Franjevačka provincija Sv. Križa - Bosna Srebrena

  • Puni ekran (Fullscreen)
  • Široki ekran (Widescreen)
  • Uski ekran (Narrow screen)
  • Veća slova
  • Standardna veličina slova
  • Standardna veličina slova


Fra Šimun Filipović (1732. - 1802.)

E-mail Ispis PDF

Među jedva poznate ali stvarne velikane Bosne treba ubrojiti fra Šimuna Filipovića, franjevca iz 18. stoljeća. On nije ostvario neku karijeru u svijetu pa ni u svom Redu i Crkvi, nije napisao neku knjigu ili naslikao kakvu sliku, nije se - koliko znamo - istaknuo ni kao propovjednik. Njegova specijalnost bila je - svetost.

Vjerujem da je korisno upoznati njegov život i neobični preokret što ga je doživio u svojoj 50. godini života te njegovih preostalih dvadest godina nakon toga.

1. Fra Šimun se rodio g. 1732. u Seoni, nekoć katoličkom a danas muslimanskom selu; katolički žitelji iselili su se u obližnju Donju Skakavu i Seonjake, u sjeveroistočnoj Bosni. Roditelji su ga kao dječaka otpremili u samostan u Kraljevoj Sutjesci da uči "za fratra". Tamo je, u svojoj 20. godini, stupio u Franjevački red. Iza toga je otišao na studij filozofije u Ugarsku i postao svećenik g. 1758. u Osijeku; teološke je nauke nastavio u Italiji, u mjestu Atri (u Abruzzima). Bio je, kako to svjedoči njegov suučenik R. Spinetolli, revan student, dobar čovjek i redovnik, omiljen i poštovan.

Po završetku studija obavljao je dušobrižničke službe u Bosni pa je bio pomoćnik župnika u Bijeloj i Varešu, župnik u Roškom polju kod Duvna i u Podvučjaku, te vikar samostana u Kraljevoj Sutjesci, nešto kasnije, "izvanredni misionar" za župe sutješkog samostana. Iako je sve te službe obavljao revno i savjesno a za vrijeme kuge i junački požrtvovno opremao bolesnike, o njemu ne bi trebalo posebno govoriti jer su to tada radili i mnogi drugi bosanski franjevci.

2. No, onda je - u njegovoj 50. godini - nastupio preokret. Imao je viđenje, ne znamo točno da li u snu ili budan, i to viđenje pakla. Posebno ga je potreslo što je u strašnom mjestu muka opazio nekog znanca kojeg je smatrao dobrim i podsigurno spašenim. To ga se neizbrisivo duboko dojmilo. Odlučio je odsele živjeti isključivo za Boga i misliti jedino na vječnost. Za njega je ovo viđenje bio Božji poziv na nov i sasvim svet život.

Da bi se odazvao njemu, pomislio je da je najbolje otići u tzv. "samostan povučenosti" (ritiro), u Ripatransone, za koji je vjerojatno bio čuo za vrijeme svog studija u Italiji. Takvih je samostana bilo vrlo malo a bili su zasnovani (ili: ponovo zavedeni) kao rasadnici uzorna redovničkog života sredinom 18. st. U njima su redovnici živjeli isključivo predani razmatranju, molitvi i pokori. Bili su zatvorene vrste, jer je iz njih bilo zabranjeno izlaziti osim zbog osobita razloga. Da stvorimo sebi neku sliku o strogosti u tim kućama, bit će dovoljno spomenuti da su redovnici u njima provodili svakog dana u crkvi po devet sati, da je unutra vladala gotovo trajna šutnja, da se spavalo kratko i na tvrdu ležaju, da se obdržavao strogi post i vršili drugi pokornički čini.

Fra Šimunu je trebalo savladati više prepreka da dođe tamo. Najprije u samom sebi: sumnju da možda njegov odlazak iz Bosne, koja je tada imala samo stotinjak svećenika, predstavlja bježanje od stvarnih, dušobrižničkih zadataka, da je neke vrste dezerterstvo. Napuštanje domovine, rodbine, subraće, prijatelja i znanaca, u dobi od pedeset godina, i za njega je moralo značiti trganje živog tkiva. A onda, trebalo je s mukom dobiti dozvolu za takav korak od provincijala (fra Augustina Okića), biskupa (fra Marka Dobretića), od vrhovnog poglavara Reda te od braće spomenutog samostana. Posve uvjeren da ga Bog zove, fra Šimun je sve to savladao te se u proljeće g. 1782. zaputio lađom do Ancone, a zatim pješice do Loreta i napokon do Ripatransona. A kad je tamo došao, morao je provesti još mjesec dana kušnje da ga u tom samostanu prime.

3. U naše vrijeme velik broj ljudi dovodi u pitanje i molitvu a pogotovo pokoru, trapljenje. Nađe se i mnogo kršćana koji kažu: a zašto da dosađujem Bogu trajno se obraćajući njemu? Bog me je stvorio za rad a ne za molitvu. Još više prigovora čuje se protiv pokore, osobito svojevoljno izabrane. Neki psiholozi olako proglašavaju mnoge od starih kršćanskih vježbi nekom vrstom mazohizma (erotskog uživanja u mučenju nas samih); misle također da su mnogi pokornici i sveci nesvjesno varali same sebe i bili u stvari žrtve samoprevare.

Nema sumnje da su nam neki raniji oblici pokore (npr. bičevanje) danas čudni i neprihvatljivi. Promijenio se ukus, povećalo znanje pa i odnos prema nekim vrijednostima. Ne treba zanijekati da je bilo kod nekih i bolesnih pojava. Međutim, molitva i pokora imaju svoju vječnu ulogu, koja ne može nikad zastariti. Gornji prigovor protiv molitve samo pokazuje kako je bijedno poimanje Boga kod onih što govore da pobožne duše "dosađuju" Bogu, kao da je Bog tvoj susjed kojemu je preča briga o vlastitoj kući nego razgovor s tobom. Nemaju također pojma o tome koliko je uzvišena stvar duhovno rasti, približavati se Bogu, postajati što sličniji njemu. Njima je sasvim prihvatljivo da se sportaš deset ili dvadeset godina trudi, s dana u dan, da poboljša svoju sposobnost, svoje "vrijeme" u trčanju i plivanju, svoj rezultat u skoku, svoju preciznost u pogađanju koša. To su lijepe stvari ali nisu ni jedine ni bitne. U stvari, promatrane s višeg stajališta, to su trice. Koliko li se taštine krije iza postignuta rekorda, koliko čovjekova duša, unatoč svim blistavim uspjesima i natjecateljskim nagradama, može ostati prazna pa i ružna! S druge strane, oštro oko kojim su sveti i pobožni ljudi sudili o sebi i o svojim činima, bilo je tako nepristrano i tako čisto, da su prema njima ocjene psihoanalitičara naivne, grube i ponekad moralno sumnjive.

Naravno, naša su pokornička uzdržavanja i mrtvenja po sebi ništavna pa i besmislena, u koliko ne služe velikom cilju: da sebe očistimo i da se što više približimo Bogu, da radimo za neko pravo dobro. Kritičari vide čine ali se ne osvrću na pobude, na motive; po svoj prilici i napadaju molitvu i pokoru upravo zato što Bog za njih i nije istinska zbilja.

•  Naš se fra Šimun, kao što je rečeno, u svojoj pedesetoj godini, našao u zajednici koja je sebi postavila zadatak: sjediniti se s Bogom u što punijoj mjeri. Primljen s početka s nevjericom i oprezom, on je - prema uvjerenju svih u samostanu - natkrilio sve ostale svojom nenadmašivom poniznošću, svojom uronjenošću u Boga i neprekidnom sabranošću te svojim junačkim pokorničkim podvizima. Iako je samostan bio za svijet zatvoren, glas o fra Šimunovoj svetosti prodro je među puk: zvali su ga "sveti čovjek, duša blažena". I, kao što je to posvuda običaj, i tamo su od njegove svetosti očekivali i tražili pomoć i razglašavali neobična, čudesna ozdravljenja dobivena njegovim posredovanjem. Kad je on, nakon dvadeset godina provedenih u Ripatransonu, umro, puk je s njegova habita u lijesu izrezao toliko krpica da bi ih imao kao relikvije, da su mu redovnici morali navući drugi habit i postaviti stražu da ga mrtva zaštite. Tijelo mu je nekoliko godina iza smrti preneseno iz groba i pokopano u katedrali.

•  Crkveni ljudi u Ripatransonu odmah su pomislili da Crkva treba fra Šimuna proglasiti svetim. Ali, vremena za proces oko proglašavanja, po pravilu dug i mučan, bila su vrlo nepovoljna. Već pri kraju fra Šimunova života revolucionarni i ujedno protucrkveni pokret 18. stoljeća prešao je iz Francuske u Italiju pa je i Ripatransone g. 1799. stradao kao žrtva ubijanja, paljenja i pljačke. Vojnik, koji je tom prilikom triput zamahnuo sabljom da fra Šimunu u crkvi odsiječe glavu, osjetio je - na vlastito zaprepaštenje - da to ne može učiniti! I nakon fra Šimunove smrti u Italiji su još dugo potrajali nemiri, njegov samostan bio je napušten a crkva pretvorena u staju... Tako je tek šezdeset godina poslije fra Šimunove smrti tamošnji biskup pokrenuo, zajedno s još nekima, proces oko proglašenja blaženim. Dosta vremena (od 1860. do 1913) stvar je išla svojim normalnim tokom a onda je, s I . svjetskim ratom, sve zapelo. Zanimljivo je da su u Bosni pokazali malo zanimanja za ovaj proces. Iako su iz Italije zatražili suradnju najprije od biskupa fra P. Vujičića a onda od nadbiskupa J. Stadlera, u Bosni kao da nitko nije na tome radio. U službenom glasilu Franjevačkog reda ("Acta Ordinis Minorum", g. 1890, str. 84) veli se: "U Bosni se dosad nije ništa uradilo!" Vjerojatno ni fra Leopold Mandić ne bi, što se nas samih tiče, bio proglašen blaženim i svetim; za njega su energično radili Talijani, budući da je i on kao i fra Šimun, djelovao u Italiji.

•  Dok sam se upoznavao sa životom i likom ovog našeg velikog svetačkog čovjeka, iznenadio sam se na koliko sam poznatih imena naišao u vezi s njime. Krizmao ga je biskup fra Pavao Dragićević; kad je stupio u novicijat, zapisnik o tome potpisali su, uz druge, poznati pisci fra Bono Benić i fra Filip Lastrić. U Red ga je, u ime provincijala fra Josipa Jankovića, primio fra Mijo Aljinić, sutješki gvardijan. Za svećenika ga je zaredio biskup iz Skoplja Mihovil Summa. Kao završeni student teologije pohodio je vrhovnog poglavara Reda fra Klementa iz Palerma i papu Klementa XIII . Napustio je Bosnu za biskupa fra Marka Dobretića i provincijala fra Augustina Okića, kasnijeg biskupa. I danas nalazimo prezimena njegovih roditelja i kumova u selima župe i samostana Dubrave... To je jedna od prijatnosti koje se dožive kad se pažljivije zaviri u prošlost.

Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi II, Livno , str. 14-18.

IZVORI I LITERATURA:

Romualdo Veccia: Cenni sulla vita del servo di Dio P. Simone Filippovich da Seona nella Bosna Argentina, Ripa-transone 1870.
Petar Grgec: Božji bjegunac - fra Šimun Filipović, Šibenik 1939.
Vita s.D. Simonis Philippovich, u Acta Ordinis Minorum, a. 1890, pag. 83-84.
Status causae... Simonis Philippovich u Acta Ordinis Minorum, a. 1913, pag. 84 ss.

Trenutno se nalazite na: Povijest Provincije Znamenitiji likovi Bosne Srebrene Fra Šimun Filipović (1732. - 1802.)