prihvatili. Potrebno je da se suočimo s tom srpskom kritikom.
Ipak, prije nego što na to prijeđemo, valja nam se sjetiti da ih nije pisao geograf i povjesničar po struci, da nisu pisana s nakanom da budu znanstvene rasprave, nego popularni prikazi. Zbog toga tražiti od njih ono što se inače zahtijeva od znanstvenih djela, ne bi bilo pravedno. No srpska kritika tražila je upravo to.
Srpska ocjena knjige Po Albaniji izišla je u "Srpskom književnom glasniku" (38/1912, 6, 466-472). Kritičar T. R. Đorđević izložio je najprije razdiobu knjige i priznao da je lako i pregledno pisana i da će široka publika možda imati "koristi od nje, no ne veliku jer daje vrlo blijedu i mršavu sliku ...". Dok su podaci o Katoličkoj crkvi "dosta iscrpni i možda točni, svi su ostali dati nadohvat, krnje i nepotpuno a ponekad i pogrešno. (...) Rđavo je što g. Mihačević nema reči za Srbe (...), za njega Srbi ne postoje". Pravi udarac na autora knjige stoji u prigovoru da je Mihačević "vrlo mnogo tuđih uspomena prisvojio sebi", npr. opis puta prema Skadru, koji je uzet iz Nušićeva prikaza S Kosova na Sinje more iz 1894.
Ova je ocjena pretjerana i nepravedna. Knjiga Po Albaniji ne daje "vrlo bledu i mršavu sliku"; obratno, ona je većim dijelom pisana živo i zanimljivo i krcata je podacima. Jedini pravi prigovor bio bi onaj o preuzimanju Nušićevih riječi, što Đorđević smatra književnom krađom. Taj prigovor gubi svoju oštricu kad uvažimo da se radi o popularnoj knjizi, o neke vrste "vodiču". U takvim djelima nije običaj navoditi izvore. Fra Lovro postupa tako ne samo prema Nušiću, nego i prema svima drugima pa u knjizi nema bilježaka, osim dva ili tri prijevoda albanskih riječi. Postupio je tako i kad govori o crkvenoj povijesti, o albanskim plemenima, o privredi i dr., a cilj mu je što bolje predočiti ono što želi reći.
Kritičar prigovara što pisac ne spominje Srbe. Pa ovo je knjiga koja govori o Albancima a ne o Srbima! A nije točno da pisac ne spominje Srbe: a) on navodi "kosovski vilajet, i sva mjesta poznata iz kosovske narodne epopeje"; b) on citira i hvali "Ženidbu kralja Vukašina"; c) kod njega ćemo naći i "pobožnu Jelenu, srpsku kraljicu, ženu kralja Stjepana Uroša I." (usp. Str. 59,66,73).
Ovaj bi kritičar mogao znati zašto se tada hrvatski izdavač ( Matica ) i hrvatski pisac ponašaju hladno prema Srbima. Neka se sjeti da je upravo u Srpskom književnom glasniku (6/1902, str. 1149) izišao članak Srbi i Hrvati , u kojemu pisac (N. S/tojanović/) sažimlje svoju misao i program u izreku: "Do istrage (=istrijebljenja) vaše ili naše!"
Drugi osvrt, koji se odnosi na Crtice iz albaneške povijesti, napisao je neki "V. Ć." u "Bosanskoj vili" (28/1913, 3, 48). On navodi već spomenutu kritiku T. Đorđevića, kojom misli da je fra Lovro kao pisac pokopan, pa onda prigovara njegovu slabom poznavanju srpske povijesti (npr. što Stefana Nemanju naziva kraljem i još nekoliko srodnih pogrešaka). Još veće razočaranje u njemu izaziva fra Lovrina tvrdnja da su se "na Berlinskom kongresu, na račun Albanije, proširile Srbija, Crna Gora i Grčka".
Albanski stručnjaci smatraju fra Lovrine etnografske pa i neke druge opise vrijednim doprinosima (usp. npr. članak Cana Zekerija: "Naučni doprinos fra Lovre Mihačevića" u časopisu "Perparimi" (=Napredak), 1964, 7-8, 496-507.
Kamen mudrosti
Priča se da je neki mletački plemić posjetio vojvodu Cosima Medici i kazao mu kako je čuo da on posjeduje kamen mudrosti; zamoli ga da mu ga pokaže. Vojvoda mu odvrati: "Istina je što si čuo! Evo, ovako je. Moje je pravilo da nikad ne prepustim drugome da mi nešto uradi što mogu sam učiniti. Nikad ne odgađam za sutra što mogu danas obaviti. Nikad ne zanemarujem sitnice." - Mlečanin mu zahvali i ode. Poslušao je savjet i postao u Mlecima daleko najbogatiji. - Želiš li biti bogat i mudar, postupaj po ovom pravilu!
Knjiga mudrosti i razboritosti ljudske , str. 146.
IZVORI I LITERATURA:
L. Mihačević: Manuale franciscanum sive…, Sarajevo 1908.
Isti: Epistola encyclica , Sarajevo 1909.
Isti: Epistola encyclica , Sarajevo 1913.
Isti: Litterae encyclicae, Sarajevo 1915.
Isti: Liber sapientiae et prudentiae humanae sive …, Romae 1908.
Isti: Po Albaniji, dojmovi s puta, Matica hrvatska, Zagreb 1911.
Isti: Crtice iz albanske povijesti, Sarajevo 1912.
A.S.Kovačić: Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo 1991.
Krunoslav Misilo: Pedesetogodišnjica smrti fra Lovre Mihačevića , u: Bosna Srebrena, 21/1970, str. 264-267.
Rastislav Drljić: Fra Lovro Mihačević, biobibliografija, revija Dobri pastir, 15-16/1966, str. 407 ss
Tih. Đorđević: Fra Lovro Mihačević: Po Albaniji , u: Srpski književni glasnik 38/1912, sv. 6, str. 466-472
V. Ć.: Crtice iz albaneške povijesti , u: Bosanska vila, 26/1913, 3, 48.
