Iako je umro prije gotovo četvrt vijeka, fra Dominik Mandić još je svojim djelom živo prisutan među nama i vjerojatno će to biti još vrlo dugo. Korisno je osvrnuti se i vidjeti kako život može biti plodan. Šteta je jedino što se zbog prostora moramo ograničiti samo na sažet prikaz njegova života i na sasvim općenit pogled na njegovo znanstveno djelovanje.
1. Život i djelovanje
Život svakog pojedinca priro dno dijelimo u dva nejednaka dijela: u odrastanje i djelovanje.
Fra Dominik se rodio 1889. u selu Liše kod Širokog Brijega. Tamo je, na Širokom Brijegu, završio osnovnu školu i pet razreda Franjevačke klasične gimnazije a p reostale razrede zajedno s maturom (1910.) na Državnoj gimnaziji u Mostaru. Stupio je u Franjevački red 1906. a teološko obrazovanje dobio u Fribourgu (Švicarska) od 1910. do 1914. Tamo je 1912. postao svećenikom.
Rat ga je omeo da već tada (1914.) ne okruni svoje školovanje doktoratom pa je to učinio kasnije, g. 1921.
Drugi dio njegova života, njegovo djelovanje, može se podijeliti u tri razdoblja: hercegovačko, rimsko i američko.
U hercegovačkom razdoblju (od 1914. do 1939.) fra Dominik radi uglavnom u tri ustanove: u mostarskoj bogosloviji, u širokobriješkoj gimnaziji i u mostarskom provincijalatu. Bio je prefekt i profesor bogoslova u Mostaru, profesor i direktor gimnazije na Širokom Brijegu (1934-39.) i tajnik, defmitor i provincijal hercegovačke provincije (1928-34.). On je najzaslužniji čovjek za podizanje nove zgrade gimnazije na Širokom Brijegu (1924-31.), koju je odlično opremio kabinetima, povijesnim muzejem i bogatom knjižnicom, te dvoranom za tjelovježbu; isto tako zaslužan je za izgradnju Đačkog konvikta (1929-31.) za vanjske đake. Jednako tako brinuo se i za unapređenje nastave.
Reklo bi se da su te djelatnosti morale potpuno ispuniti onih 25 godina ovog razdoblja. No, Mandić je imao i čitav niz drugih, usporednih djelatnosti uz svoje svećeničke dužnosti. Zdušno je pomagao fra Didaku Buntiću u radu sa "seljačkim školama", na spašavanju hercegovačke djece od gladi u vrijeme rata (u tu svrhu išao je u Beč pa i do carice Zite i osobno odveo jednu skupinu djece u Slavoniju). U Mostaru, on dugi niz godina predaje na gimnaziji vjeronauk, organizira Hrvatsku pučku stranku (1919.), sudjeluje u pokretanju lista Narodna sloboda (1919-32.) i piše u njemu, organizira hercegovačke sadioce duhana u posebno udruženje a kasnije i rudare boksita, upravlja tiskarom (od 1917.) i pokreće i vodi značajnu biblioteku "Savremena pitanja", u kojoj su izišla 42 sveska. Naveo sam samo stvari koje smatram najvažnijim.
U rimskom razdoblju (1939-52.), kad je fra Dominik postao član vrhovne uprave Franjevačkog reda i njezin ekonom, izgradio je (1940-47.), uz ostalo, golemu lijepu zgradu uprave Reda zajedno s crkvom; na njoj su radila, uz mnoge druge i dvojica hrvatskih umjetnika. Bio je rat a nakon njega nastupile su tragične godine za hrvatski narod, pa se Mandić uključio u spašavanje i pomaganje onih koji su se našli izvan domovine. Naveo sam ovdje, u ovom razdoblju, samo dvije najistaknutije stvari.
U američkom razdoblju (1952-73.) Mandić je postavljen za poglavara (1952-55.) Komisarijata hercegovačkih franjevaca u SAD, koji je on, dok je bio provincijal g. 1932. i osnovao. Odmah je proglasio franjevačku kuću u Chicagu samostanom, a zatim utemeljio Hrvatski povijesni institut. Ostatak života (1955-73.) proveo je uglavnom u znanstvenom radu.
Iako je kao dječak bio slabunjav (i majka mu je umrla od sušice!), iako su ga tada više puta slali na oporavak, fra Dominik je, sudeći po njegovu neumornom radu, imao čelično zdravlje. Ipak, nije sve bilo tako kako je izgledalo: znakovi raka javili su se već 1946. i 1954., pa su mu liječnici zloćudne izrasline spalili a treći put (1968.) operirali. Otada je imao česte smetnje na želudcu (možda i tu povezane s rakom), pa je to na koncu i bio uzrok njegove smrti (23. kolovoza 1973.)
2. Mandićevo znanstveno djelo
Od mnogostranog, bogatog Mandićeva djelovanja, ovdje se ograničavamo samo na njegov znanstveni rad. Iako se uvijek želio baviti njime, pa već od vremena studija iskorištavao svaku slobodnu prigodu za to, pravomu se mogao posvetiti tek 1955., kad je već imao 66 godina. U toj dobi ljudi redovno odlažu pero.
Plod njegova znanstvenog i spisateljskog rada jest zbilja znatan: preko trideset knjiga i preko 200 rasprava i članaka.
O čemu rade ta njegova djela? Kratko rečeno: gotovo isključivo o povijesti. Mandić piše o crkvenoj i svjetovnoj povijesti i to - uz male izuzetke - samo svoga naroda. U crkvenoj povijesti najviše ga zanima a) razvoj Franjevačkog reda uopće i kod nas, a iz naše narodne povijesti b) prošlost Bosne i Hercegovine te c) rano razdoblje hrvatske povijesti.
a) Brojni su fra Dominikovi spisi o franjevaštvu. Započeo je svoj znanstveni rad djelom o prvobitnom Franjinu Pravilu, zatim o starom franjevačkom zakonodavstvu, o sv. Franji (o kronologiji njegova života i boravku u našim krajevima), o pojedinim franjevačkim samostanima, o likovima istaknutih franjevaca (napose o sv. Nikoli Taveliću). Od svih tih rasprava najdragocjenije mi izgleda djelo Franjevačka Bosna (Rim, 1968.), gdje je prikazao rast i razvoj bosanske provincije, a uz nju se dotakao i nekih drugih; to je djelo razbistrilo mnoga sporna pitanja. Uz nju treba istaknuti zbirku izvora Hercegovački spomenici Franjevačkog reda iz turskoga vremena, I, (Mostar, 1934.).
• Još više i to znatnijih radova napisao je Mandić o povijesti Bosne i Hercegovine. Želio je napisati sustavnu povijest ovih pokrajina ali nije dospio. Ipak, obradio je čitav niz pojedinačnih pitanja. Od tih studija treba kao osobito vrijedno izdvojiti najprije zbirku izvora na latinskom jeziku Hrvati-katolici Bosne i Hercegovine u popisima izrađenim 1743. i 1768. (Rim, 1962.), a zatim veliko djelo u tri sveska pod naslovom Bosna i Hercegovina (Chicago, 1960. i 1962. i Rim, 1967.); ono ima ukupno oko 1.400 stranica. U prvom svesku izložena je državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i razvoj njezinih granica od majušnih početaka u 11. stoljeću do našeg vremena. Prikazan je također njezin odnos prema susjedima. Glavna misao koju pisac zastupa jest: Bosna i Hercegovina s historijskog gledišta jesu hrvatske zemlje.
- U drugom svesku obrađuje Bogumilsku crkvu bosanskih krstjana. Pisac polazi od stava Franje Račkoga pa zastupa da se ovdje radi o osebujnoj krivovjernoj sekti. Po sudu stručnjaka ovo je najcjelovitija obrada teškog pitanja Bosanske crkve. - U trećem svesku iznesena je etnička povijest Bosne i Hercegovine: prikazana je uloga turskog osvajanja Bosne i s njim povezanog prodora Vlaha na narodnosno područje ovih pokrajina.
• Mandić se mnogo bavio istraživanjem rane povijesti Hrvata, pa je o pojedinim pitanjima (doseljenja, pokrštenja i rane državnosti i dr.) napisao mnogo rasprava. Svoju osnovnu misao iznio je u djelu Crvena Hrvatska (Chicago, 1956.). Hrvatska je prilikom doseljenja i dugo vremena nakon toga bila znatno veća nego što su to povjesničari priznavali: obuhvaćala je svu zemlju od Istre do Valone u Albaniji, a na sjever se pružala do Drave i Dunava. Dijelila se ta država u zapadnu ili Bijelu Hrvatsku (od Raše u Istri do Cetine) i južnu ili Crvenu Hrvatsku (Neretvansko područje, Bosna, Zahumlje, Travunija, Duklja). I Bijela i Crvena Hrvatska bile su dijelovi iste države, kojoj je na čelu stajao vladar iz Bijele Hrvatske (iz dinastije Trpimirovića odn. Klukasovih potomaka). U primorskim dijelovima (osim Neretvanskog područja i zaleđa) Hrvati su se pokrstili rano, već u 7. stoljeću.
3. Značenje Mandićeva znanstvenog rada
Što je Mandić htio postići svojim povijesnim radom? Već kao mladić on je bio razočaran načinom kako su mnogi pa i najistaknutiji povjesničari pisali hrvatsku povijest. Iz njihova pisanja nisu se mogli nazrijeti ni pravi lik ni historijska uloga vlastitog naroda. Svodili su njegovu staru državu u uske granice hrvatskog primorja do Cetine na jugu i do planine Gvozda na sjeveru. Vojni i politički uspjesi starih hrvatskih vladara kao da za njih i nisu postojali a njihova kulturna ostvarenja za te povjesničare bila su vrlo skromna; golem dio naših starih isprava neki od njih proglasili su krivotvorinama. Hrvati u prošlosti kao takvi, kao zaseban narod, kao da i nisu postojali.
Mandić je odlučio postupiti drukčije. Nasuprot brojnim i velikim auktoritetima (Račkom, Jagiću, Šišiću, te - u najnovije vrijeme - Nadi Klaić, da o Srbima i ne govorimo) on prikazuje staru hrvatsku povijest svjestan njezine veličine.
Najprije je istaknuo da je stara hrvatska država bila daleko veća: nije se sastojala samo od uskog pojasa uz more do Cetine na jugu, nego se protezala duž gotovo cijelog istočnog Jadrana. Crvena Hrvatska bila je sastavni dio stare Hrvatske; na sjeveru ona ne seže tek do planine Gvozda nego daleko sjevernije, sve do Drave i Dunava. Hrvati se nisu (barem u Bijeloj Hrvatskoj) pokrstili tek u 9. st. nego već sredinom 7. stoljeća. Nastupali su kao kršćanska država s prepoznatljivim imenom i likom već u tim ranim stoljećima pa se tako njihova prošlost mora promatrati drugačije. Prvi su od Slavena prihvatili kršćanstvo i pismenost, razvili samostalan odnos prema drugim državama, imali svoje samoniklo unutarnje uređenje i započeli vrlo rano svoj kulturni razvoj. Kasniji tragični događaji (tursko osvajanje i dugotrajno vladanje te prodor Vlaha zajedno s djelovanjem Pravoslavne crkve) istanjili su hrvatsko narodno biće i sveli ga na samo dio nekadašnje veličine.
Mandić kao historičar ima neospornih odlika. Znao je pronaći izvore da potkrijepi svoje tvrdnje te ih vješto tumačiti. Neke je izvore i objelodanio a mnoge je, ponekad i doslovce, naveo u bilješkama ispod teksta. Njegovo izvrsno vladanje latinskim a dobro vladanje grčkim i modernim jezicima, njegovo odlično poznavanje crkvenog ustrojstva i snalaženje u arhivskoj građi daju mu znatnu prednost pred mnogim historičarima. Njegovo izlaganje čistim hrvatskim jezikom kristalno je jasno, pregledno i zanimljivo.
No, Mandića mnogi ne prihvaćaju. Iako mu svi priznaju znatne zasluge zbog objavljivanja i pronalaženja izvora, iako hvale njegove prikaze crkvenih pitanja, oni mu osporavaju u mnogo čemu vrijednost na području naše narodne povijesti. Zamjeraju mu da se olako služi nepouzdanim ili barem nejasnim izvorima kakvi su npr. Hrvatska kronika ili Ljetopis popa Dukljanina: iz njih on izvlači neku pretpostavljenu knjigu koju naziva Methodos. Prema mišljenju ovih pisaca Mandić maštom nadoknađuje nedostatak izvornih podataka, samovoljno povlači granice i daje imena, ukratko: on tvrdi daleko više nego što mu pouzdani izvori dopuštaju. - Osim toga, oni ne odobravaju što se on dade voditi svojom ljubavlju prema Hrvatskoj do te mjere da napušta znanstveno tlo i prelazi u izmišljanje.
Što da na to kažemo?
Nije moj posao da presudim u ovoj stvari. Istina, čitajući netom navedene stare spomenike stekao sam dojam da se iz njih jedva išta pouzdana može zaključiti o ranoj prošlosti Hrvata. U svakom slučaju, vrijeme će i u Mandićevu djelu rastaviti dobro zrnje od pljeve. Kad se to dogodi, vidjet će se golemi doprinos što ga je on, bez sumnje, dao hrvatskoj i bosanskoj povijesti.
Što se tiče prigovora zbog ljubavi koja vodi Mandića u njegovu pisanju te o "konstrukcijama" prošlosti, valja primijetiti da nema povjesničara kojega ne vode (svjesno ili nesvjesno) neke simpatije; bez njih on valjda ne bi ni pisao. Upravo ljubav čini historičara vidovitim: takav može otkriti ono što ravnodušnu promatraču, makar on bio i vrlo oštrouman, ostane sakriveno. Potrebno je samo da ljubav prema istini bude na prvom mjestu i da bude jača od bilo čega drugoga, onako kao što u djelovanju poštenje kao vrhovni zakon ne da našoj simpatiji da postupi protiv pravednosti. - S druge strane, nema povjesničara koji ne pravi "konstrukcije", koji ne stvara vlastitu sliku događaja na temelju nekoliko oskudnih podataka kojima raspolaže. Ti podaci su samo uporišta a povjesničar treba da ih poveže i obrazloži tako da ostvari smisaonu sliku. Pri tome, ništa se na njoj ne smije protiviti zajamčenim podacima a svi dodati potezi moraju biti očiti da su takvi. Šteta je što ovako marljiv, dobro pripremljen i pronicav znanstvenik nije mogao posvetiti cijeli svoj život znanstvenom radu i što je za života bio isključen iz dodira sa stručnjacima i sa čitateljstvom svoje zemlje. Možemo tek zamišljati kakvo bi veličanstveno djelo on ostvario da su mu životne prilike bile naklonjenije.
Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi III, Sarajevo 1998 , str. 89-95.
IZVORI I LITERATURA:
Djela Mandićeva navedena su znatnim dijelom u samom ovom članku, a literaturu o njegovoj ličnosti i djelovanju donosi iscrpno Bazilije Pandžić: Životopis Dr. fra Dominika Mandića, OFM, izd. ZIRAL, Chicago, 1994.
Na prošlosti narodi grade svoju budućnost. Narodna povijest, obrađena istinito i vjerno, u svoj svojoj širini, jedno je od najmoćnijih sredstava, kojima se podržava narodna svijest, jača narodna snaga i narod čini sposobnim za žrtve i napore za kulturno, društveno i državno ostvarenje.
Fra D. Mandić, Hrvatska revija, München, god. XVII, br. 3-4, str. 299.